Račan je ‘91. Delbiancu navodno rekao: Napadni već jednom taj Muzil! Srećom, on to nije učinio...

Dramatično i kaotično, tako je Pula izgledala prije točno 30 godina, 1991., kada se iz nje povlačila Jugoslavenska narodna armija (JNA). U pulskim se vojnim objektima u tom trenutku nalazilo nekoliko kilotona eksplozivnih sredstava, milijuni litara kerozina i tko zna koliko komada oružja s kojima je grad mogao biti sravnjen sa zemljom. No to nije bila opcija. S jedne strane, na braniku mira stajala je tadašnja gradska uprava na čelu s Lucianom Delbiancom, a s druge admiral Vladimir Barović, zapovjednik pulskog garnizona, koji je na to mjesto došao nakon što se u srpnju 1991. na svoj zahtjev umirovio admiral Marjan Pogačnik. O svim se tim događajima, ali i akterima koji su te godine odredili budućnost grada moglo čuti na jučerašnjem okruglom stolu koji su organizirali Vijeće crnogorske nacionalne manjine i Zajednica Crnogoraca i prijatelja Crne Gore iz Pule u Circolu, piše Glas Istre.

Neki detalji spomenuti na skupu prvi put se spominju u javnosti. Poznati pulski povjesničar Darko Dukovski, redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci, rekao je da je Delbianco skupo plaćao to svoje inzistiranje na miru u Puli čak i u svojoj tadašnjoj stranci - SDP-u. Napomenuo je da za to ne postoje nikakvi službeni dokumenti već samo priče onih koji su prisustvovali sastanku.

Istaknuo je da je Ivica Račan, vjerojatno u želji da pokaže da je i SDP za hrvatsku stvar, na jednom sastanku rekao Delbiancu: "Napadni već jednom taj Muzil!" Delbianco mu je na to odgovorio: "Napadnite vi Maršalku (u Zagrebu) pa ćemo mi sat vremena nakon toga sa stotinu pušaka navaliti na Muzil." Kao što je poznato, Maršalku nitko nije napao, a Muzil, vojarnu na pulskom poluotoku, je u kakvom-takvom miru dočekao odlazak jugoslavenske armije.

Glas Istre piše kako je tada u Istri općenito vladala mirnodopska atmosfera. Ističu da je to bilo je to zahvaljujući ekipi na čelu s Delbiancom, ali i vojsci koju je u Puli predvodio Barović, koji je poznat po tome što je skončao svoj život na Visu pucavši si pištoljem u glavu. Učinio je to jer nije htio izvršiti zapovijed i gađati hrvatske gradove na dalmatinskoj obali, isto kao što za njega nije dolazilo u obzir ni razaranje Pule. Mirko Vučinić, predsjednik Vijeća crnogorske nacionalne manjine grada Pule, podsjetio je na Barovićeve znakovite riječi, piše Glas Istre.

"Ovdje neće biti razaranja dokle sam ja zapovjednik, ali i ako budem prisiljen da zapovjedim razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti." Doduše, Dukovski je spomenuo jednu mrlju u Barovićevoj biografiji kada je admiral u pismu zaprijetio razaranjem Pule ako se išta dogodi ijednom njegovom vojniku. Dukovski, međutim, poručuje da je takvom prijetnjom htio spriječiti bilo kakvo eskaliranje situacije.

- Jedini način da se spriječi napad na jednu postrojbu jest da kažeš koliko oružja imaš i da ga možeš upotrijebiti ukoliko budeš primoran, ustvrdio je Dukovski. Također je rekao da Barović uopće nije imao na raspolaganju 12 tisuća vojnika kako se obično govori, već niti dvije tisuće. Bili su u rasulu. Iz JNA su masovno odlazili časnici i dočasnici, a u Puli je 300 vojnika napustilo službu.

Iz te činjenice Dukovski je zaključio da do uništavanja Pule nije nikako ni moglo doći. Dukovski smatra da je mir u Istri imao i, kako kaže, državnu utemeljenost.

- Prije svega, predsjednik Franjo Tuđman je generalu Antonu Tusu naglasio da se Istra poštedi bilo kakvih vojnih operacija, tipa blokade vojarni. U Puli su vojarne imale vodu, struju, telefonske veze, a vojska je bila opskrbljena hranom. To bi se promijenilo jedino kad bi se pojavio netko iz Zagreba, no samo nakratko. Ne postoji nikakvih pisanih zapovijedi o tome, ali i na taj se način održavao mir. Zagreb, Rijeka i Pula su bili označeni kao gradovi koje treba sačuvati. Tus je, pak, bez obzira na Tuđmanove zapovijedi, pokušavao stvoriti kaotičnu situaciju ne bi li došlo do oružanog sukoba, jer se pretpostavljalo da bi to izazvalo i masovniji ulazak ljudi u ZNG, napomenuo je Dukovski.

U Glasu Istre pišu kako su kaos pokušavali unijeti ljudi izvana. Tako se u rujnu 1991. navodno dogodio pokušaj atentata na Delbianca, koji je, ispričao je svjedok vremena Branko Kijurko, nekadašnji načelnik Policijske uprave Pula, predvodio Mijo Lalić, kojeg je JNA umirovila zbog teške psihičke bolesti. Kijurko kaže da je Lalić u Pulu stigao preko generala Imre Agotića, te da je kao pripadnik ZNG-a naoružan hodao gradom i prijetio.

On je s 19 mladića opkolio Komunalnu palaču, koja je cijela bila osvijetljena, pa navodno nisu znali u koji prozor gađati, gdje se nalazi Delbianco. Neki kažu da su s Delbiancom htjeli samo razgovarati, dok drugi govore da su ga htjeli ubiti jer pregovara s JNA. Kijurko kaže da ih je nakon toga uhitila specijalna policija, da su privedeni u Valbandon, ali ubrzo i pušteni. Protiv Lalića je zbog toga bila podignuta i kaznena prijava, no na kraju nije ni prekršajno odgovarao.

Kijurko tvrdi da su Delbianco i njegova obitelj u jednom trenutku morali preseliti iz njihove obiteljske kuće na drugu lokaciju jer su imali indicije da su životno ugroženi. Delbianco u tom trenutku nije bio predsjednik kriznog štaba već običan član, tu je ulogu imao Igor Štoković. Međutim, čini se da je Delbianco bio, uz Kijurka, taj koji je direktno pregovarao s predstavnicima JNA i pokušavao sačuvati mir.

Kijurko tvrdi da su se ti sastanci, ponekad i u gluho doba noći, održavali na jednom punktu prema željezničkoj stanici. Na njih je Barović dolazio u civilnoj odjeći.