RAVNATELJ 'VLADIMIRA PRELOGA' ZLATKO STIĆ: 'Dobra škola je ona u kojoj se učenici stvarno osjećaju sretno kao u svom domu'

Dobra škola motivira učenike. Dobra škola je mjesto koje okuplja i cijeni učenike, prepoznaje njihove interese i želje.

Dobra škola je škola u kojoj su svi jednaki, bez obzira na modni ili glazbeni stil, seksualnu orijentaciju ili bilo koju drugu značajku koju ljudi nose. Dobra škola brine o svojim učenicima. Tako izgleda Prirodoslovna škola Vladimira Preloga u Ulici grada Vukovara. U njoj se nalaze jedan par guski, koza i njeno mlado, stablo ginsenga, nekoliko dvosjeda i trosjeda za izležavanje i niz travnatih površina s klupama. Trava služi da bi učenici ležali na njoj.

Čemu služi škola

“Da, bilo bi odlično kada bi se nastava održavala na travnjaku. Svi posjedaju u krug i slušaju profesora, to ima smisla”, kaže Zlatko Stić, inženjer kemije koji je posvetio život da bi ta škola bila ono što je pisalo na prvim majicama učenika te srednje škole: “Home, sweet home”. Stić je ravnatelj ove škole već sedam mandata i zahvaljujući tome što realizira svoje ideje, škola je već dugo vrlo poželjna učenicima koji upisuju srednju.

“Učenici žele boraviti u školi, ne samo dolaziti da bi učili”, siguran je Stić u ono što govori. “Žele mjesto gdje se mogu okupljati, družiti prije nastave i poslije nje, biti sa svojom ekipom”, govori Stić dok prolazimo dvorištem u kojemu na klupicama sjede učenici. Ne djeluju kao netko tko je tek došao ili upravo odlazi. Provode vrijeme, druže se. Škola je u zelenilu, trava je zasađena na svakom mogućem mjestu, a postavljene klupe pozivaju čovjeka da sjedi u urednom parku. Školski kafić je golem. “Da, učenici dođu i pišu zadaće. Mogu izvaditi iz torbe svoj sok i sendvič, nitko im neće zamjeriti, nije ovo kafić u kojemu moraju potrošiti sav novac i zamarati se time da ne mogu ući ako su bez novca”, tumači pravila ravnatelj koji je odmah nakon dolaska Ikee u Zagreb otišao i kupio dvosjede i trosjede za školske hodnike. Za učenike. Niti jedan nije uništen do danas. Učenici ih paze.

Naravno da Stić nije klasičan ravnatelj, ako klasični postoje. Njegov je cilj stvoriti školu za 21. stoljeće. Nije to samo zbog solarnih ploča koje misli postaviti na krov sportske dvorane, otvorene učenicima svake večeri u tjednu, nego duha koji vlada u školi. Iz nekog razloga. Ustvari, zatečen je pitanjem zašto to čini, koga vraga ostavlja svoj život na poslu. Jednostavno, njemu je to normalno, iako je možda tu i vlastito iskustvo kada je jednom prilikom zbrisao s nastave jer je smatrao da profesor ne daje ni osnovno učenicima, a kamoli da ih uči i prenosi im nova znanja.

Protiv toga je i da učenici uče stvari koje se više ne koriste u životu samo zato što su u nastavnom programu. “Glupo je da netko bude ispitan i dobiva lošu ocjenu zato što nije naučio nešto što se više ne koristi u životu”, kaže. Od profesora želi da učenicima nude nešto više od klasičnog predavanja. Čak puno više. Zato pri zapošljavanju traga za dodatnim interesima jer je diploma formalan uvjet koji, naravno, ima svatko s namjerom da predaje u školi Vladimira Preloga. Spomene kako profesorica koja predaje povijest i latinski vodi plesnu grupu, dok je profesoru koji u privatnom životu živi kao bubnjar uvalio da osigura da djeca imaju svog DJ-a koji će u vrijeme odmora pustiti preko zvučnika ne samo obavijest, nego i neku dobru stvar. “Bitan je klik između učenika i profesora. To je najbolji pokazatelj da se pojavio dobar profesor u učionici”, ističe kada opisuje kakvi su profesori poželjni.

“Klik” s profesorom

Oni profesori koje učenici prepoznaju kao osobe povjerenja, u svakom smislu, ne samo kao nekoga tko će im transferirati obaveze iz nastavnog plana. “Taj klik se dogodi, uvijek, u trenutku, i to je ono ključno za sve”, podsjeća na najjednostavniji test. Škola nije i ne smije biti samo obrazovno mjesto, nego i odgojno, smatra Stić. Pritom ne misli na razinu pozdravljanja pri susretu, nego na usvajanje stava da je važno pomagati i dijeliti, pitati i zahtijevati odgovore koji nisu vezani isključivo za ono što piše u udžbenicima. Zato i zahtijeva da razrednici ne budu samo puki administratori koji vode evidenciju ocjena i izostanaka s nastave, nego ljudi koji će biti prijatelji svojim učenicima, one osobe koje će biti na raspolaganju pri svakom pitanju i problemu koji zatekne mladu osobu.

Svjestan je da, svemu usprkos, mnogi roditelji ne stignu puno više nego navečer pitati svoje dijete kako je bilo u školi i pritom se mole da odgovor bude - sve je u redu. A uspjeh takvog rada je kada učenici sami izaberu školu. Jednom je prilikom, nakon pozdravnog govora novim đacima na početku školske godine, jednoj učenici darovao veliku čokoladu kao priznanje za ozbiljno skeniranje škole. Djevojka je na društvenim mrežama postavila cijeli niz pitanja o školi, saznala gotovo sve o dobrim i lošim stranama, otvoreno kritizirala i pokazivala sumnju, a na kraju se upisala jer je škola “položila” ispit, zadovoljila njezine kriterije.

Dobrodošlica

“Svi su ravnopravni i jednaki, to je ono što im obavezno kažem i što želim da ponesu sa sobom kada odu iz ove škole”, govori Stić o tome kako dočeka učenike. Ponekad mu se čini da mnogi izaberu školu zato što će štititi njihovu “različitost”, posebnost i želju da se osjećaju slobodnim to otvoreno pokazivati. Punkeri? Naravno. Bilo koje drugo određenje? Naravno. Svi imaju pravo na sebe. Zato ovaj tip nije onaj ravnatelj koji će odgovarati klišeju uniformiranosti, ali je umnogome onaj kojega će učenici zapamtiti kao čovjeka koji im je pomogao da postanu dobri ljudi.