S epidemiološkog stajališta, molitva i psovka jednako vrijede

O svojoj pratetki Paulini Slavki Jergović pisao sam u nekoliko knjiga, uvijek u kratkim i zaokruženim epizodama. Časna sestra u ženskoj redovničkoj zajednici družbe Kćeri Božje ljubavi, najprije u Sarajevu, u samostanu koji je i danas u Ulici Ivana Cankara, na broju 18, a od kraja 60-ih u Zagrebu, u samostanu u Granešini broj 7, bila je najčestitija osoba u dvije čudne i nesretne obitelji - a koje nisu i čudne i nesretne? - kojima sam se rodio.

Dok su se ostali povijali pod životnim okolnostima i svojim karakterima, slabi i neodlučni, kakvi ljudi već jesu, ona je stajala uspravno i pokušavala, kao kakav prometnik ljudskih povijesti i sudbina, da okrene bližnje tamo gdje im je bolje ići. I naravno da u tome, uglavnom, nije uspijevala. Ali je dosljedno svim svojima činila dobro, ne vodeći računa o tome ni tko joj je bliži rod - mojoj majci, nevjesti svog nećaka, bila je mnogo sklonija nego zloj sestri, mojoj babi Štefaniji - ali ni tko je među njima vjerujući, a tko nevjerujući. Bila je nepotkupljivo ispravna, okupljena oko naših nevolja i visoko izdignuta iznad svojih vlastitih.

Viđali smo se jednom godišnje, ali mi je pisala oko svega što je smatrala da je za mene važno. Za nju sam bio gotov “književnik” i prije nego što sam objavio prvu pjesmicu, povjerovala je u to prije svih drugih. Posljednje pisamce poslala mi je već teško bolesna. Bilo mi je, za tadašnju moju pamet, vrlo čudno. Pred prve izbore u Hrvatskoj napisala mi je da će glasati za HDZ i doktora Tuđmana, i da zna da ću ja glasati drukčije. Ali da joj to ne smijem zamjeriti, kao što ni ona ne zamjera meni. Jer ako jedno drugom zamjeramo, onda politički izbori nemaju nikakvog smisla. Umrla je 25. srpnja 1990. Nekoliko je godina, nakon 2. svjetskog rata, odležala u zeničkom zatvoru.

Svatko od nas, naravno, reagira iz sebe, iz svojih životnih iskustava i tako nastalih sentimenata. Tako je meni ovih lipanjskih i srpanjskih dana, s mišlju na tetu Paulinu, nekako naročito bilo stalo do časnih sestara u Đakovu. Tetu Paulinu bi, da je živa, korona vjerojatno ubila. Cijeli je život bolovala na srcu - kad u sebi prelistam anamneze, čini se da su skoro svi moji bolovali od srca, stvarno i metaforički - imala je višak kilograma, bila je stara. I živjela je u samostanu, koji se pokazao kao naročito infektivna sredina. Nevjerojatno je, naprosto, koliko se samo časnih sestara razboljelo u samostanu Milosrdnih sestara Svetoga Križa. Na dan kada ovo pišem 138 ih je zaraženih od 180 koliko ih čini zajednicu.

Neobično je, pa i pomalo romantično, koliko je samostan intimno mjesto. Sudeći po koroni, mnogo intimnije i od bračne zajednice, jer je, vjerujemo li nekakvim američkim istraživanjima i statistikama, stepen zaražavanja unutar bračnog para iz iste bračne postelje između 40 i 60 posto. Te su se žene, te su se “časne”, kako se to u Sarajevu govorilo, brinule o djeci u svom vrtiću, te o starcima u staračkom domu i u dnevnom boravku. Vjerujem, sigurno i zato što mi je teta Paulina na pameti, da su prema svima bile dobre i požrtvovne. I mnoge su među njima zarazile. Dobrota je intimna stvar, a virus se, uglavnom, prenosi dobrotom. Hladnoća prema drugim ljudima najbolja je prevencija od Covida-19, i zasad jedini lijek. Ali želimo li se liječiti baš takvim lijekom?

Virus su donijele s Kosova. Ne znam zašto su na Kosovo išle, ali kako je i moja teta Paulina dolazila nama u Sarajevo, tako su, možda, i one išle u posjet rodbini. Ili su išle po nekom općem dobru. Sigurno nisu išle od bijesa, u šverc opijuma ili da im guzica puta vidi, kako se govorilo u našoj kući.

Sve je to tako, i nešto se u meni otima i viče u obranu đakovačkih sestara milosrdnica, a protiv one infektivne mladosti koja se koronizirala po narodnjačkim klubovima. Nikoga, naime, ne poznajem tko je ikad u životu bio u narodnjačkom klubu. I sve se u meni buni protiv takve kulture i te muzike, pa mi se nekako zna učiniti i da je virus proizašao iz te duhovne prljavštine, tog duševnog đubrišta.

E, tu, međutim, činim fatalnu grešku. Siguran sam da bi me teta Paulina na nju upozorila: naime, nema, i ne može biti razlike u bolesti, u epidemiji, u društvenom tretmanu između đakovačkih časnih sestara i zagrebačkih posjetitelja narodnjačkih klubova. Ni jedni ni drugi nisu se bavili ničim ilegalnim, zarazili su se živeći svoj život, a nitko nema pravo, ni Grba Bujević, ni Božinović, o ostalim capazima da i ne govorimo, da se bavi okolnostima nečijih života, i da ih onda vrednuje prema vlastitim ideološkim nazorima. Sa stanovišta epidemije i epidemiologije savršeno je svejedno je li se netko zarazio čineći dobro, ili se zarazio pjančujući, lumpajući, dernečeći, partijajući, tulumareći…

Sa stanovišta epidemije, kao i sa stanovišta osnovnih građanskih i ljudskih prava, čije je kršenje postalo hobi stranački organiziranim članovima epidemioloških stožera po Hrvatskoj, molitva i psovka jednako vrijede. Stoga je uvredljivo kada Hrvatski radio po vazdan obavještava slušatelje kako časne sestre ne prenose epidemiju po Đakovu, jer i ne izlaze iz svog samostana. Zašto se tako govori o njima, a istodobno se na sve načine stigmatiziraju posjetitelji noćnih klubova?

Ovih se dana mnogo govorilo i o pogibelji po narodno zdravlje, koja prijeti od vjenčanja. Pa se krenulo i u popravljanje Capakove narušene javne slike, tako što se izvještavalo o pismima koje mu šalju gnjevne mladenke, a on im, tobože, odgovara. Vjenčanja su, naravno, veoma infektivna, pogotovo velike, masovne svadbe preko kojih se demonstrira društvena moć. Tako je, recimo, general Fuzul u Zadru udavao kćer. Okupilo se više stotina zvanica iz cijele Hrvatske, uključujući i izvjestan broj djelatnika MORH-a, najmanje 11, čime je izvršena koronizacije dobrog dijela Hrvatske. Inače, tog Fuzula smo gledali na televiziji kao junaka koji sa svojom vojskom diže šatore ispred KB-a Dubrava, i mudruje o prevenciji epidemije i ulozi vojske u borbi protiv nevidljivog neprijatelja.

Rečeni je djelovao upravo onako kako u nedovršenim demokracijama izgledaju mali ljudi u velikim uniformama i pod prevelikim državnim i nacionalnim simbolima. Evo Fuzulovih riječi iz tog vremena: “Poštujući smjernice Nacionalnog stožera civilne zaštite, i mi postupamo po njima prilagođavajući ih našim dnevnim aktivnostima. Dio se ljudi tako nalazi u stalnoj spremnosti, što automatski znači da nisu svi nazočni na lokaciji, čime olakšavamo brigu o njima. Radimo uz maksimalne mjere zaštite, poštujući razmak te sve ostalo što je naloženo.”

O ovoj megasvadbi neće se previše pisati, jer je general Fuzul medijski štićena osoba, kao što su, ni krive ni dužne, medijski štićene i časne sestre iz Đakova, ali već su sad sudionici svadbe njegove kćeri proizveli veći broj zaraženih od sudionika Đokovićeva teniskog turnira u istom tom Zadru. No, Đoković nije bio medijski štićen, ili je bio štićen onoliko koliko se to moralo zbog Plenkovića i ekipe.

Na fotografijama, pak, iz pobjedničkog Plenkovićeva stožera u izbornoj noći vidjeli smo Božinovića i društvo kako jedni drugima dahću u lice i pjevaju pobjedničke pjesme, dok su na fotografijama iz stožera koalicione skupine Možemo, također pobjedničkog, gledali ljude s medicinskim maskama, kako se odmaknuti jedni od drugih, raduju na neki drukčiji način. Kao da su iz spota grupa Kraftwerk ili Devo.

Meni, recimo, ne bi zasmetalo hadezeovsko veselje da Božinović nije kasnije izjavljivao da to nije bilo infektivno rizično jer je trajalo samo 15 minuta, te da nije bilo tolike bliskosti. Fotografije, naime, lažu, sugerirao nam je Božinović. A zapravo nam je, kao što se to čini i u slučaju Fuzula i njegove kćeri, ili u slučaju đakovačkih časnih sestara, htio reći kako ono što vrijedi za Jupitera, ne vrijedi i za volove.

Što je, opet, načelno tačno, kad je o nedovršenim demokracijama riječ. Ali kako epidemija Covida-19 zadire u najsitnije elemente čovjekove svakodnevice, bit će - slušajte me dobro, ministre Božinoviću! - nemoguće volove uvjeriti da moraju biti na većoj distanci od onih koji volovima vladaju, te da se moraju po nekim drugim pravilima voljeti, družiti, udavati i ženiti, nego što to važi za vladajuće i njihov rod.

I da, važno mi je da ozdravi svaka od 138 časnih sestara u Đakovu, premda nijednu ne poznajem. Njih nekako doživljavam bliskima, za razliku od Fuzulovih svadbara. Ali svatko od nas živi u nekoj svojoj, kompleksnoj i evokativnoj priči, koja je u potencijalnom sukobu sa svim drugim pričama. I to je problem u epidemiji. Virus je, međutim, pravedan. Virus nas uči da prema svačijoj priči trebamo imati poštovanja. Tako je da bi se živjelo.