Reportaža iz sela Massimovih predaka: ‘Rekli bi, eno našeg Savića, piva ko slavić! A fratar nan je bija stric od Pletikose!‘

U selu odakle su Massimovi preci sjećaju se dida Bartula: ‘Rekli bi, eno našeg Savića, piva ko slavić! A fratar nan je bija stric golmana Pletikose!‘

Gledali smo, nema mu osmrtnice na seoskom panou kraj crkve. Ni na onom drugom, malo dalje.

A crkve su dvije u selu. Novija posvećena Nikoli Taveliću, prvom hrvatskom svecu, franjevcu i mučeniku. Zatvorena. Banjevci, naime, nisu više župno središte i fratar im dolazi iz obližnjih Stankovaca, općine u Ravnim kotarima.

Nije slučajno seoska bogomolja posvećena Taveliću: taj svetac je - svi nam odmah kažu - rodom iz Velima, tu kod Stankovaca. Sve je to kuća do pojate. Ali, naš favorit je ona druga, skrivenija crkva sv. Ivana Krstitelja, pravi dragulj. Oko nje groblje, ima u njemu Savića popriličan broj. Crkvica je zaštićeno kulturno dobro, građena u dvanaestom stoljeću. Sa širokim tornjem, bolje reći - kamenom kulom, na koju vodi vanjsko stubište. Pokrivena je plitkim krovom na četiri vode. I kanalicom. Na sljemenu tanak metalni križ, piše u reportaži iz Banjevaca Šibenski list.

Ukratko, samo takva!

Fratar je bio u Stankovcima, a jutro kišovito, vlažno, mokro i sivo. Prije jesen nego zima. Gluho i uspavano. Uz cestu trune opalo dubovo lišće. Matirano, bakreno. Miris dima u eteru, lavež pasa i ovce u oboru. Nitko živ ne zna reći sa sigurnošću je l’ mu djed pokopan u šamatorju. Davno je to bilo kad je iz sela taj Savić otišao.

Gledali smo i na spomeniku palim borcima i žrtvama fašizma. Eno ga ravno preko puta Tavelićeve crkve i velikog križa na postamentu, podignutog još 1925. godine u čast milenija od proglašenja Tomislava prvim hrvatskim kraljem. Ima Krpina, Ljutića, Šarlija, Kraljevića, Brkovića, Baradića, Troskota. Tu su i Savići ispisani, ali ne znamo jesu li u rodu s Massimom.

- Mi smo ovde svi Hrvati... A njegov se još did odselija, ja ga se i ne sićan, a 68 mi je godina. Meni se čini da mu je i ćaća umra mlad - govori nam Marin Bulat.

Mislio je Bulat da smo došli popisati struju. Nismo, nego se baš bili zapričali s Jerom Brkovićem. Nizao nam je Jere tko je sve iz Banjevaca. Onaj Zvonimir Troskot, Mostov saborski zastupnik. Pa Zvonimir Savić, posebni savjetnik premijera Plenkovića za financije:

- Ćaća mu je doktor, tome Zvonimiru, eno mu kuće gori. Ima iz Banjevaca najviše doktora, to je i Massimo uvik istica.

Pletikosin stric

Ni Jere nije bilo dugo, četrdeset godina tukao je Njemačku. Odu mladi, vrate se stari. Neki nikada. Rekao bi Rundek, u doba kad kiše po poljima potoke pletu, znaš li kako je mučno i tužno u širokom svijetu.

- Banjevci naginju Šibeniku, većina dice i rađa se u Šibeniku, ljudi su po Šibeniku najviše i radili, dosta računa plaćamo u Šibeniku, a isto pripadamo Zadarskoj županiji. I tablice su nan zadarske - govori Brković.

A Bulat nabraja po čemu su još Banjevci poznati - osim do doktorima - što sve siju, sade, piju i jedu:

- O, pa u nas su poznati banjevački bili luk i crvena kapula. Za u salatu. Od loze ti je debit, babić, maraština i plavina. U zadnje vrime i masline.

Je l’ se puškaralo ovda?

- Dašta je! Mi smo bili druga linija. Logistički centar. A Stankovci prva. Tu je blizu Pristeg bija okupiran, 12 kilometara od Banjevaca, Vukšić isto. Znaš li ko je u Banjevcima bija fratar, dok smo još bili župa?! Hajdukova golmana Stipe Pletikose stric. Fra Petar!

Okrenuli smo u Saviće, usred sela. Da vidimo gdje je Massimov korijen, ima li itko živ, je li ostala kuća, pojata, išta. Povest će nas Ante Didak i rastumačiti sve što zna.

- Tu mu je didovina i stričevići: Ivica je u Zagrebu, Boris je nikidan oša u Berlin, gori živi, ali cilo lito bude ovde. Imaju i sestru Mariju, a bija je i pokojni brat in Dušan. Evo in kuće! I ja san na njoj pomaga nalivat taracu. To je Massimov stričević, taj Boris, Bore ga zovu, podiga na temeljima stare kuće.

Nema više fratara

Sve je zatvoreno, nigdje nikoga u Massimovih Savića. Na zidiću crven lumin. Utvrđen s dva kamena. Da ga vjetar ne prevrne. Kažu ljudi:

- Massimov je ćaća bija Serđo. A did - Bartul. Hrvati. Nema to sad veze, al nek se i to zna.

Okupilo se odmah jato Savića. Kažu da su oni Saavići - rastegne se malo ono “a” u izgovoru - da nisu kratkosilazni, oni odsječeni Savići. Oni da su u Benkovcu...

Iznad ograde izviruje baka Mara Savić:

- Dragi naš Massimo, jes ti vidija kako on lipo piva! Ja san njega slušala priko televizije. A dobro je i sudija kad bi mladi pivali po onin emisijama. Ja bi uvik rekla, eno našeg Savića, piva ko slavić! Ko slavuj! Ima naših Savića i doktora. Imade jedan Ivan, mi svi iđemo k njemu u Zadar dočin nas malo žešće zaboli.

- Ima Savića i profesora, nisu samo doktori - domeće Dušanka Savić.

A di van je pop?

- Fratri su u nas bili. Samo, nema više ni fratra, ni popa. Nama fratar nazad nekoliko godina dolazi iz Stankovaca, ne noći u župnoj kući u Banjevcima. Neće više niko da iđe u fratre. A išli bi kad bi in se dali ženit! Kako Srbima daju, a i oni viruju u Boga?! Mogli bi tako dat i našima - viče baka Mara.

- Bija je jedan Savić fratar. Fra Ivan! Netjak mu je oni Zoran Savić, možda ga vi i znate s televizije: vidi ga se nekad, dili one papire u Saboru, onin zastupnicima - uključuje se Dušanka.

- Nije Massimo bija u Banjevcima nikako. Ima je bija dugo želju, nego nije stiga. Misli uvik čovik da ima vrimena, pa sve - danas ću, sutra ću. Obaveze, dalek život. Dok ne sastavi bolest - kaže Didak.

Nekoć prebivali templari

Drago im je da se netko zanima za njihovo selo. Imaju školu, do četvrtog razreda. Dalje moraju u Stankovce. Imaju i klaonicu, vinske ceste, ceste maslinova ulja, kuću pršuta. I gostionu, ali radi samo od popodneva.

Polje im se pruža uzdužno, s južne strane sela. Onako, slično kao u Muću. Mekana, plodna ravnokotarska zemlja. Traktor skoro pred svakom kućom. Polje s juga rubi nisko brdo, a s njegova vrha, vidikovca Kamenjak, puca bajkovit pogled na Vransko jezero, zaštićeni park prirode, i bezbroj razbacanih otočića: na Murter i Vrgadu, Pašman i Kornate. To morate vidjeti. Tu su nekoć prebivali templari, a daleko nije ni obnovljeni Maškovića Han.

Do Pirovca i mora desetak je kilometara, do Šibenika trideset, do Zadra dvostruko. Do Benkovca dvadeset, do Pakoštana isto toliko.

Pa kako ste onda pripali Zadarskoj županiji?!

- Ko da je nas iko ikad za išta pita! - kažu Banjevčani.

- Ja isto ne bi minja moje Banjevce za nikakve novce! - veli Dragan Savić.

Tvrđi i od grabovine

I on spominje puste banjevačke doktore, pa nam ponosno vadi po primjerak knjige u kojoj je dr. Rajko Savić napisao sve što je važno o selu i povijesti:

- Sin mu je onaj Zvonimir, Plenkovićev posebni savjetnik. Bilo je nas Banjevčana šest stotina nekada, a mi, dica u školi, nismo u dva razreda mogli stat.

Žao je i Draganu što Massimo nije prispio na koncert u djedove Banjevce. Tako život uredi.

Šta ložite zimi?

- Grabovinu! Ne zna se ko je tvrđi, mi ili ona!

Nema sniga?

- Dok je bilo đenovske ciklone, napadalo bi sniga do pupka. Oni bi se mosuri leda obisili po pola metra. Sad ni pancetu ne moreš prosušit. Prasad više niko i ne goji.

A kako se u vas piva?

- To se u nas kaže da pivaju “pod bas”, može i “na bas”. Isto ko svukud okolo po Ravnim kotarima.

Svima u srcu Hajduk

Kakve su van kape?

- Crvene! Imaju one rese crne šta vise.

Nose li se rese otraga ili sa strane?

- Nazad iđu. A ko je lola - taj kapu zeru i nakrivi.

Ima li “boysa” u vas?

- Ma kakvi! Kad su još Banjevčani nosali transparent “I dok bude bile boje, pisat ćemo ime tvoje”!

Prije ručka valjalo je obići još samo seoski dnevni boravak. Tu je party! A “after” je kasnije u gostioni, ali nećemo stići. Dakle, zadruga je kulisa:

- Ja san tri puta s njin razgovara. Planira je bija doć u Banjevce, ima je veliku želju i dogovarali smo se za Svetoga Ivana, da naleti na feštu, ali to pada liti, kad su njemu koncerti i velike obaveze - govori Željko Baradić, bivši stankovački općinski načelnik. Rođeni Banjevčanin.

Vladao je općinom šest manadata zaredom. Kaže, nije izgubio sedmi put, nego mu bilo već dosadilo načelnikovati. Sada ima dvije tisuće maslina:

- Al mi nije bolje ovde sidit s njima prid zadrugon nego rješavat tuđe probleme u općini?! A da Massimo sad nije umra, pa se odma svi raspisali, ne bi niko osin nas ni zna da mu je korijen banjevački - kaže Baradić.

- Punac mu je radija u vojnoj bazi na Zemuniku. Kondić jedan, eno ga i danas, priko devedeset godina ima. Sam živi, nije ni daleko odavde. Mojoj je sestri govorija da će imat Massimo koncert na Svetoga Ivana u Banjevcima - veli Neven Krpina.

Ponosni su mještani na Massima, bez obzira što na koncu nikada nije stigao u selo, što je rak bio brži, ali su jednako ponosni i na sve svoje doktore, koje je i pjevač spominjao govoreći o djedovini.

Iz sela 55 doktora

- Ima 55 banjevačkih doktora, samo se nije lako sitit svakoga. Evo, iz jedne kuće - sedmoro! Četri brata Krpine: Vjekoslav, Tomislav, Vladislav i Branislav. Pa još troje potomaka. A ćaća in je čitav život kopa. Prvoga je sina s motike školova, onda bi stariji brat pomaga i vuka mlađega - govori načelnik s banka pred zadrugom.

Svi odobravaju kimanjem glave:

Ima li više doktora iz Banjevaca ili iz Stankovaca?

- Ne znamo da ima ijedan iz Stankovaca! Možda jedan.

Pije li se Žuja ili je Karlovačko?

- Koja se prva odčepi, ta se i pije!

Po razbacanin čepima, ja bi reka da je Karlovačka.

- Ha-ha-ha...

A kakvi ste ko pivači?!

- Pod bas kad zapivamo - najjači!

Ajmo onda onu: “Imam mali krug velikih ljudi, s kojima sanjam, za koje se trudim. Uz koje znam tko sam zapravo ja...”