'Savka i Miko bili su jako naivni jer su mislili da će Tito podržati njihove ideje'

Nova 1970. godina još se nije ni uhodala, a već je najavljivala burne dane što dolaze. Zemlja se budila iz novogodišnjeg mamurluka. Početak siječnja bio je prohladan. Zimske vijavice i smetovi donosili su neka nova osvježenja na političku scenu Jugoslavije, a posebno Hrvatske, najavljujući vruće političke promjene. Dakle, te sumorne zime prije točno 50 godina, 16. - 17 siječnja., u kultnoj "Kockici" na Prisavlju, tada Šetalištu Karla Marxa, održana je, ne manje kultna, 10. sjednica CK SK Hrvatske, koja će označiti početak onoga što će poslije ući u nacionalnu memoriju, povijesnu svijest, pa i novokomponirani hrvatski politički mit pod nazivom Hrvatsko proljeće.

Od kraja Drugog svjetskog rata prošlo je 25 godina. Gotovo da je bio zaboravljen. Osjećao se privredni rast koji je poboljšao standard ljudi, a režim se, polako ali sigurno, liberalizirao nakon IV. plenuma CK SKJ i pada "čovjeka broj dva" Aleksandra Rankovića, moćnog šefa tajne službe. U Hrvatskoj je bila donesena i Deklaracija o hrvatskom jeziku, koja je najavljivala te nove tendencije. Doduše, Tito je i dalje bio nedodirljiv.

Mladi školovani kadrovi

U republikama su se u državni i partijski vrh počele probijati nove generacije političara, koje su sa sobom donosile nove ideje i projekte. Hrvatsko proljeće bio je nacionalni i reformski, modernistički pokret koji je nastao u krilu novih generacija iz vrha SKH. Koji mjesec prije, na proljeće i ljeto 1969. godine, na vrh republičkih i partijskih tijela dolaze mladi školovani kadrovi iz "drugog partijskog i enobeovskog ešalona", predsjednica CK SKH Savka Dabčević-Kučar, Dragutin Haramija postao je šef republičke vlade, Miko Tripalo, o kojem već tada kruži legenda da je predodređen za Titova nasljednika, postaje član Predsjedništva SFRJ, a tu su i bivši omiljeni gradonačelnik Zagreba Pero Pirker kao sekretar CK SKH i partijski potpredsjednik Srećko Bijelić.

Oni su akteri Hrvatskog proljeća, koje u svom imenu nosi nadu i težnju prema nečemu novom i boljem, ali i dijeli zlokobni usud s imenjakom Praškim proljećem koje je ni dvije godine prije zgaženo pod gusjenicama teških ruskih tenkova T-55. No, tada se i u drugim republikama Jugoslavije pojavila generacija mlađih kadrova spremnih na reforme koje su se nametale, poput Latinke Perović i Marka Nikezića u Srbiji te Stane Kavčiča u Sloveniji i Krste Crvenkovskog u Makedoniji.

Zamah tog reformskog i modernističkog pokreta počeo je upravo 10. sjednicom CK SKH koja je bila obračun s Milošem Žankom odnosno jugoslavenskim unitarizmom koji je detektiran kao ništa manje opasan za stabilnost države i sustava od hrvatskog nacionalizma. Na 10. sjednici definiran je taj novi smjer u kojem su se tražila veća prava i slobode republika, drastičnija decentralizacija privrednog i političkog sustava, pravednija preraspodjela sredstava i bogatstva izražena u krilatici - "Čistih računa", a najbolji način da se to pokaže bio je napad na centralizam i unitarizam. Miloš Žanko, tada potpredsjednik Skupštine SFRJ, napadao je s pozicija unitarizma "nacionalistički kurs" hrvatskog vodstva, govoreći čak o uskovitlanom neoustaštvu. Upravo je to bila "inicijalna kapisla", kako kaže povjesničar Hrvoje Klasić, da hrvatsko vodstvo "definira, precizira i prezentira svoj ekonomsko-politički program".

Inače, da se valja nešto novo, bila je i revolucionarna činjenica da se sjednica direktno prenosila na tadašnjoj TV Zagreb. Ljudi u Hrvatskoj prvi put su se suočili s "činjenicom da se jednog visokog partijskog dužnosnika i prvoborca otvoreno i javno proziva i napada". To nije moglo ostati bez odjeka na nižim, životnim razinama. Teško je reći je li to bila nakana proljećara, ali to je izazvalo jaki učinak "među narodom" pa "euforičnu politizaciju masa". Velika većina ljudi odmah se zainteresirala za te nove ideje, koje su Hrvatsku pozicionirale unutar Jugoslavije na drugi način te nudile redefiniranje ustroja države, pa i režima.

Naime, 10. sjednica bila je prekretnica. Žanko je pao, a unitarna ideja zapravo je prokazana kao neprijateljska, pokopana i odbačena. Jačala je samostalnost republika koje su slobodnije gradile svoje društvene, ali i političke te gospodarske odnose unutar zajednice. Latinka Perović, sekretar CK SK Srbije u 70-ima, koja će poslije i sama "pasti" kao žrtva političkih obračuna u Jugoslaviji, kaže nam kako je Žanko bio u kontraktu s Titom te je bio siguran da ga ovaj podržava, ali sada je jasno da je, a to potvrđuje i mladi srpski povjesničar Milivoj Bešlin, Tito preko Vladimira Bakarića praktički "amenovao" i dao suglasnost za obračun sa Žankom te, posredno ili neposredno, dao vjetar u leđa novom hrvatskom "kursu".

Partijsko rukovodstvo

Latinka Perović smatra kako je 10. sjednica bila nastavak onih tendencija u jugoslavenskom društvu i politici koje su došle nakon pada Aleksandra Rankovića. Ona kaže kako je Stane Kavčič za 10. sjednicu govorio da je povijesni događaj koji je otvorio mnoga pitanja što zabrinjavaju tadašnju jugoslavensku zajednicu. - U svim republikama stvorila se kritična masa ljudi koji možda nisu bili u većini u partiji, ali koji su željeli reforme i pitali se kuda i kako dalje. Problem je da se u saveznom državnom i partijskom rukovodstvu Jugoslavije nije raspravljalo o pitanjima koja su dolazila iz Zagreba i drugih centara. I to je veliki problem, jer su se onda svi ti republički reformski tokovi svodili samo u granice jedne republike. Onda su ta pitanja ispala poput kostura iz ormara u vremenima nakon Tita, a kulminacija je bila 90-ih - kaže Latinka Perović.

Povjesničar Tvrtko Jakovina kaže nam da čelni ljudi Hrvatskog proljeća, sasvim sigurno nisu bili nacionalisti u današnjem, desničarskom, smislu. Kroz mobilizaciju masa, a to se moglo lakše s nacionalizmom, "komuniste s karanfilima", mogla se pokazati i snaga pokreta, ali i dati entuzijazam ljudima koji su 25 godina nakon rata tražili nove poticaje, drukčiju retoriku i drukčije odnose u Jugoslaviji.

Za Latinku Perović Hrvatsko proljeće istodobno je i nacionalni, ali i reformski i modernizatorski pokret. - On nikako nije separatistički ni ultranacionalistički. To ga je sve pratilo, a kasnije su mu to nabacivali na leđa kao krimen, ali nije bio takav. U tom trenutku, kada su u Hrvatskoj izašli s novim idejama i prijedlozima, koji su se i nama učinili modernističkima, Marko Nikezić (predsjednik CK SK Srbije) i ja smatrali smo da je najvažnije da se u trenutku kada iz Hrvatske dolaze te nove ideje i zahtjevi obuzdamo nacionalistički odgovor iz Srbije. Stalno smo ukazivali na to da se Srbija ne identificira s Jugoslavijom i ne bude usmjerena samo na sebe te da je tek dio tog saveza republika, kaže Latinka Perović. Te su svoje racionalne strahove govorili, kaže, Savki, Miki i Peri na našim susretima. Iako je 10. sjednica u Srbiji dočekana s iznenađenjem, ona se, s dogmatskih pozicija, doživljavala kao bujanje hrvatskog nacionalizma te da narušava jedinstvo Jugoslavije. Naime, do tada nije bila praksa da jedno republičko rukovodstvo izađe sa svojim stavovima i pozicijom koja nije usklađena na saveznom nivou.

Srbijanski povjesničar Milivoj Bešlin navodi kako se iz zapisnika s jednog sastanka partijskih vodstava Srbije i Hrvatske, u prosincu 1969. godine, vide upravo ti strahovi i te tendencije. - Hrvatsko vodstvo uvjerava Nikezića i Perović kako kontrolira ispade hrvatskog nacionalizma i da neće doći do njegova bujanja. Bešlin navodi kako su već tada Savka Dabčević-Kučar i Pero Pirker isticali potrebu za pravednijim privrednim odnosima i raspodjelom sredstava. - To je bilo u fokusu hrvatskih interesa - kaže Bešlin.

Financijski kapital je tada u Jugoslaviji bio dosta centraliziran do privredne reforme 1965. Nakon toga dolazi do političke decentralizacije, ali tri ključne banke sa zajedničkim novcem ostale su u Srbiji i, kako je politika imala primat, nitko se nije bavio time da decentralizaciju države prate i mjere financijske decentralizacije, ističe Bešlin.

- Republike su krajem 60-ih i početkom 70-ih dobile značajno veće ingerencije, zaokružile su svoju državnost, pa je time taj kapital po inerciji ostao u Srbiji i koristila ga je, prije svega, privreda ove republike. Savka je to shvaćala i tražila je rješavanje tog pitanja, dok je Nikezić uglavnom to skidao s dnevnog reda. Ja ne mogu znati motiv, je li želio da time pomogne privredi svoje republike, ali se uvijek obrazlagalo da se to mora riješiti na nadležnim institucijama, prije svega izvršnim vijećima, da se partija ne može bavim time. Što se uklapalo u koncepciju liberala o slabljenju partije i jačanju institucija. Bešlin kaže kako je smjena Žanka srpske liberale više zanimala u kontekstu toga kako će se to reflektirati na odnose u Jugoslaviji, ali nisu imali dileme da decentralizacija i demokratizacija moraju značiti povećanu samostalnost i odgovornost republika, pa i nemiješanje u unutrašnje stvari drugih. U tom je smislu za njih slučaj Žanko bio informacija o onome što se događa u susjednoj republici, a ne nešto u što se trebalo upletati. Njihova je odgovornost bila Srbija, i toga su se držali.

Iz zapisnika susreta Savke Dabčević-Kučar s Markom Nikezićem i Latinkom Perović u prosincu 1969. vidi se da su osnovni ciljevi i interesi srpskog i hrvatskog rukovodstva "identični": modernizacija društva, integracija privrede, orijentacija prema ekonomskom razvoju, izlazak na svjetsko tržište i zaposlenost u funkciji razvoja, a ne ispred razvoja, kako je rekla Savka Dabčević-Kučar. Ipak, ona je detektirala i razlike i neslaganja te kao ključne probleme navela javne polemike o investicijama u Srbiji, za koje se u Hrvatskoj smatralo da su investicije "po svaku cijenu" i po cijenu neispunjavanja ranijih obaveza, na što je Srbija odgovarala optužbom da joj Hrvatska želi ograničiti investicije.

Kao posebno važan problem u odnosima Srbije i Hrvatske, Savka Dabčević-Kučar je, kaže Bešlin, navela status Jugoslavenske investicione banke i Geneksa, koji su pravljeni državnim kapitalom sviju, a u periodu jačanja republičkih državnosti su stavljeni, prije svega, u funkciju razvoja privrede Srbije. Geneks je lociran u Srbiji, tamo je najveći dio njegovih ulaganja i u Hrvatskoj se stvorilo mišljenje da to "nije u redu", upozorila je ona.

Pridobivanje Tita

No, kako se tada sve u Jugoslaviji vrtjelo oko Tita koji je bio alfa i omega režima i države, zanimljiv je bio taj suodnos republika i Tita, pogotovo proljećara, koje je Tito na početku podržavao, a onda jednim potezom i eliminirao.

Jakovina kaže kako su proljećari s jedne strane izabrali brži i sigurniji, pa i "jeftiniji" put - ostvarenje svojih ciljeva - preko Tita. - Tito je mogao sve, njega je bilo potrebno obraditi, pridobiti, i to su uspjeli. Tito je, očito, želio neke od ideja i koristio ih za svoje politike, misli Jakovina. Proljećari se, nastavlja on, zato nisu previše koordinirali s drugima, ali baš su i zato drugi, na kraju, prepustili da Tito odluči i nisu im pomagali, jer su znali tko će na kraju presuditi. Igrati na Titovu kartu bilo je najlakše, ali i najriskantnije. Republička vodstva nisu bila stvarna oporba Titu, jer se Titov položaj ionako nije propitkivao. Oporba je bila unutar vlastitih rukovodstava, od onih koji žele sami biti na čelu, koji misle drukčije, koji nekoga ne podnose, kako to biva unutar pokreta ili jedinih stranaka na vlasti. Zato ni koordinacije između pojedinih vodstava nisu bile ni logične ni dokraja moguće. Dogovori republika nisu uključivali federaciju, a bez federacije, posebno Tita, nije moglo biti ispunjenja nijedne od politika.

Latinka Perović kaže kako je Tito osjećao da je Proljeće određeni rizik za njega.

- On jest na početku podržavao hrvatsko vodstvo, a Savka i Miko željeli se osloniti na Tita i iskoristiti to za svoje potrebe, što se Nikeziću i meni nije baš svidjelo, jer smo smatrali da Tito, bez obzira na to što smo i mi bili svjesni da je on neprikosnoven, ne treba toliko koristiti i toliko se na njega oslanjati.

To je bio period borbe za Tita, ali i njegovo naslijeđe ili nasljednika nakon uklanjanja Rankovića. I Tito je pazio da ne dođe do dominacije Srba, ali i da mu Srbija ne okrene leđa.

Perović navodi kako je bila svjesna da postoji borba za Tita, odnosno njegovu naklonost, ali da ona i Nikezić nisu željeli u tome sudjelovati. - No, mi smo njemu sve otvoreno govorili i on bi saslušao. Titu se moglo sve reći, ako ste bili svjesni da to može nositi i određene konsekvence i ako ste na njih bili spremni. Iskreno, Nikezić i ja smo se nekad čudili da tako iskusni ljudi poput Savke i Mike mogu biti naivni u pogledu Tita, u svom uvjerenju da će moći upotrijebiti Tita da ga pridobiju na svoju stranu - ističe Perović.

Za Jakovinu je još i sad niz pozicija u Hrvatskom proljeću ostao neprotumačen. - Jasnu sliku Proljeća zamutila su i nacionalistička japajakanja onih koji su kasnije tumačili da je Matica važnija od Kockice, da je Tuđman važniji od Tripala 1971. Zato je naš pogled na Proljeće još uvijek mutniji nego što bi 50 godina nakon 10. sjednice trebao biti. Proljećari su bili moderniji, tehnokratskiji, čini mi se; hrvatska lisnica, jasnija pravila u federaciji, Tito, stvar je bila čistija, mada su uz Proljeće išli mnogi i veliki su sektori društva bili dodirnuti, uzbibani kretanjima u Kockici. Zato je propast proljećara bila kratkoročno dramatičnije primljena u Hrvatskoj, ali dugoročno je propast ideja i politika liberala imala dramatičnije negativne posljedice na Srbiju.

Latinka Perović kaže kako je Karađorđevo i smjena hrvatskog reformskog rukovodstva, zapravo, početak kraja Jugoslavije. - Ta smjena ju je načela i procesi koji su dolazili su se odvijali u tom smjeru. Tito se o smjeni dogovarao s Dražom Markovićem, predsjednikom Skupštine, a da mi iz CK SKS ništa nismo znali. To što se tamo dogodilo je predodredilo nadolazeće razdoblje Jugoslavije.