'Sada je jasno da je EU trebao uvesti monitoring nad pravosuđem u RH'

Nikome nisam ništa dužan i nitko ne može računati ni na što izvan onoga što mu po zakonu pripada, kaže novoizabrani predsjednik Županijskoga suda u Zagrebu Ivan Turudić, odgovarajući na pitanje kako će u sljedećem mandatu voditi jedan od najvažnijih i najvećih sudova u državi.

Kao razlog posebnog zadovoljstva ističe podatak da su ga ovaj put izabrali suci, odnosno da u Državnom sudbenom vijeću trenutačno nema nikoga od političara. Nitko mi više neće moći reći da me politika imenovala, primjećuje, pokazujući da ga žulja imidž režimskog suca, odnosno u javnosti snažno prisutna percepcija da je njegovu karijernom usponu pomagala bliskost s HDZ-ovim kapitalcima.

Mediji nagađaju da iza izbora na jednu od ključnih sudačkih funkcija stoji jak lobi pa posebno spominju utjecaj njegova prijatelja Zdravka Mamića. Turudić to odbija. Situacija u kojoj se Mamić danas nalazi zaista govori o njegovu nemjerljivom utjecaju u sudstvu, ironično odvraća, aludirajući na činjenicu da ovaj ima velikih okapanja s pravosuđem. Prijateljstva se, četvrtstoljetnog kako napominje, ne želi odreći, ali njihove privatne relacije, kaže, nikada nisu utjecale na tijek postupka koji se protiv Mamića vodi. Premda je taj slučaj, upravo zbog njihovih osobnih veza, sa zagrebačkoga suda izmješten u Osijek. Turudić tvrdi da je to urađeno mimo zakona, ali nema ništa protiv. Čini se kako mu takvo seljenje Mamićeva predmeta zapravo odgovara.

Navodno se DSV-u prilikom izbora posebno svidjelo vaše razmišljanje o Ustavnom sudu?

- Na pitanje kako postići balans između funkcije Ustavnog suda kao zaštitnika temeljnih prava i sloboda te neovisnosti sudbene vlasti, odgovorio sam da je to pitanje svih pitanja. Rekao sam i to da mi se čini kako je ta osjetljiva ravnoteža sada narušena.

Već ste dulje vrijeme kritični prema Ustavnom sudu? Zapravo, pamtim da ste kritični otkad vam je Ustavni sud poništio presudu Ivi Sanaderu u slučaju Ina-MOL?

- Prije svega, htio bih reći da se ne može svako kritiziranje ili neslaganje s odlukama Ustavnog suda proglašavati napadom na njegov ugled ili dezavuiranjem njegove uloge, kako to preko medija poručuje aktualni predsjednik Ustavnog suda. Ne, sve se smije preispitivati. Ne dovodim u pitanje njihovo pravo da donose odluke za koje smatraju da su ispravne. Postao sam kritičan jer je Ustavni sud u posljednjih godinu, dvije počeo relativno često, po mom mišljenju prečesto, ukidati presude Vrhovnog suda i, posljedično, Županijskog suda u kojem radim. Takva situacija zvoni na alarm. Postavlja se pitanje ustavne uloge Vrhovnog suda kao najvišeg suda u državi. Ako mu Ustavni sud ukine možda i desetak presuda u godinu dana, onda je pitanje postaje li Ustavni sud posljednja instanca. Osobno mislim da treba mijenjati Ustavni zakon o Ustavnom sudu jer su njegove ovlasti sada preširoko postavljene.

Znači, problem je u zakonu, a ne u tome da bi Ustavni sud prekoračio svoje ingerencije?

- Upitno je i jedno i drugo. Poništavajući presudu Ivi Sanaderu u slučaju Ina-MOL, Ustavni je sud postupio protivno Ustavnom zakonu koji određuje da se odlučuje samo o onome što je postavljeno u ustavnoj tužbi. U ovom je predmetu odluka išla mimo i debelo preko sadržaja ustavne tužbe, sve do analize činjeničnih utvrđenja.

U kakvim ste odnosima s predsjednikom Ustavnog suda Miroslavom Šeparovićem?

- Ne komuniciramo.

Nekad ste bili u jako dobrim odnosima?

- Jesmo, ali o svojim privatnim odnosima ne želim javno govoriti.

Otkad ne komunicirate? Otkad vam je najavio da će Ustavni sud poništiti vašu presudu Sanaderu?

- Ne želim više o tome.

Hrvatska je upravo doživjela velik neuspjeh na UN-ovu arbitražnom sudu u Ženevi. Sanaderovi odvjetnici sada tvrde da će to biti vjetar u leđa njihovu klijentu. Kako ishod arbitraže može utjecati na ponovljeni postupak bivšem premijeru?

- Arbitraža i suđenje Ivi Sanaderu nemaju nikakve dodirne točke. Ovdje se protiv bivšeg premijera vodi kazneni proces, u kojem se utvrđuje njegova osobna krivnja. U Ženevi se vodio arbitražni postupak, fokusiran na međudioničarski ugovor između Hrvatske i MOL-a. Ne vidim kako bi odluka arbitraže mogla utjecati na suđenje Sanaderu.

Znate li kada bi se to suđenje moglo ponoviti?

- Zaista ne znam. Čini se da je to u ovome trenutku posve neizvjesno. Mediji javljaju da je gospodin Sanader bolestan, a Zsolt Hernádi, koji se tereti za davanje mita, našem je pravosuđu potpuno nedostupan, uopće ga ne možemo kontaktirati, unatoč mehanizmima koje je Europska unija svojim propisima predvidjela za takve slučajeve.

Kako objasniti da je Hernádi nedostupan hrvatskim sudovima? Ili da ga je Interpol skinuo s međunarodne tjeralice?

- To je pravno neobjašnjivo. Županijski sud već neko vrijeme intenzivno radi na podnesku koji ćemo vjerojatno idući tjedan uputiti Europskom sudu pravde s prijedlogom da ocijeni je li odbijanje Mađarske da postupi po europskom uhidbenom nalogu za Zsolta Hernádija, što se pravda nacionalnim interesima, u skladu s europskom pravnom stečevinom. Kada dobijemo odgovor iz Luksemburga, onda ćemo odlučiti što dalje.

Jesmo li u svemu tome i sami negdje pogriješili?

- Ovih sam dana posve slučajno saznao da Ministarstvo unutarnjih poslova već godinu dana nije učinilo, izgleda, baš ništa po našem zahtjevu za pružanje međunarodne pravne pomoći. Naime, nakon što je doneseno rješenje o suđenju Hernádiju u odsutnosti i nakon što je protiv njega potvrđena optužnica, Županijski je sud lani sredinom prosinca izdao za njim europski uhidbeni nalog koji je sve do danas ostao bez odgovora. Ne mogu shvatiti niti prihvatiti da MUP godinu dana ne udovoljava nalogu suda, niti nas o sudbini tog zahtjeva obavještava.

Nakon propasti hrvatske tužbe na Arbitražnom sudu u Ženevi prigovorili ste DORH-u što u godinu dana, koliko je presuda protiv Sanaderovih koruptivnih aktivnosti bila pravomoćna, nije pokrenuo sudsko poništenje spornog međudioničarskog ugovora između Hrvatske i MOL-a. DORH tvrdi da to nije bilo moguće.

- Reagiranje DORH-a je potpuno nepotrebno puno diskvalifikacija na osobnoj razini, ali to je već prije viđen stil. No, iz njihovih se priopćenja može razumjeti da su oni htjeli postupiti kako sam sugerirao, a što je i tadašnja Vlada navodno zagovarala, ali nisu dobili potrebnu punomoć Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom.

Znači, DUUDI je kriv zato što se ugovor s MOL-om nije niti pokušao proglasiti ništetnim?

- Ako je DUUDI uskratio odobrenje, onda na Državnom odvjetništvu u ovoj stvari nema krivnje.

Već ste dulje vrijeme u napetim odnosima s DORH-om?

- S moje strane nema nikakve napetosti. Samo smatram da se svi koji sudjelujemo u sudskim procesima, državni odvjetnici, suci i odvjetnici, trebamo držati nekog elementarnog reda i pristojnog komuniciranja. No, mi smo na dnevnoj bazi svjedoci konferencija za medije koje pred sudovima drže što državni odvjetnici, što nezadovoljni advokati. Po sudskim se odlukama doslovce pljuje. Ali, ništa se ne može postići sijanjem atmosfere straha. Osobno se nikoga ne bojim, a vjerujem da se ni moji kolege suci ne daju zastrašiti.

Tko sije strah?

- Oni koji govore o tome da postoji lista od 20 sudaca koji su, navodno, ugroza nacionalnoj sigurnosti, a da pritom ne podastiru nikakve dokaze ni samu listu koja, naravno, ne postoji, osim ako se naknadno ne sastavi.

Ali, aktualni ministar pravosuđa potvrdio je postojanje te liste, čak joj se jako obradovao?

- Onda i mladi kolega sije strah. No, valjda je jasno da se tako ne smije raditi. Najgore je optužiti i onda ništa ne učiniti. Kada bi to bila istina, onda se prema sumnjivim sucima mora postupati. Ako nije istina, onda bi oni koji plasiraju takve konstrukcije morali odgovarati.

Ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić govori o Ustavnom sudu kao o sigurnosnom problemu?

- Nečuveno! Rekao je i to da Ustavni sud ruši povjerenje građana u pravosuđe. A morao bi znati da Ustavni sud nije dio pravosuđa. Valjda mu je netko u međuvremenu rekao kako stvari stoje.

Već se neko vrijeme uz pravosuđe vežu glasine i sumnje o korupciji, ali ništa se od toga nije istjeralo na čistac. Zašto?

- Obratili ste se na krivu adresu. Ako postoje sumnje o korupciji, neka se istraže. To nije problem sudova, to je problem istražnih organa. Ima li u sudstvu korupcije? Vjerojatno ima, ali, mislim, manje nego u drugim segmentima vlasti.

Jutarnji je list nedavno objavio transkripte tajno snimljenih razgovora iz kojih proizlazi da predsjednik Vrhovnog suda nije govorio istinu svjedočeći pred sudom o pokušaju korupcijskog utjecaja na neke članove njegova suda u slučaju kupovanja oslobađajuće presude za Branimira Glavaša.

- Nisam se bavio usporedbom snimke, čiju autentičnost, koliko mi je poznato, nitko nije osporio, i iskaza koji je predsjednik Vrhovnog suda dao u svojstvu svjedoka. Svjedok, a pogotovo kad je riječ o tako visokom pravosudnom dužnosniku, mora govoriti istinu. Nije na meni da utvrđujem je li predsjednik Vrhovnog suda govorio istinu ili nije.

Nisam niti tražila da ocjenjujete je li govorio istinu, nego pitam kako objašnjavate da je izostala bilo kakva reakcija?

- Ogluha je zaista najgora moguća reakcija. Svaki takav slučaj mora dobiti epilog. Izostane li utvrđivanje istine, ruši se povjerenje građana u kompletan pravni sustav.

Predsjednik Sabora, Petrov, predlaže uvođenje sigurnosne provjere za suce Ustavnog suda, predsjednik Ustavnog suda, Šeparović, nema ništa protiv, ali dodaje da bi sigurnosnim provjerama trebali biti izloženi i čelnici Sabora i Vlade?

- Mislim da se predsjednik Ustavnog suda samo šalio, i to ne previše uspješno. Pitam tko će provjeravati one koji provjeravaju. Kao svi uskočki suci, i osobno sam svojedobno pristao na takvu provjeru pa me provjeravaju, evo, već desetak godina. U Vrhovnom sudu nisu pristali i nikome ništa. Načelno sam protiv sigurnosnih provjera za suce. Takvu praksu u Europi imaju samo dvije, tri zemlje. Ako netko počini kazneno djelo, postoje tijela kaznenog progona pa će odgovarati. Proširi li se krug provjera, onda bi se vrlo lako moglo dogoditi da tajne službe zapravo počnu funkcionirati kao centri kadroviranja. Sigurnosne provjere se polako pretvaraju u reizbore uskočkih sudaca. Što se tiče sigurnosne provjere predsjednika Sabora, siguran sam da bi Ustavni sud osporio ustavnost takve ideje.

Kako biste vi ocijenili situaciju u pravosuđu?

- Situacija je vrlo teška, ali mislim da se svi nadležni bave perifernim stvarima. Sada je hit-tema objava imovinskih kartica. Što se mene tiče, mogu imovinske kartice izvjesiti i na platane po Zrinjevcu, posve irelevantno. To je sve grebanje po površini, estradiziranje problema koji su u hrvatskom sudstvu brojni, duboki i teško rješivi. Mnogo govori činjenica da ministar pravosuđa prije mjesec dana slavodobitno najavljuje osnivanje visokoga kaznenog suda već sredinom iduće godine, da bi ovih dana od toga sasvim odustao.

Što je, prema vašem mišljenju, najveći problem hrvatskog pravosuđa?

- Zakon o kaznenom postupku. Dok Hrvatska ne bude imala adekvatan Zakon o kaznenom postupku, neće imati ni dovoljno dobro kazneno sudovanje.

U kojem ga pogledu treba mijenjati?

- Prije svega, u osiguranju prava na jednakost oružja. Nakon odluke Ustavnog suda o suspenziji 43 članka ZKP-a, a zatim njegovih izmjena i dopuna, potpuno se narušio balans na štetu okrivljenika. Mogućnost da branitelj okrivljenika bude prisutan na ispitivanju svjedoka u Državnom odvjetništvu elementarno je pitanje prava na jednakost oružja. Sadašnji zakon, između ostalog, ima ugrađene mehanizme za opstruiranje kaznenog postupka. Nitko se ne pita otkud odjednom toliko predmeta na Vrhovnom sudu. Prije deset godina bilo ih je tri do četiri tisuće, a sada 15 do čak 17 tisuća. Sve zbog neadekvatnih propisa. Vrhovni se sud ne svojom krivnjom pretvorio u usko grlo sudovanja. Pravilo je da se na odluke čeka tri, četiri godine. Gdje je tu pravna sigurnost? Jedino je rješenje snažna i sveobuhvatna zakonodavna aktivnost. Ovako ćemo sve češće primati odluke Europskog suda za ljudska prava kojima se prihvaćaju tužbe protiv Republike Hrvatske.

Kako onda objašnjavate činjenicu da je, unatoč takvom zakonu za koji kažete da više ide naruku Državnom odvjetništvu, nego okrivljenicima, naša antikorupcijska kampanja završila poraznim rezultatom?

- Skoro da bih se s tom konstatacijom mogao složiti. Sigurno je da smo očekivali mnogo bolje rezultate. Vrijedi to za javnost, ali i za nas koji radimo u pravosudnom sustavu. Zašto nismo postigli više? Možda zato što smo pristupne pregovore s Bruxellesom vodili s figom u džepu. Ponašali smo se kao da smo ulaskom u EU završili posao, a tek smo počeli graditi sustav. Sada mi je jako žao što nakon prijema u Europsku uniju nismo dobili monitoring. U pristupnom smo procesu napravili cijeli niz korisnih stvari, ali smo onda stali i krenuli po starom.

Hoćete reći da je nedostajalo političke volje?

- Neću govoriti o prošlosti. Ali, mogu reći da danas opet postoji snažna politička volja za borbu protiv korupcije. Situacija podsjeća na onu sjajnu atmosferu otprije pet godina, iz vremena pristupnih pregovora, kad smo punim jedrima krenuli u antikorupcijsku kampanju.

Najavljujete novi krug obračuna s korupcijom?

- A ne, to morate pitati one koji pokreću postupke. Suci rade s onim što dobiju. Mi ne određujemo što će biti na meniju.