Rafinerija u Pančevu dovršila je modernizaciju. Evo zašto je to loša vijest za Inu...

Nesreća možda nikada ne dolazi sama, no iz perspektive hrvatske naftne kompanije Ine valja se zapitati mora li doći u tako velikom društvu. Kompanija je ove godine prvo bila suočena s velikim kibernetičkim napadom, potom je tržišni rat Saudijske Arabije i Rusije izazvao urušavanje cijene nafte, da bi potom pandemija koronavirusa urušila potražnju za derivatima.

Rezultat je poslovni gubitak od milijardu kuna u prvih devet mjeseci ove godine, no ako je netko smatrao da problemi tu prestaju, očito se prevario. Pa je prije nekoliko tjedana jedan od Ininih ključnih regionalnih konkurenata - srpski NIS - u pogon stavio novo postrojenje za obradu teških ostataka u svojoj rafineriji u Pančevu.

Radi se o sličnom postrojenju kakvo Ina već godinama planira izgraditi u svojoj riječkoj rafineriji, a uz pomoć kojeg će rafinerija u Pančevu praktički potpuno eliminirati proizvodnju neisplativog lož-ulja - derivata koji se prodaje po cijeni nižoj od sirove nafte.

Pojednostavljeno rečeno, srpska kompanija (u vlasništvu ruskog Gazpromnjefta) sada će proizvoditi više vrijednih derivata nego ranije i to po nižoj proizvodnoj cijeni.

Utoliko, dovršetak projekta u Pančevu - iako je prošao kao relativno nezapažena vijest u hrvatskoj javnosti - događaj je koji će znatno utjecati na regionalno tržište nafte (još uvijek najvažnijeg energenta), ali i poslovne prespektive Ine (još uvijek najveće hrvatske kompanije).

Prvi efekt proizlazi iz osnovnog odnosa ponude i potražnje. Naime, potrošnja naftnih derivata u regiji zemalja bivše Jugoslavije već godinama stagnira ili pada, a s obzirom na ekološku agendu Europske unije, realno je očekivati da će se taj trend nastaviti. Utoliko, svaka dodatna litra derivata koja se proizvede i proda iz Pančeva, izbit će litru nekog od postojećih opskrbljivača.

Kako je i Srbija veliki uvoznik derivata, logično je očekivati da će osjetan dio nove proizviodnje iz Pančeva ići na domaće - srpsko tržište, no svakako treba očekivati da će dio ići i na tržišta okolnih zemalja, posebno u radijusu od 300 kilometara od rafinerija, ali i dalje od toga ako postoje adekvatni logistički uvjeti.

Kako NIS, odnosno Gazpromnjeft ima relativno razvijenu maloprodajnu mrežu u BiH - gdje je svojedobno preuzeo OMV-ov lanac benzinskih postaja, može se očekivati da će pojačati aktivnosti tamo, ali nije isključeno da krene i u jači poslovni iskorak kroz veleprodaju u istočnoj Hrvatskoj. I jedno i drugo poslovni je izazov Ini.

Bosna i Hercegovina je kompanijino tradicionalno tržište i jedno od rijetkih preostalih u regiji gdje je Ina u sastavu MOL-a dobila mogućnost poslovnog širenja. To tržište Ina je tradicionalno opskrbljivala iz sisačke rafinerije, no nakon odluke da se tamo prekine proizvodnja i rafinerijska djelatnost koncentrira u Rijeci, najpovoljniji način za opskrbu ostao je kombinacijom morskog i cestovnog prijevoza preko Ploča, gdje pak konkuriraju i drugi uvoznici.

Kompaniji tu sad slijedi ozbiljna tržišna borba. Mogućnost NIS-ova napada na Slavoniju, pak, dvojak je utoliko što će istiskivanje izvoznika sa srpskog tržištu utjecati i na tržišni plasman derivata proizvedenih u MOL-ovoj rafineriji u Százhalombatti.

S manjim tržišnim potencijalom u Srbiji, tražit će se novo tržište za te količine, a istočna Hrvatska i sjeverni dio BiH tu su iznimno povoljni jer ih MOL može troškovno efikasno opskrbljivati preko svog terminala u Pečuhu.

Tržišni položaj jedine Inine rafinerije tako se pogoršava, a brzog rješenja nema. Naime, da bi postala potpuno konkurentna, riječka rafinerija mora dovršiti proces modernizacije te izgraditi postrojenje slično onome u Pančevu.

Radi se o projektu vrijednom 4 milijarde kuna, a u kompaniji ustraju kako će on - usprkos trenutnim gubicima - biti dovršen i početi s radom tijekom 2023. Ipak, ako se te najave i obistine, riječkoj rafineriji predstoje barem dvije i pol godine narušene konkurentnosti, zbog prerade nafte sa značajnim udjelom lož-ulja.

Logično je očekivati da konkurencija taj period neće prespavati već agresivno koristiti svoju prednost da zauzme što veći tržišni udjel. A tu je onda i pitanje uvoza s mediteranskog tržišta koje je sve više zasićeno uvozom derivata iz bliskoistočnih i dalekoistočnih rafinerija koje zbog svojih ogromnih kapaciteta, niže cijene rada i nižih ekoloških standarda imaju i znatno nižu jediničnu cijenu prerade.

Razvoj projekta vrijednog 4 milijarde kuna u takvim tržišnim okolnostima neće biti jednostavan, poslovni rezultati će patiti, a sve odluke donosit će se u bitno stresnijem okruženju nego što bi to bio slučaj prije desetak godina kad je projekt formalno započeo.

Nema ništa novo u zaključku da je vrijeme često najvrjedniji resurs u biznisu. Kada se uludo potroši, često se ne može nadoknaditi, a loše odluke donesene danas na naplatu često dolaze godinama, pa i desetljećima kasnije. Ali s kamatama...