SUMNJIVO LICE

Razgovor dvojice očeva u zemlji koja im sinove pretvara u robove nasilja

Za ono što se dogodilo u Kaštelima izravnu odgovornost snose javna glasila, koja objavljuju prijeteće poruke mladićima u pritvoru, i javnost koju može uznemiriti samo snuff video premlaćivanja
 Paun Paunovic/Cropix
Objavljeno: 08. rujan 2020. 17:05

Njih trojica, jedan različit, a dvojica ista, zaputila su se na hodočašće u Sinj. Na tom putu uvjerili su ga da su mu posudili dvjesto kuna i da im on sad duguje dvije tisuće. Nadahnula ih je, u to nema nikakve sumnje, Gospa Sinjska. To je u prirodi nadahnuća: svakoga nadahne ono što mu je u duhu. I kada dužnik nije imao da vrati, njih dvojica su ga premlatili. U premlaćivanju su, čini se, bili vrlo stručni, jer je jedan od njih, a možda i obojica istih, u lokalnom klubu za tučnjavu slobodnim stilom, koja se u Hrvatskoj percipira kao sport. Mlatili su ga, navodno, s guštom, s apetitom i merakom - jer tko to može platit! - a kako i to jedino ima smisla ako postoji na filmu i na društvenim mrežama, tako su premlaćivanje i snimali. I tu su, naravno, upali u probleme.

Kako su njih dvojica istih ustvari tipični predstavnici javnosti, tako je javnost krajnje dramatično reagirala na film u kojem dvojica mlate jednog, koji je, povrh svega, od njih različit. Dogodilo im se ono što bi unaprijed znali da će im se dogoditi, samo da su malo mućnuli glavom, pa promislili što bi oni učinili kada bi na društvenoj mreži vidjeli film u kojem neka druga dvojica mlate jednog. Ujedinili bi se u javnost i zazivali trenutak u kojem će im se pružiti prilika da primijene odgojne mjere i pedagoški stručno premlate tu dvojicu koji su mlatili jednog. Ali, eto, nekom zlom srećom i nepromišljenošću dogodilo se da se na njima slome kola, da oni budu ti koji su mlatili jednog. Došla je po njih policija, uzapćeni su stručno, a novine i portali utrkivali su se u prenošenju reakcija s društvenih mreža.

Čak dvojica istaknutih boraca u stručnoj tučnjavi slobodnim stilom, koja se po sportskim rubrikama naziva K1, zaprijetili su dvojici koji su tukli jednog da će ih naći i da će im pokazati kako se pravilno izvode zahvati koje su oni primijenili na svom dužniku. Bila je to prijetnja, iznesena i urednički ovjerena u ne baš malobrojnim hrvatskim medijima, tako da je postalo više nego jasno da javnost stoji između dvojice K1 boraca, i iza još krvavijeg premlaćivanja premlaćivača koji su krvavo premlatili svog dužnika. I opet je tu, naravno, bilo riječi o nadahnuću: K1 borci su, zajedno s javnošću, bili nadahnuti provođenjem pravde. Istina, takva pravda na Divljem se zapadu nazivala linčom. Ali u nesavršenom svijetu ni pravda, valjda, nije savršena. Romanopisca, međutim, Faulknera ili Steinbacka, zainteresirala bi razlika između dva premlaćivanja, jednog koje se u stvarnosti zbilo i drugog kojim se prijeti.

A sva je razlika u nadahnuću: njih dvojica istih bili su nadahnuti Gospom Sinjskom, a druga dvojica nadahnuti su javnošću. Za razliku od Gospe koja nije odgovorna za nadahnuća svojih vjernika - jer nadahne se samo ono što je već u duhu - javnost je itekako odgovorna. Borci, kako ove “sportaše” nazivaju, koji bi premlatili one koji su već premlatili jednog, izražavaju mišljenje javnosti, jer se iz javnosti nije čulo glasa koji bi im protuslovio. Time javnost, uključujući i medije koji prenose njihove prijetnje, ali i policija, koja u svemu ne vidi ništa sporno, preuzimaju odgovornost za neformalno provođenje pravde, ali i za ono što je tome prethodilo. Pružajući borcima K1 priliku da prijete dvojici dječaka ili mladića, koji bi tek da se ostvare kao borci K1, preuzima odgovornost i, neizravno, pruža podršku i onom prvom premlaćivanju.

Pravda je ozbiljna stvar, pravda nikad nije ono što se vidi na slici. Sve se to zbiva u jednima od Kaštela, kojih, što netko reče, ima više nego u Njemačkoj Ausganga, u onoj Dalmaciji, na onom moru, na kojem nema niti će ikad biti turista. Zbiva se među sirotinjom, materijalnom i duhovnom, u svijetu kojem od života nije ostalo ništa osim rata i Gospe Sinjske. Premlaćeni dječak, ili mladić, misli da je trebao biti premlaćen, jer im je dužan dvije tisuće kuna. On stvarno vjeruje da taj dug postoji. Otac mu ima otvorenu ranu na nozi, koja ne zacjeljuje od dijabetesa. Za napadača traži što blažu, uvjetnu kaznu, jer ne bi bilo dobro… Na premlaćivanje gleda gotovo udlaku isto kao i sin mu. Kao na manju elementarnu nepogodu, kao na nešto što se nije dogodilo ničijom konkretnom voljom, nego kamen kao da je pao pa nekog pogodio u glavu. Njihova pomirljivost u potpunoj je suprotnosti s gnjevom javnosti i one dvojice još nerealiziranih K1 boraca. Za razliku od njih, otac i dječak misle da nikakvog dobra ne može biti od takve pravde.

A što bi za njih bilo to pravo, veliko dobro? Za to vrijeme jedan od one dvojice istih plače u zatvoru. Nije u stanju da se nosi s onim što mu se događa. Njegov otac, profesionalni vojnik, odlazi ocu pretučenog dječaka, da mu se ispriča. I nosi mu novac, koji je štedio za sinovljev vozački ispit. O čemu njih dvojica razgovaraju? Kakva je mizanscena? Kakvo držanje tijela? Koliko to traje? Ništa od toga nećemo saznati, jer taj razgovor, za razliku od premlaćivanja, nije snimljen. A i da je snimljen, riječ je o zaštićenoj privatnosti dvojice ljudi. No, pravi razlog zbog kojeg nećemo vidjeti razgovor dvojice očeva ne tiče se privatnosti, nego toga što javnost ne želi ništa o tome znati.

Dok film u kojem dvojica premlaćuju jednog u ljudima budi osjećaj samozaljubljenosti, jer su gnjevni, jer im je do pravde, film u kojem razgovaraju njihovi očevi u ljudima bi mogao probuditi samo tu vazda neugodnu svekrvu savjest. Javnost ne želi ni blizu te očeve, jer bi ih oni nehotice mogli podsjetiti na to da smo zajednički trideset godina kreirali svijet u kojem će ljudski životi izgledati upravo ovako. Nije tu riječ o materijalnoj sirotinji, neimaštini, recesiji, lošim vlastima i politikama, nego o sirotinji ljudskih duša, o sirotinji misli, nada i životnih htijenja, koja je dovela do toga da se javnost ponaša kao ta trojica dječaka, dvojica istih i jedan različit, i još kao ona dvojica istih, koji bi da premlate i ovu dvojicu, nakon što je već premlaćen jedan različit. Riječ je o nečuvenom siromaštvu, nepojmljivoj duhovnoj sirotinji, pred kojom Gospa Sinjska zanijemi kao pred obezduhovljenim čeljadetom, kao pred ljudskom živinom.

Ta dvojica očeva nisu, međutim, ljudske živine. Oni nešto pokušavaju, oni bi nešto htjeli. Oni se, svaki na svoj način, ponašaju po nekim ljudskim mjerilima, o kojima možemo ponešto saznati samo ako čitamo Steinbecka ili, napredniji među nama, Faulknera. Jedan traži oprost za napadača, ali ne zato da razmahuje svojom dobrotom kao zastavom - ljudi s otvorenom ranom, koja neće da zaraste, obično tako ne postupaju - nego zato što ga je život na kupusu i krumpiru, bez žene i s djecom po domovima, naučio da mu njegov ljudski ponos neće donijeti ništa dobro. Drugi, pak, otac dolazi da se ispričava, u svijetu u kojem se to ne radi, nego se traži opravdanje za svog sina koji je premlatio tuđeg sina, i donosi novac. Tim novcem on ne kupuje ništa, a najmanje dobru volju drugog oca. On samo vraća tuđi dug. Pritom, nije to dug njegova sina, koji je u zatvoru, nego je to neki puno obuhvatniji, veći, širi, zajednički dug, koji se prikuplja veoma dugo i koji će na kraju biti dušom plaćen. Drugi otac prvom ocu novcem ušteđenim za vozački ispit uzapćenog sina vraća dostojanstvo, bez ponosa, jer ponos je škodljiv.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 04:20