Nemoguće je ne primijetiti “Velebitsku kraljicu” na odmorištu Marune, na samom ulazu u južni portal tunela Sveti Rok autoceste A-1, a još je teže shvatiti zašto taj atraktivni ugostiteljski sadržaj nije u funkciji. Putnici na proputovanju u pravilu nisu zahtjevni gosti, i na takvim mjestima ne traže puno više od pristojnog toaleta i dobre kave. Ovdje im se, međutim, nudila i priča. Ili bolje rečeno, na dlanu ju je imao posrnuli investitor.
Marune su na mjestu gdje se spajaju dvije Hrvatske, morska i kontinentalna, i tamo gdje su se ostvarila dva stoljetna hrvatska sna. Jednom smo svjedočili i sami kada je tunelskom cijevi probijen Sveti Rok, a prvi je dosanjan prije 200 godina. Na ovoj visoravni koja se zove Meki doci slavio se završetak 11-godišnje gradnje Majstorske ceste, onda prvog spoja Bečkog dvora preko Velebita s tada administrativnim središtem Dalmacije, Zadrom, a i danas jednom od najatraktivnijih cesta uopće u povijesti hrvatskog graditeljstva. Iza su Tulove grede, krški fenomen podno kojega je sahranjen indijanski poglavica Winnetou, filmski dakako, a ispred duboko dolje se ispružio Jadran. Marune su ime dobile po prezimenjacima od kojih je najpoznatiji Boris, hrvatski intelektualac, pjesnik i emigrant. Od silnih priča koje mu je Velebit nudio, nekadašnji vlasnik i investitor Mladen Nekić, dakle, nije uzeo nijednu, zadovoljivši se od svega samo kamenom koji je tamo pronašao.
Zamršeno do apsurda
U ostatku ove priče o hotelu u kojemu nije zanoćio nijedan gost, kafiću koji duže ne radi negoli je radio, i odmorištu na kojem više ljudi staje sada kada tamo nema ničega, nego kada su imali sve, nema romantike - zatukla ju je hrvatska birokracija, hrpe sudskih spisa i poreznih rješenja, prava, koncesije, fiducije, a sve začinili milijunski dugovi. Nije ju lako ispričati jer i pravni stručnjaci ovaj postupak smatraju jednim od najsloženijih u domaćoj stečajnoj praksi. Ukratko, pravo na “Velebitsku kraljicu” polaže HAC, na čijem se zemljištu nalazi, ne odriče je se Hrvatska poštanska banka, koja tako nastoji ublažiti vlastitu promašenu investiciju u investitora Mladena Nekića, a čak ni on nije digao ruke od objekta, smatrajući da ima pravo na pokretnine u njemu, pa još tuži Banku smatrajući je odgovornom za poslovni krah jer njegovu investiciju nije ispratila do kraja. Financirali su ga sa “samo” 22,4 milijuna kuna koja, s kamatama, potražuju i danas.
Mladen Nekić nekoć je bio hrvatski kralj pršuta, tako su mu tepali mediji zbog poznatog pršuta Mataš, koji je proizvodio i plasirao preko svojeg poduzeća Mataš M.N. S tim trgovačkim društvom je i ušao u posao s Hrvatskim autocestama, i za 32.000 kuna mjesečno dobio pravo na koncesiju, odnosno zemljište na kojem je izgradio objekt. Neslužbene priče kažu da su mu iz HAC-a, koji je tada vodio Milivoj Mikulić, ondašnji pomoćnik ministra prometa Božidara Kalmete, “prodali” priču kako će na Marune preusmjeravati sva vozila kada zapuše orkanska bura te se zatvori autocesta.
“Mataš M.N.” ubrzo se našao u poslovnim problemima, pa Nekić to pravo ugovoreno s HAC-om prebacuje na drugo svoje trgovačko društvo, Jasen d.o.o. kojemu je formalni osnivač “Mataš M.N.”. Jasen tako 2009. godine preuzima imovinu vrijednu 28 milijuna kuna, ali i obveze koje su tada gotovo jednako visoke. No, ni ono ne plaća HAC-u koncesiju (od 2009. godine nijednu ratu) ni banci rate ugovorenog kredita, pa i ono završava u stečaju. Apsurd je da je novo trgovačko društvo bilo i samo u blokadi kada je preuzimalo Marune, te su već tada postojali uvjeti za pokretanje stečaja, no ono je nastavilo blokirano poslovati narednih 1904 dana, odnosno sve dok Porezna uprava pet godina kasnije nije predložila stečaj. Trgovački sud u Zadru ga je otvorio i imenovao upraviteljem Željka Vrkića, koji poziva vjerovnike da solidarno plate troškove pokretanja stečajnog postupka, no ne javlja se nitko. Stečaj se zatvara, a dužnik, Jasen d.o.o., odlazi u likvidaciju i briše se iz sudskog registra. Tu bi trebao biti kraj, ali to je tek početak zavrzlame. Stečajni upravitelj sud upoznaje sa složenim okolnostima u ovom slučaju, odnosno smatra da bi Jasen d.o.o mogao od HAC-a potraživati znatan iznos zbog penala, jer objekt koji im ostavljaju nisu koristili do ugovorene 2032. godine, pa Trgovački sud u sudski registar upisuje “Stečajnu masu” svojevrsnog pravnog sljednika Jasena. Stečajna masa smatra da HAC u slučaju raskida ugovora mora korisniku, dakle njima, platiti građevinsku vrijednost Velebitske kraljice koju će moći dalje komercijalno eksploatirati.
Paralelni stečaj
Cijeli projekt financirala je Hrvatska poštanska banka, a glavni izvođač je bilo poduzeće Gortan-Zadar, koje je također u međuvremenu završilo u stečaju. Gradilo se u nekoliko faza, a dio u kojem se nalaze smještajni kapaciteti nikada nije završen. Stečajni upravitelj smatra da najveći dio obveza otpada na izvođača radova, no kolike su bile stvarne dubioze nikada se neće doznati. Posljednji financijski izvještaj sačinjen za Jasen odnosi se na 2010. godinu, ali je Poreznoj upravi predan tek četiri godine kasnije. Na jednom od ročišta bivši vlasnik Nekić pravdao se kako je u međuvremenu uništen tvrdi disk računala na kojem su bili pohranjeni svi podaci za Jasen, i još nekoliko povezanih trgovačkih društava. Stečajni upravitelj Vrkić zaključuje kako je potpuno jasno da priloženi financijski izvještaji nisu odražavali stvarno stanje imovine, obveza i kapitala. Paralelno se odvija stečajna drama s poduzećem Mataš M.N., čiji pak stečajni upravitelj nastoji pobiti podjelu društva iz 2009. godine, kako bi povratio pravo na Velebitsku kraljicu, te to prvostupanjskom presudom i uspijeva. Stečajni dužnik ulaže žalbu, a drugostupanjska presuda u ovom sporu nikada nije donesena jer je sada likvidiran i iz sudskog registra brisan Mataš M.N., pa pravni status preuzete imovine nikada nije konačno utvrđen.
Sam hotel je izgrađen na zemljištu koje je vlasništvo Republike Hrvatske, kojim upravlja HAC, a na temelju ugovora o korištenju cestovnog zemljišta i obavljanja pratećih djelatnosti (koji mi u tekstu zovemo koncesijom), dali su ga u najam Nekićevim poduzećima. Ugovor je, dakle, prvotno sklopljen s Matašem, pa prenesen na Jasen, no na svim pravima iz glavnog ugovora od 2007. godine je upisana Hrvatska poštanska banka, čime ona osigurava svoju tražbinu. S druge strane, na ugostiteljskoj opremi i preostalom inventaru založno pravo je steklo Ministarstvo financija zbog poreznog duga od dva milijuna kuna, no posjed tih predmeta, a očito i ključeve čitavog objekta, i dalje drži prijašnji direktor Mladen Nekić, koji predaju nekretnine u posjed HAC-a uvjetuje sudjelovanjem u postupku primopredaje kroz koji želi ostvariti svoja prava, odnosno “investicijska potraživanja”. Nabavna vrijednost tih predmeta bila je 1,4 milijuna kuna, no od tada je prošlo 10 godina.
Tko ima pravo na koncesiju?
“Stečajni dužnik” i bivši direktor Mladen Nekić tuže HPB i traže 69 milijuna kuna odštete jer Banka nije financirala završnu fazu gradnje, iako je Odbor banke donio pozitivnu odluku za tako nešto, zbog čega, smatra on, hotel nije završen, pa zato nisu izvršavane financijske obveze. No, došlo je do prekida tog postupka jer je u međuvremenu Jasen brisan iz registra. U međuvremenu HAC šalje očitovanje stečajnom upravitelju kako zahtjev za plaćanje građevinske vrijednosti hotela smatra neosnovanim, pa protiv “Stečajne mase” pokreće ovrhu radi naplate tražbine od 120.000 kuna zbog gospodarenja njezinom površinom tri mjeseca (otprije od likvidiranog Jasena po toj osnovi potražuju pet milijuna kuna). Pretpostavlja se da su ukupne dubioze ostale iza ovog trgovačkog društva veće od 32 milijuna kuna, no svoju tražbinu su odlučila potraživati samo tri vjerovnika: HAC pet milijuna kuna, Porezna uprava dva milijuna kuna te INA desetak tisuća kuna.
Zamršeni slučaj trebao bi se nekako rasplesti između “Stečajne mase” i HAC-a, koji jedno prema drugom imaju potraživanja. Da je tražbinu prijavio HPB koji je financirao cijeli projekt, situacija bi bila znatno drukčija, smatra stečajni upravitelj. No, usprkos neprijavljivanju tražbine, Banka nije odustala od naplate potraživanja, to su nam potvrdili. U odgovoru koji smo dobili kažu kako su još uvijek osigurani fiducijarnim prijenosom prava na korištenje cestovnog zemljišta te nastoje pronaći rješenje koje bi im omogućilo naplatu potraživanja Banke. Ukratko, Banka traži novog koncesionara jer smatra da založnim pravom od 2007. ima pravo na koncesiju. To se neće svidjeti drugoj državnoj instituciji, HAC-u, koji nam tumači kako je pravo korištenja cestovnog zemljišta, sklopljeno s Jasenom 2006. godine na razdoblje do 2032. godine, prestalo vrijediti 2016. samim brisanjem poduzeća iz sudskog registra, te ne vide nikoga osim sebe tko bi mogao gospodariti Velebitskom kraljicom. Štoviše, o budućnosti objekta, kažu nam u HAC-u, donijet će se odluka nakon što njihove stručne službe naprave ocjenu stanja objekta.
Do tada im objekt, čiji god na kraju bio, polako uzima planina, šibajući ga burama i mećavama zimi, i puštajući suncu da ga prži ljeti. A ljudi k’o ljudi, oni lošiji neće tamo samo napraviti selfi, već će za uspomenu odnijeti vanjsku lampu, neki rukohvat ili čak i cijelu ogradu od skupocjenog inoksa. Na vratima piše da je objekt zatvoren zbog radova, no umjesto da se gradi, na njemu je iz dana u dan sve manje otprije ugrađenog materijala. Kroz prozor hotelskih soba, koje to nikada nisu postale, nazire se neiskorišteni građevni materijal, u jednoj je hrpa keramičkih pločica, posred stepeništa su kante. Čini se kao da su radnici otišli na pauzu pa se nikada više nisu vratili.
Na pročelju zgrade već je osvanulo nekoliko grafita, glavni ulaz zarastao je u travu. Kroz staklo se može vidjeti ugostiteljski inventar, no teško da je tamo ostalo išta velike vrijednosti, nazire se nekoliko razbacanih stolica i stolova. Posvuda se širi nesnosan smrad, tragovi fekalija mogu se vidjeti u svakom kutu objekta, na svakom prilazu, u svakom zaklonjenom dijelu zgrade. Iako na parkiralištu postoje tri kemijska toaleta, mnogima je očito draže to obaviti kraj napuštenog hotela. A da je netko svih godina koje nije radio samo po kunu uzimao od putnika koji su došli predahnuti na Marune, obaviti toalet i napraviti selfi s ruba planine, već bi bio milijunaš. Danas, iako se ne zna kako će završiti ova zavrzlama, sasvim je izvjesno da će netko na kraju ostati bez milijuna, i to pozamašne svote. Pitanje je samo hoće li to biti HPB, HAC, ili obje ove državne institucije.