Radikalizaciji u društvu pridonose i predsjednik i premijer

Radikalizacija javnog diskursa zahvatila je, manje ili više, sve razine u Hrvatskoj, od polupismenog mladića, obrazovanoga o kalašnjikovu, koji je mnio da eliminacija jednog policajca otvara slobodan put u Banske dvore za likvidaciju premijera i radikalnu revoluciju u Hrvatskoj, do samog predsjednika Vlade i predsjednika Republike koji su se, nešto obrazovanijim rječnikom, bacili u nadvikivanje poput zeljova i šarova. Umjesto da uvide značenje alarma i sastave glave, prepucavaju se kao varoški mulci, na sramotu nas koji smo za nekoga od njih glasali.

Rafali na Markovu trgu, neutralizirani promptnom paljbom policajaca sa saborske strane, zadnje su zvonce alarma. Radikalizacija je najavljena epskim dvostihom "Oj Ivice i Stipane, izist će vas crne vrane", slikom kako će tadašnji dvojac na Gornjem Gradu i Pantovčaku - umjereno ljevičarski premijer i Predsjednik - biti smaknuti i bačeni na gozbu strvinarima. Navijana je i poticana kroza sve drugo desetljeće, koje teče kraju. Eto se vratila kao bumerang, oružanim napadom na premijera i na demokraciju.

Bujice i poplave se djelotvorno sprečavaju na izvoru, ne na ušću. A izvori radikalizacije su mržnja spram bližnjega koji nije iz istoga kluba, toleriranje govora mržnje lažno identificiranoga kao iskaza slobode (jer nije sloboda ono što ugrožava slobodu, kamoli egzistenciju drugoga), pa ideološki odgoj umjesto građanskoga (barem od stoljeća XIX), te pohlepa, posljednja, ali nipošto zadnja.

Govora mržnje bilo je oduvijek, dovoljno je pogledati završetak biblijskog Psalma 137 (miloga Predsjedniku): "Kćeri babilonska […] Blagoslovljen je onaj, koji uzme i razbije o kamen djecu tvoju!" Oduvijek je bilo i tvornih laži: jedna od njih, izmišljeni "Protokoli sionskih mudraca", poslužila je kao baza holokausta. Ali sve to je šireno puteljcima usmene predaje, pa makadamom tiskanih naklada, a onda se otvorio Internet kao medijska autocesta s bezbrojnim trakovima, kuda u nekoliko sekundi laž izrečena u Timbuktuu počinje klati u Parizu.

Republika Hrvatska je posljednja tri desetljeća strategiju i taktiku moralnog i građanskog odgoja, na kojemu se blamirao Savez komunista, posve prepustila katoličkim župnicima i vjeroučiteljima (satjeravši ine konfesije i vjere nazad u njihova geta). Nije vrag u Evanđelju, Bože sačuvaj, ali interpretaciju prepoznajemo po plodovima njezinima.

Pohlepa, počev od novinskih portala (naš nipošto nije isključen, osim u posljednje doba), otvorila je širom vrata poklicima mržnje i pozivima na ubojstva, jer su dijelili čitatelje i množili klikove.

Treba čim prije neutralizirati ovakvu radikalizaciju, koja vodi u teror (prvi put u 75 godina opasan postaje živopisan Markov trg, izuzmemo li ratni međučin s, teroristički još uvjerljivijom, raketom ispaljenom u Tuđmanovu blagovaonicu). Ali bez primjenjivanja državnoterorističkih mjera, pa ni običnog zveketa lisičina. Jedni su tome pribjegli, pa ih je vrag odnio.

Treba se dogovoriti o načinu promjene paradigme, kako javnog diskursa, za uvažavanje drugoga i drukčijega, tako i javnog obrazovanja: za društvo tolerancije i suradnje. Hrvatsku međusobne mržnje i klanja mogu željeti samo njeni dušmani.