‘Radio je za NATO, a sad govori kao Miloš Zeman, je li Milanović postao antizapadni političar?‘

Zadnje izjave hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića o događajima u Ukrajini i oko nje, odnosima Zapada i Rusije zbunile su mnoge u diplomatskim krugovima u Bruxellesu. U najmanju ruku su njegove izjave "čudne". Ovdje ne mogu takvim izjavama davati karakter "osobnog sukoba njega i premijera" jer su to unutarnje stvari Hrvatske u koje se ni NATO niti EU ne petljaju. Ali Milanović je tim izjavama postupno upao u skupinu političara iz EU i NATO-a za koje se misli da imaju više razumijevanja za Rusiju i daju Moskvi argumente da svojoj javnosti pokaže da EU i NATO nisu ujedinjeni.

Pogotovo su njegove izjave problematične za NATO jer kao šef države on sudjeluje na summitima NATO-a. Tu ima znatno veću ulogu nego u EU, gdje Hrvatsku predstavljaju premijer i Vlada. Tu dilemu je riješio sam Milanović kada je, dok je bio premijer, poručivao tadašnjoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović da "nema što tražiti na sastancima Europskog vijeća".

Do sada nitko nije mogao Milanovića stavljati u isti koš s češkim proruskim predsjednikom Milošem Zemanom. Niti ga uspoređivati s mađarskim premijerom Viktorom Orbánom koji bi, u inat Bruxellesu, bio spreman javno podržati i Moskvu, i Peking, i Beograd, i Banju Luku. U Milanovićevu dosadašnjem političkom djelovanju nisu mogli naći elemente antizapadnog stava. No sada se stvari, barem u percepciji, brzo mijenjaju.

Milanović je izjavama o Ukrajini doveo u pitanje tri ključna principa NATO-a koja koristi u odnosima s Rusijom: princip da nitko izvan NATO-a ne može odlučivati o njegovoj budućnosti, da se ne može dovoditi u pitanje načelo kolektivne obrane putem članak 5 Ugovora i da se autoritarni režimi ne mogu amnestirati za napade na suverene države koje su, iako nisu članice, ipak partneri.

Problematične izjave

Milanovićeve izjave o NATO-u tim su problematičnije jer je on, kao diplomat u Bruxellesu, a potom i kao djelatnik Ministarstva vanjskih poslova, imao važnu ulogu upravo u približavanju Hrvatske NATO-u.

U to vrijeme, dok je Milanović aktivno radio na približavanju Hrvatske NATO-u, protivnici u Hrvatskoj su imali tri najčešća argumenta protiv toga. Prvi je bio onaj, koji nije bio ideološki, da nam "NATO nije pomogao kada nam je bilo potrebno". Drugi je bio onaj ideološki da trebamo biti neutralni i da "naši vojnici ne ginu za tuđe interese". A treći je bio ekološki, dakle strah da će NATO na Jadran poslati svoje nuklearne podmornice koje će rastjerati turiste.

Istina je da je NATO zakasnio s djelovanjem na Balkanu. Trebalo je devet godina gledati kako Milošević radi što god želi u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Dakle, ima i u NATO-u onih koji i danas misle da je Savez mogao pomoći više. No, to nije razlog da se danas bude protiv NATO-a. To su više argumenti koji se koriste u slobodnim raspravama građana, a ne političara koji dobro poznaju međunarodne odnose i ulogu NATO-a u njima.

Je li protiv NATO-a?

Je li Milanović sada protiv NATO-a ili nije, može sam pojasniti. Ali izrazi koje koristi nisu nimalo prijateljski prema NATO-u, a više razumijevanja pokazuje za Rusiju, što je zabrinjavajuće. Reći da je Ukrajina jedna od najkorumpiranijih država svijeta i da je to razlog da ne uđe u NATO, a da se pritom ne spomene da je Rusija prema ljestvici Transparency Internationala korumpiranija od Ukrajine, nepošteno je i daje argumente onima koji govore da on ima više razumijevanja za Rusiju nego za Ukrajinu.