SANADER, ČOVJEK KOJI JE ZAROBIO VLASTITU OBITELJ 'Bruna je plakala kad je čula da otac neće doći na vjenčanje...'

“Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.” Citat iz Tolstojeve “Ane Karenjine” najbolji je uvod u život Sanaderovih. U kući u Kozarčevoj muž posljednjih tjedana ne noći, opet je u zatvoru, pred njim su mjeseci iza rešetaka. Žena pak češće boravi u kući. Željela je ostati na poslu, iako joj se bližilo vrijeme za mirovinu, jer joj je arheologija odvraćala misli, ali to nije prihvaćeno, mora u mirovinu. Kćeri su odavno napustile zagrebačku vilu - jedna se udaje, druga je glumica u Americi. Svadba je jučer trebala biti sretan trenutak: otac prati kćer do oltara, smije se, plače... Ali neće, ostaje u pritvoru, stotinama kilometara udaljen od Hvara, gdje je njegova mlađa kći svom dečku rekla “da”.

“Plakala je kad je čula da neće doći, ali ne želi pravosudne policajce na njezinoj svadbi”, objašnjava Sanaderu blizak izvor. Tko je djevojku ispratio do oltara?

Razmišljaju li Sanaderovi kako će vratiti više od 17 milijuna kuna?

Tišti li ih to uopće ili su se navikli na život bez prijašnje imovine, na život bez Bukovca obješenog na zidu vile, bez novca na bankovnom računu, na život u vili okovanoj rešetkama i na samoj slobodi.

“Jeste li vi zarobili svoju obitelj?” pitao je Aleksandar Stanković Ivu Sanadera u emisiji “Nedjeljom u dva” 2012. godine.

“Svakako da jesam... Ako mi je nešto žao u tih 20 godina, žao mi je upravo to... Što bih promijenio? Promijenio bih to, taj teret koji nosi moja obitelj, kad bih im to mogao skinuti, onda bi im moglo biti lakše”, odgovorio je Sanader.

FOTOGALERIJA: Vjenčanje Brune Sanader i Vedrana Vukadinovića u Hvaru

Sva imovina je i dalje blokirana, pa i vila u Kozarčevoj koja u zemljišnim knjigama glasi na suprugu i njezina preminulog oca. Sud traži da vrati novac u roku od 15 dana. Sanader nema toliko novca.

Živi, rekao je u tom istom razgovoru sa Stankovićem, od saborske mirovine i suprugine plaće odnosno uskoro mirovine.

Odvjetnici ga brane, tvrdi, besplatno.

“Gdje su pare?” pitaju se mnogi. Bivši premijer Ivo Sanader uoči 66. rođendana (8. lipnja) opet sjedi u zagrebačkom Remetincu. U centru za dijagnostiku procjenjuju gdje će na odsluženje kazne, velika je vjerojatnost da će u poluotvoreni tip zatvora. Pravomoćno je osuđen u aferi Planinska na šest godina zatvora. I još su pred njim godine na sudu zbog drugih brojnih postupaka. Gotovo pa već cijelo desetljeće sjedi na zagrebačkom Županijskom sudu, premijer je bio šest godina, osumnjičenik u brojnim kaznenim postupcima sad je već devetu godinu. U povijesti će ostati zapamćen kao - jedan od najhvaljenijih HDZ-ovih predsjednika, premijer, ali, prije svega, kao korumpirani političar. HDZ je nastavio dalje. Vode neke nove bitke, sjete se katkad Sanadera pa odmahnu - “nebitno”. Slično tako odmahuju neki iz HDZ-a kad ih se pita pak o njihovoj imovini - primjerice ministricu Žalac - čiji je to Mercedes, ili - ministra Tolušića - koliko kvadrata ima vaša kuća, ali i ministra državne imovine Marića - koliko stoji ta vaša vila u Živogošću. Je li takav stil na neki način Sanaderova “ostavština” ili je to zaista HDZ-ovo, može li se to ikada promijeniti?

Riječ je, argumentirao je Vrhovni sud ovih dana povećanje kazne Ivi Sanaderu, o korupciji koja se provodila kao način života u uvjerenju da je obnašanje najodgovornijih funkcija u društvu osnova bogaćenja, a u svemu je bilo dominantno koristoljublje.

Može li kazna Sanaderu to promijeniti? Poslati poruku? Je li se išta dosad promijenilo?

Mnogi će komentirati da nije. Ali realnost je ipak nešto drukčija, no svaka promjena društvene svijesti dugogodišnji je proces, ali i neka druga tema.

“Psi laju, karavane prolaze”, dobacio je u mikrofone u austrijskom Alpbachu u ljeto 2010. godine tada već bivši premijer Sanader. Nije ni slutio da će mu se posljednji slučaj koji je USKOK pokrenuo protiv njega, na koncu, prvi obiti o glavu - afera Planinska.

Proces dug sedam godina

Trajalo je sedam godina, ali sad je na kraju. Sanader je pravomoćno kriv što je kao predsjednik Vlade RH zloupotrijebio položaj i ovlasti oštetivši državu za oko 15 milijuna kuna te je osuđen na šest godina zatvora. Morat će vratiti i deset milijuna kuna te milijun eura, koje je primio kao “proviziju” za uspješno provedenu inkriminiranu kupoprodaju.

U travnju 2012. godine USKOK je pokrenuo istragu zbog kupoprodaje zgrade u Planinskoj ulici, no Sanadera nije bilo među okrivljenima. U prvom planu tada se našao u drugim istragama, u aferi Fimi Media, slučaju Hypo, HEP-Dioki, pa i aferi Ina-Mol. Istrage u tim slučajevima ozbiljno su se već bile zahuktale. Sanader je tada u pritvoru. Dovode ga na svako ročište iz Remetinca. Teško hoda. Muči ga noga.

Goran Mehkek / CROPIX

U sudnici nije nitko od obitelji. Kćeri već žive u inozemstvu. Starija, Petra Sanader odselila se još 2008. godine. Diplomirala je na Akademiji dramske umjetnosti i u zagrljaju tadašnjeg dečka glumca Andreja Dojkića odletjela put Velike Jabuke.

Poduzetnik Robert Ježić, nekadašnji Sanaderov suradnik, na zagrebačkom Županijskom sudu nastavio je u svibnju ove godine svjedočenje u aferi Ina-Mol, kad je otkrio nove detalje iz vremena kad su Sanaderovi živjeli na visokoj nozi, a mladi par u Americi.

Ježić je na sud donio dokumentaciju kako bi dokazao da je isplatio 250.000 eura troškova tadašnjem dečku Sanaderove kćeri. Iz te dokumentacije proizlazi da je Dioki Holding 2009. godine na račun Dojkićeve tadašnje tvrtke uplatio dva puta po 200.000 dolara. Ta je tvrtka, prisjetio se Ježić na sudu, osnovana da bi se bavila pitanjima s područja petrokemije. Dojkić je bio direktor s plaćom od 12.000 dolara. Ježić je sudu dostavio i dokument o prodaji Diokija...

Upitan nešto kasnije je li od Sanadera tražio da mu detaljno objasni zašto na račune svojih tvrtki mora primiti deset milijuna eura, Ježić je odgovorio niječno.

Obranu je zanimalo zašto ništa nije pitao, na što je Ježić odgovorio: “Sanaderu se nisu postavljala suvišna i dodatna pitanja. On mi je dao zadatak i ja sam ga obavio”.

Očito je i Stjepanu Fioliću dao zadatak da mu pričuva slike Vlahe Bukovca kad se u zimu 2010. godine oko njega počeo stezati obruč. Jedno Bukovčevo ulje, kasnije je rekao, kupio je još 2005. godine preko posrednika. Sastavio je, naime, dok je prvi put bio u pritvoru u Remetincu, detaljni popis umjetnina koje je posjedovao.

Naveo je u njemu kako ih je, od koga te po kojoj cijeni nabavljao. Popis nije samo šturo redanje brojki, nego su na njemu i njegove opaske, katkad vrlo duhovite. Hendikep je, kako je naveo, što više nema prilike vidjeti zbirku, pa je izričito naglasio, pedantan kao što je uvijek bio, da sve radi po sjećanju, ”s priličnom, ali ne potpunom izvjesnošću”.

I to jutro 10. prosinca 2010., točno u 10.45, prema pisanju Jutarnjeg lista koji je događaj pratio iz minute u minutu, Sanader je iz kuće u Kozarčevoj izašao u crnom kaputu, nakratko se pogledom osvrnuo kad se pred njim pojavila plava buba VW Cabrio i Sanader je uletio u auto. Vozila je Bruna Sanader, tadašnja studentica medicine, koja će desetljeće kasnije do oltara u hvarskoj crkvi kročiti bez oca, koji će pak u pritvoru u Remetincu čekati odluku kamo će na odsluženje kazne.

U bijegu nije stigao daleko, uhićen je u Austriji.

Postupci su mu se brzo naredali, a u travnju 2012. godine krenula je i afera Fimi Media, tada nazivana najvećom korupcijskom hobotnicom, jer se inkriminiralo izvlačenje sredstava iz javnih poduzeća te prikupljanje tajnih donacija koje su se slijevale u crni fond HDZ-a.

Ključni iskorak

Istodobno s početkom suđenja u slučaju Fimi Media istražitelji USKOK-a napravili su ključni iskorak u aferi Planinska. Progovorio je čovjek koji je kao ministar regionalnog razvoja izravno sudjelovao u kupoprodaji u Planinskoj. Tada osumnjičeni Petar Čobanković. Danas ne želi komentirati pravomoćnu presudu Sanaderu. “Ne mogu razgovarati, vozim”, kaže.

Ali 2012. godine u istrazi Čobanković nije stajao baš najbolje. Već sama prikupljena dokumentacija govorila je u prilog tome da je kao ministar 2009. godine zaključio posao koji je Ministarstvo što ga je vodio skupo stajalo, pri čemu je zgrada kupljena od stranačkog kolege Stjepana Fiolića. Čobanković je odlučio sve priznati.

Čobanković je ispričao kako je Hypo Leasing Kroatien ubačen kao posredni prodavatelj samo kako bi se prikrilo da Ministarstvo zgradu kupuje od Fiolića. Čobanković je bio taj koji je opisao kako je Sanader pripremio teren uoči sjednice Vlade na kojoj je onda prepustio Jadranki Kosor da na zatvorenom dijelu, s kojeg je sam Sanader otišao, “odradi” dodatnu točku dnevnog reda koja se odnosila na odobravanje spornog financiranja.

U obrani Čobanković je dosta pokunjeno, ali vrlo slikovito dao uvid u način kako je funkcionirao tadašnji vrh izvršne vlasti, temeljen na poslušnosti i podilaženju premijeru. Zanimljivu crticu dao je o samom izglasavanju odluke o financiranju u Vladi. “Velik dio ljudi u Vladi znao je da je Planinska Fiolićeva. Kad se donosila odluka, svi su bili sretni što oni nisu ti koji su dobili zadaću od premijera da to riješe. Čobanković dobio zadaću, Čobanković riješio”, rekao je u obrani.

Petar Čobanković kasnije se nagodio s USKOK-om te je osuđen na godinu dana zatvora koji mu je zamijenjen radom za opće dobro.

Bilo je puno prigovora na tu nagodbu, jer su mnogi smatrali da guljenje krumpira u pučkoj kuhinji u Osijeku nije adekvatna kazna za zloupotrebu tešku milijune kuna počinjenu s pozicije jednog ministra. Iako su takvi prigovori razumljivi sasvim je jasno da je Čobankovićev doprinos kompletnom rasvjetljavanju afere Planinska bio vrlo značajan. Upitno je bi li bez njegova priznanja ova afera ikad dobila širu dimenziju.

Nakon Čobankovićeva priznanja, naime, na udaru USKOK-a našao se Stjepan Fiolić. Nakon kraće “šutnje” i Fiolić je progovorio o tome kako je realiziran taj posao, ali i tko je od njega profitirao. Na to ga je, uz do tada prikupljene dokaze dodatno učvršćene Čobankovićevim priznanjem, “potaknula” i njegova supruga. Kako je Fiolić izjavio u svojoj obrani, supruga ga je praktički stavila pred zid: “Ili ćeš ti sve ispričati USKOK-u ili ću ja to napraviti.” Supruga je bila upućena u sve te je bila ljuta što je sve svaljeno na njezina muža.

Fiolić je, kao i prethodno Čobanković, ispričao kako je Sanader i ranije forsirao prodaju zgrade u Planinskoj, i to 2006. godine Hrvatskim šumama. Tadašnji predsjednik Uprave Darko Beuk odbio je kupiti tu nekretninu zbog previsoke cijene i neriješenih vlasničkih odnosa. Otada Beuk više nije bio u milosti vladajućih, Sanader ga je napao na jednom skupu te je ostao bez drugog mandata u Hrvatskim šumama.

Do 2009. godine, kad je kupoprodaja realizirana, Fiolić je sredio vlasništvo, ali je cijena, kako je ispričao, u dogovoru sa Sanaderom postavljena nerealno visoko.

No, kako bi opravdali tako visoku cijenu, naručili su novu procjenu vrijednosti nekretnine. Fiolić je u tom trenutku već raspolagao procjenama banaka, koje su se vrtjele oko 30 milijuna kuna. Ali to im je bilo premalo. Stoga su uz pomoć kasnije suoptuženog Mladena Mlinarevića iz Inženjerskog biroa “naručili” procjenu kakva im je bila potrebna. I dobili su je. Vrijednost veća od 8 milijuna eura.

Uključen je Hypo leasing kao posrednik, pa je na koncu Čobankovićevo ministarstvo od njih zatražilo i dobilo ponudu za kupnju zgrade u Planinskoj putem leasinga. Tako je sporna nekretnina temeljem napuhane procjene Inženjerskog biroa prodana Ministarstvu regionalnog razvoja za osam milijuna eura, pri čemu se taj iznos s kamatama i troškovima popeo na 11,5 milijuna eura.

Tijekom kasnijeg sudskog postupka izrađeno je više vještačenja, ali je sud relevantnim smatrao ono koje su napravili vještaci iz IGH s utvrđenom vrijednošću od oko 5,6 milijuna eura.

Sanader je u obrani isticao da uopće nije sudjelovao u donošenju Vladine odluke o odobravanju ovog financiranja. Sanader aktivno sudjeluje u obrani, postavlja pitanja, “ne da na sebe”, brani se, nerijetko traži alternativna rješenja.

Nitko se nije bunio

Tako je u ovom postupku tvrdio da su to zapravo mimo njega, dok je bio odsutan, organizirali Jadranka Kosor i Čobanković ubacivši tu točku na dnevni red. Pritom je iznio uvjerenje da je upravo Kosor, njegova nasljednica na čelu Vlade, naložila progon te da Čobanković i Fiolić, kao i svi koji ga terete u drugim postupcima, iznose lažne optužbe na njegov račun kako bi umanjili vlastitu odgovornost. No fonogram sa sjednice Vlade RH od 2. travnja 2009. nije mu baš dao za pravo.

Na zatvorenom dijelu sjednice, s kojeg je Sanader uistinu otišao, dolaskom do točke o Planinskoj, Jadranka Kosor prisutnima je samo ukratko rekla o čemu se radi pozivajući se pritom na “prethodno objašnjenje premijera”.

Nakon toga odluka je donesena jednoglasno i nitko nije prigovarao niti se bunio.

“Nakon proteka toliko godina doista je promašeno braniti se ‘teorijom zavjere’ prema kojoj se protiv optuženika Sanadera u kaznenim postupcima koji se protiv njega vode, zbog političkog obračuna, urotio toliko velik broj osoba, počam od političara, policije, tužitelja, sudaca, što je krajnje neživotno i samo je pokušaj skretanja pozornosti s područja prava, na ‘trusno’ polje politike”, navodi se u obrazloženju pravomoćne presude. Vjerodostojnim je ocijenjen i dio Fiolićeva iskaza o predaji gotovine Sanaderu, deset milijuna kuna i milijun eura koje mu je odnio u kutiji za hrenovke s logom Mesnica Fiolić u njegovu kuću u Kozarčevu ulicu. Bila su to sredstva, kako mu je Sanader govorio, potrebna za lobiranje za ulazak Hrvatske u EU.

Iznio je Fiolić još niz detalja o njihovim međusobnim odnosima, pa je između ostaloga ispričao i kako je Sanader prije bijega u Austriju potkraj 2010. kod njega pohranio određene vrijednosti, primjerice skupa odjela marke Brioni i čarape, po koje je došao kada je godinu dana kasnije pušten iz istražnog zatvora.

No dao mu je na čuvanje i određen broj umjetničkih slika, među kojima su bile i vrijedne Bukovčeve slike. Fiolić je istražitelje odveo do skrovišta na svom imanju u kojem je pohranio Sanaderove slike koje su se u tom trenutku smatrale “nestalima”. Uprave te slike i ostali umjetnički radovi iz Sanaderove privatne zbirke mogle bi poslužiti za namirenje dijela protupravne imovinske koristi od 17,4 milijuna kuna koje Sanader mora vratiti.

Na svoje ime ima bankovne račune sa 400-tinjak tisuća kuna te udjele u tvrtkama manje vrijednosti i deset dionica Hajduka. Ostala imovina glasi na članove njegove obitelji i ne može se koristiti za naplatu njegova “duga” državi.

Sanaderu sada preostaje samo nada da bi kroz ustavnu tužbu, a onda eventualno i tužbu Europskom sudu za ljudska prava, mogao ishoditi poništenje ove presude. Pritom ne treba zaboraviti da je već jednom, u slučajevima Hypo i Ina-Mol, na Ustavnom sudu uspio srušiti pravomoćnu presudu, te je, kad je već bio na izdržavanju kazne, pušten na slobodu. A oba ta slučaja krenula su ispočetka i još nisu dovršena.

U aferi Hypo Sanader je lani opet nepravomoćno osuđen za ratno profiterstvo na dvije i pol godine zatvora i obvezu vraćanja 3,6 milijuna kuna provizije. Odluka Vrhovnog suda još se čeka. Ponovljeno suđenje u predmetu Ina-Mol još traje, kao i ponovljeno suđenje u aferi Fimi Media, u kojemu je osuđujuću presudu Županijskog suda u Zagrebu ukinuo Vrhovni sud.

No tri postupka protiv Sanadera okončana su u njegovu korist. U slučaju HEP-Dioki, radi isporuke jeftine struje nekadašnjim tvrtkama Roberta Ježića iz Dioki Grupe, i Sanader i Ježić pravomoćno su oslobođeni optužbe.

Tužiteljstvo je pak odustalo od podizanja optužnice u aferi HEP-TLM zbog isporuka jeftine struje Aluminiju Mostar, a istraga je po slovu zakona odavno obustavljena i u slučaju zloupotrebe vezane uz slučaj sličan Planinskoj, pokušaj prenapuhane prodaje Ježićeva zemljišta na zagrebačkom Žitnjaku državnom Janafu.

“Gdje vi sebe vidite za tri, pet godina?” pitao ga je Stanković te 2012. godine. “Vidim se u Zagrebu, ja ne mogu niti želim ulaziti u postupke. Ali tvrdim da sam nedužan i da ću to dokazati, a onda se vidim u Zagrebu u poslu koji sam pokrenuo nakon što sam otišao iz politike, u poslu savjetovanja”, rekao je Sanader.

Ugašene tvrtke

Te dvije tvrtke koje je osnovao nakon što je izašao iz politike, koje su trebale biti za konzalting, odavno ne postoje.

“Dok nije opet pritvoren, viđao sam ga često u kafićima u Centru Kaptol”, priča mi jedan njegov poznanik. Sanaderovi su otkako je, poslije četiri godine u pritvoru, živjeli “ispod radara”, sve dok se bivši premijer nije prošlo ljeto pojavio na tribinama utakmice u Rusiji, pa su se mnogi pitali odakle mu novac za tako dalek put i kartu. Kao provokaciju u javnosti su se tumačila i neka obiteljska druženja u inozemstvu koja su kćeri znale objaviti na društvenim mrežama. Najvjerojatnijim se čini da bi u prodaju prvo mogla zbirka Sanaderovih zaplijenjena iz vile u Kozarčevoj. Od trenutka kada mu je oduzeta nalazi se u depou Muzeja suvremene umjetnosti. Najvrednija u njoj su djela Vlahe Bukovca, ali i Mencija Clementa Crnčića, Emanuela Vidovića, Vladimira Becića, Slave Raškaj, Mirka Račkog, Ede Murtića, Krste Hegedušića, Marina Tartaglie, Josipa Vanište, Stojana Aralice, Ive Dulčića.

Nikad Sanader u javnosti nije komentirao postupke koji su slijedili nakon što su umjetnine odnesene iz njegove vile, pa ni činjenicu da su slike i ostali umjetnički predmeti procijenjeni na gotovo milijun eura.

Na podužem popisu onih koji su Sanaderu u posebnim prilikama, za rođendan, Božić, Novu godinu, pobjedu na izborima, početak pregovora s EU ili ulazak u NATO darovali umjetničke slike našli su se, između ostalih, Jadranka Kosor, Luka Bebić, Vladimir Šeks, Mladen Bajić, Gordan Jandroković, Frano Matušić, Ivan Jarnjak, Mladen Barišić, Bianca Matković, Stjepan Fiolić.

Umjetnine su najčešće, kako je Sanader tvrdio, dostavom izravno stizale u njegovu kuću.

Sanader je detaljno zapisao i cijene umjetnina koje je kupovao, a vrlo često je obilazio zagrebačke galerije. “Kupio kod Franje Kajfeža, ne znam kada, platio 7000 maraka”, piše Sanader za ulje Oskara Hermana.

Uskoro bi se te slike mogle naći i u prodaji, pa, tko da više, nosi kući dio povijesti Sanaderovih iz vile u Kozarčevoj.