KAKO IZAĆI IZ DUŽNIČKE KRIZE

RJEŠENJE ZA DUŽNIKEU FRANCIMA? Samo onokoje ne ugrožava ostale građane

Financijski avanturizam bilo bi rješavanje problema CHF rušenjem jednog ili tri stupa financijske stabilnosti

Prošloga četvrtka stekao se dojam da će iz nesretne priče o franku svi izaći kao gubitnici. Fiksiranjem tečaja za obračun rata na 6,39 kuna za franak spriječeno je širenje požara na strani dužnika. No ništa nije definitivno rješeno. Optužbe su i dalje pljuštale sa svih strana.

U optjecaj su ulazili sve lošiji i lošiji prijedlozi, uključujući i onaj premijerov da se stambeni krediti ubuduće odobravaju samo u kunama. Međutim, petak je nakon sastanka u HNB-u donio time-out. Povećan je izgled da akteri konstruktivno krenu prema konačnom rješenju. Šanse su sada realne, a rješenje moguće, ako će se poštivati stupovi financijske stabilnosti u Hrvatskoj. Iz događaja i rasprava proteklih dana nije teško iščitati koji su to stupovi i zašto ih treba čuvati: valutna klauzula, kapital banaka i stabilan tečaj eura u sprezi s visokim deviznim rezervama HNB-a.

Tečaj i devizne rezerve

Tečaj eura je u četvrtak skočio iznad 7,7 kuna. HNB je na deviznom tržištu prodala 326 milijuna eura ne bi li smirila tečaj. Iako mu ne treba pridavati preveliku važnost, a rezerve su četrdeset puta veće od iznosa intervencije, mini-potres na domaćem deviznom tržištu nakratko je podsjetio koliko smo ranjivi i kako financijska prehlada može prerasti u epidemiju, daleko širu od bolesti franka.

I problem franka dodatno se pogoršao. Euro se na svjetskom tržištu u tom trenutku strmoglavio prema drugim glavnim svjetskim valutama. Europska središnja banka objavila je veliki program intervencije na tržištu državnih obveznica vrijedan više od bilijun eura. Pri tome nije marila što to znači za zemlje koje se ne vide iz tornjeva u Frankfurtu i Bruxellesu. Zbog toga je švicarski franak - koji je već 16. siječnja napravio pomutnju na tečajnici HNB-a dosegnuvši 7,4 kune - u petak već vrijedio 7,86 kuna. 6% više nego tjedan dana ranije, kada je počela panika oko švicarca. Dužnici su tada već bili zaštićeni, no negdje su se nekome (bankama) znatno povećali gubici. U ekonomiji su sve posude spojene.

Ako je itko mislio da će tečajna oluja proći i stvari se nekako riješiti same od sebe, do kraja prošloga tjedna morao je shvatiti da svjetska tržišta ne mare za naše probleme. Pouka je da su mogući još i snažniji potresi i da zbog njih imamo devizne rezerve: one su brana koja ne smije puknuti da se ono što se događa s frankom ne bi prelilo na tečaj eura.

Ponuda loših ideja

Ta poruka ipak nije doprla do svih uključenih aktera. Prošlog smo tjedna slušali i neke nove loše prijedloge: od već poznatih ideja da se valutna klauzula ukine potezom pera, pa makar i pod cijenu dramatičnog gubitka deviznih rezervi kao u Mađarskoj, do premijerove impresije da bi se stambeni krediti ubuduće odobravali samo u kunama.

Niti u jednom trenutku se ne smije zaboraviti da konačno rješenje za franak mora biti takvo da ne izazove još veći problem. Ekonomskim rječnikom rečeno, troškovi rješenja moraju biti manji od koristi. Da bi bilo tako, važno se zaštititi ne samo od financijskih potresa, nego i od loših ideja.

Prva loša ideja koja se proširila zadnjih dana glasi da se valutna klauzula može jednostavno ukinuti; da bi se bilo koji kredit vezan uz stranu valutu jednostavnim potezom pera (zakonodavca) mogao pretvoriti u neku drugu valutu. Na primjer, domaću. I pri tome se ne misli samo na kredite uz švicarac, nego na sve kredite s valutnom klauzulom.

Niti je valutna klauzula potezom pera nastala, niti će ju pero ukinuti. Klauzulu još nitko nije uspio srušiti, jer su joj korijeni duboki. Sežu do srži elementarne financijske logike, daleko u našu financijsku povijest. Devizni depoziti bili su najrašireniji oblik štednje u bivšoj SFRJ. Za oko tri milijarde dolara štednje građana prenesene iz socijalističkog razdoblja 1990. nije bilo pokrića. Režim Slobodana Miloševića vješto je skrio i potrošio devizne rezerve bivše države. No, vlada samostalne Hrvatske priznala je građanima njihovu (deviznu) štednju i pretvorila ju u jedan vid državnih obveznica uz valutnu klauzulu. Obveznice su samo proknjižene preko banaka, jer tada nije postojao središnji registar vrijednosnica. Da je postojao, banke ne bi trebale za tu transakciju. Dakle, valutne su klauzule već tada bile udomaćene i godinama prisutne u našoj financijskoj i pravnoj praksi.

Dvadesetipet godina kasnije, gotovo 80% štednje i dalje se drži u devizama. Ljudi ne vole kunu. Na računima glasuju protiv nje. Još je veći problem što je devizna kao i svaka druga štednja uglavnom kratkoročna. Dodatni inozemni izvori sredstava banaka - dugoročni izvori osim kapitala iz kojih banke odobravaju dugoročne kredite poput stambenih - također su devizni. Slika pokazuje da je taj novac (štednja plus drugi izvori) uglavnom devizna porijekla.

Zbog toga bi bilo logično da banke većinu kredita odobravaju u devizama, kada im je već 58% izvora devizna porijekla. Međutim, ne smiju: Hrvatska još nije uvela euro. Banke prodaju devize i kupuju, pa plasiraju kune. Pa kada su kune voljom zakonodavca već tu, valja plaćati cijenu njezina simbola. Dakle, valutna klauzula nije ništa drugo nego cijena imanja simbola vlastite valute u uvjetima kada ju građani zapravo ne žele koristiti, osim za one stvari za koje po zakonu moraju.

Zaštita štediša

Iz sljedeće računice vidi se zašto je valutna klauzula cijena imanja simbola vlastite valute: ako vrijednost kune padne, vrijednost plasmana banaka u kunama ostat će ista. No, kunska protuvrijednost 58% deviznih obveza će narasti. Ako raste vrijednost obaveza, a imovina je ista, to znači gubitak, baš kao što gube dužnici u švicarcima. Zato iole jača deprecijacija domaće valute može srušiti bankovni sustav - poništiti njegov kapital. Klauzula ga od toga čuva. Njeno bi se micanje moglo razmotriti tek ako bi se tečaj (eura) fiksirao toliko vjerodostojno čvrsto, da bi bilo gotovo nemoguće promijeniti ga. Na primjer, ako bi se centralna banka pretvorila u valutni odbor, a tečajni paritet prema euru unio u Ustav. No, ako u politici nema spremnosti na tako radikalan potez, tečaj može varirati pod utjecajem ekonomskih, financijskih i političkih čimbenika. A tada svi imaju pravo štititi se od tih varijacija. Oni koji se ne štite moraju snositi rizik.

U slučaju gubitaka zbog promjena tečaja ne brinu nas vlasnici banaka čiji je kapital na bubnju; oni su tu ionako zato da riskiraju uloge. Problem je što bi negativan kapital banaka dokinuo njihovu sposobnost isplate štednje i drugih obaveza prema građanima i drugim vjerovnicima koji nisu gladni rizika. Dakle, ne zbog zarade, nego zbog zaštite štediša i vjerovnika, banke nude kune uz (euro) valutnu klauzulu. Ona je u samome srcu sustava povjerenja.

Neodrživ nesrazmjer

Što bi se dogodilo da ekonomski slabašan ali politički moćan zakonodavac zabrani valutnu klauzulu u Hrvatskoj? Ne dolazi u obzir da banke duguju devize, a sve plasiraju kao “čiste” kune. To je ekonomski neodrživ nesrazmjer. Kao da trgovac jeftino kupi šleper jabuka da bi skuplje prodao šleper krušaka. Ne ide, prodati se mogu samo jabuke. Bez valutne klauzule ili nekog sličnog instrumenta postojala bi uglavnom kunska štednja kao izvor za kredite u zemlji, a ako bi se zadržala devizna, ona bi se plasirala isključivo u inozemstvo. Slika je u tom pogledu nedvojbena: aktivnost banaka u Hrvatskoj skresala bi se za više od pola (oko 58%), približno onoliko koliko u ovom trenutku iznosi udjel deviznih izvora sredstava banaka.

Ako bi stambeni krediti bili samo u kunama, mogle bi se kamatne stope na kunske depozite povećati na 5% ili 7%. Tada bi veći broj ljudi potaknut lijepim prinosom na kunsku štednju više štedio u kunama. Bilance banaka manje bi pale kada bi kamatne stope na štednju bile tako visoke.

Spojene posude

Ali, koliko bi onda iznosila kamatna stopa na kunske kredite koji se odobravaju iz tako prikupljenih depozita? I na koliko bi se godina odnosno mjeseci mogli odobriti takvi “stambeni” krediti, kada ovdje nitko ne štedi na dulja razdoblja? HNB bi monetarnim mjerama mogao donekle ublažiti pritisak na rast kunskih kamatnih stopa, no ne zaboravimo da je njegov manevarski prostor ograničen - HNB nije europska ili američka središnja banka. Mora paziti da se novoemitirane kune ne vrate kao bumerang u vidu potražnje za deviznim rezervama koje su nužne za kontrolu nad tečajem. Te posude su spojene.

Kada stanemo na loptu, kontroliramo kratkoročne političke porive i pažljivo seciramo ideje, pokazuje se koliko je važno da svako buduće rješenje za problem franka poštuje temeljna načela financijske stabilnosti u Hrvatskoj. Na ta tri stupa treba stalno podsjećati. Rušenje makar i samo jednog od njih značit će da bi se ovo što danas gledamo s frankom moglo proširiti na veći broj građana, ili bi ponuda kredita mogla presušiti.

Čuvanje tri stupa financijske stabilnosti nije prepreka za trajno rješenje dužničkih problema. Tko god tvrdi da je trajno rješenje za problem franka moguće samo ako se neki ili svi ti stupovi sruše, upušta se u financijski avanturizam s nesagledivim posljedicama. Ljudima se može pomoći a da se ne proizvede još veća šteta.

Premijer Milanović nam duguje objašnjenje

Premijer je, iznoseći prijedlog da se svi budući stambeni krediti odobravaju samo u čistim kunama, očito bio svjestan mogućnosti da se ograničavanjem ponude stambenih kredita samo na čiste kune smanji ponuda, a uvjeti kreditiranja bitno pogoršaju.

Rekao je da bi se propisivanjem isključivo kunskih stambenih kredita zamjerio biračima uskrativši im nešto povoljnije kredite, misleći valjda na one s valutnom klauzulom uz euro.

Ali, što ćemo u tom slučaju s pravdom na koju se političari vole pozivati? Zašto su generacije do najavljena premijerova zakona imale pristup raznim varijantama stambenog kreditiranja, a generacije nakon njega moći će “birati” samo jednu vrstu kredita čija će ponuda biti vrlo ograničena? A što sa stambenim štedionicama? U njima nema švicaraca, ali ima valutne klauzule. Tamo se krediti vraćaju u fantastično visokom postotku, unatoč krizi. Ljudi štede i pripremaju se za trenutak kada će se zadužiti kako bi kupili stan. Sustav je to na kojem počiva mali stambeni sektor najstabilnijih zemalja na svijetu poput Austrije i Njemačke.

Zašto odustati od tako dobrog modela i uskratiti građanima mogućnost da podignu kredit uz euro valutnu klazulu, ako to žele? Ili je premijer možda htio poručiti da politika ne može dugoročno jamčiti stabilnu vrijednost kune prema euru, u kojem slučaju poruka građanima da se zadužuju samo u kunama itekako ima smisla? Ostao je dužan javnosti objasniti što je zapravo mislio.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 01:00