'Samo pozdrav sa Stepincem ‘koštao’ bi nas 15 dana samice'

RIJEKA - Kardinal Alojzije Stepinac , služeći zatvorsku kaznu u Lepoglavi, imao je poseban tretman - nije morao nositi robijašku odjeću, oslobođen je prisilnog rada i boravio je sam u velikoj sobi, a bio mu je zabranjen svaki kontakt s ostalim zatvorenicima. Izolacijom su mu htjeli slomiti duh, no u tome nisu uspjeli.

Sjećanja su to Riječanina Slavka Radičevića čiji se životni put, u jednoj prilično turbulentnoj fazi, isprepleo s onim pokojnog kardinala. Obojica su, naime, kao politički zatvorenici u isto vrijeme robijali u Lepoglavi, kaznionici koja je tih dana bila krcata “neprijateljima naroda”.

Drukčiji uvjeti

Međutim, Stepinac i Radičević svoje su kazne odslužili u sasvim drukčijim uvjetima. Slavko Radičević rođen je 1924. godine u Svetom Jurju kraj Senja, a nakon rata, u kojem je bio u satniji hrvatskog Zrakoplovstva, osniva Hrvatski republikanski oslobodilački pokret “Hrvatski domobran” i biva uhićen te osuđen na 20 godina zatvora. Odslužio je 7 godina, a o svojim zatvorskim danima napisao je knjigu “Robijaševi zapisi”.

- Takozvana “nova zgrada” u Lepoglavi imala je četiri krilai. Stepinac je bio potpuno izoliran u većoj sobi. Iz nje je bio ulaz u manjoj sobi, gdje je imao oltar za molitvu. Bio mu je zabranjen bilo kakav kontakt s ostalim zatvorenicima, a iako je bio osuđen na prisilni rad, ta mu je presuda ukinuta. Međutim, da su ga prisilili na rad, nitko od nas ostalih zatvorenika ne bi mu to dozvolio. Svi bi mu pomagali i radili umjesto njega - prisjeća se Radičević, dodajući da su se drugi zatvorenici divili Stepincu, njegovoj pojavi i svim njegovim pokretima.

Roba s inicijalima

Stepinac se i odjećom razlikovao od ostalih zatvorenika. Dok su drugi nosili robijaške odore, kardinal je bio u crnoj mantiji sa šeširom.

- Među robijašima nije bilo doktora ni profesora, svi smo bili isti. No, on je za nas uvijek bio kardinal - priča bivši zatvorenik. Bivši robijaš u Lepoglavi je imao posao u “vešeraju”, gdje su on i kolege prali robu i posteljine zatvorenicima.

- Stepinčev veš stizao je tri puta tjedno, ponedjeljkom, srijedom i petkom. Sva je njegova roba imala inicijale A. S. Inače, robu smo prali u dva velika lonca, a prali smo brzo, kao na pokretnoj traci. Kada bi stigla Stepinčeva, stali bismo. Njegovu smo robu prali “kao žene” - pomno, polako, lagano sapunićem. Bio je to naš doprinos, jer, na žalost, za njega nismo mogli ništa drugo napraviti - prisjeća se Radičević.

Od nove zgrade do stare zgrade, gdje je bila uprava, prolazilo se stazom kojom su se kretali i civili. Zatvorenici su svakog civila morali pozdraviti. No, kada je tuda prolazio Stepinac, čuvari su civile micali, kako nitko s njim ne bi mogao stupiti u kontakt.

Poslije premješten

Radičević se cijeli život sjeća posebnog susreta, jedinog kontakta s kardinalom.

- Bio sam pozvan u upravu, ni sam više ne znam zašto. Vidio sam da mi netko ide u susret, a iza njega je bio čuvar. Kada mi se približio, prepoznao sam Stepinca. Skinuo sam kapu i rekao “Hvaljen Isus”. On je skinuo šešir i odvratio “Hvaljen Isus i Marija”. Kada sam se vratio, ispričao sam ostalima o ovom susretu. Rekli su mi da bi zbog ovoga mogao dobiti najmanje 15 dana samice. No, na koncu se nije ništa dogodilo - pamti Slavko Radičević. Kasnije, Radičević je u grupi od 12 zatvorenika premješten u kaznionicu u Mitrovici.

Bakarić mu je nudio da ode u inozemstvo

RIJEKA - Posjetitelji, uglavnom članovi obitelji, kardinalu su dolazili u sobu. Tu ga je, priča Radičević, posjetio i Vlado Bakarić koji mu je nudio da ode u inozemstvo.

- Znao je da bi ga pustili, ali je odlučio ostati sa svojim narodom, pokazavši svu svoju veličinu - rekao je Radičević. I u šetnje je Stepinac išao sam, svakodnevno u parku koji je bio ispod njegovog prozora. Zatvorenici u 3. krilu mogli su ga gledati kroz prozor i znali su mu dovikivati “drž’te se”, “i nama je teško” ili mu, pak, čestitati blagdane. No, kardinal se nije okretao.

- Uz njega je uvijek bio policajac. Stepinac je znao da će, ako se okrene, stvoriti probleme onima u sobi iz koje se dovikivalo. Samo bi lagano klimnuo glavom, davši nam do znanja da nas je čuo. Hodao je polako, nikad ne bi požurivao - sjeća se bivši robijaš. Stepinčeva hrana također je bila čest predmet rasprava među zatvorenicima. Znali su da mu nose obroke u sobu, a pretpostavljali su da ne jede ono što i ostali zatvorenici.

- Pričalo se da mu kuhaju časne sestre, čak i da mu obroke sprema supruga upravitelja. Kasnije smo došli do zaključka da hranu dobiva iz menze za osoblje, odnosno časnike u zatvoru - govori Radičević.