Svi pravi Zagrepčani su uvijek znali: "Bumo se opet tresli!" Zagreb je već pogodio razoran potres 1880. i nije bilo pitanje hoće li, nego kada će opet. 22. ožujka prije dvije godine se doista opet treslo, ne tako žestoko kao u 19. stoljeću, ali dovoljno da načini ozbiljne štete u gradu, piše Anđelko Šubić za Deutsche Welle.
Usprkos ponuđene pomoći EU-a koja je povučena jer se nisu formulirali projekti, još uvijek ima mnoštvo građana koji nisu uredili svoj krov nad glavom - ako ga i imaju. Čitav grad je prepun najlonskih cerada i dasaka nad oštećenim dijelovima. I skela - na kojima nerijetko nema nikoga.
Naći majstora u Zagrebu je i prije potresa bilo teško, a nakon njega gotovo nemoguće.
U toj potražnji su se u građevinske poslove upustili svakakvi tipovi pa će najčešći odgovor biti još jedan užas o fušu, astronomskim cijenama i uzaludnom čekanju da majstor dođe kad je rekao. Jer oni za koje se pročulo da su dobri majstori su pretrpani poslom.
Anđelko Šubić kojemu je stan oštećen u potresu u Zagrebu nakon više od godinu dana traganja napokon je pronašao dobrog majstora, piše za Deutsche Welle.
'Priznajem da se nisam previše osvrtao na papiriće nalijepljene po gradu: "izvodimo sve vrste građevinskih radova". Čovjek zna kakva je muka naći majstora, poslao sam bezbroj upita i jedva polovica njih je uopće došla pogledati stan, u čitavom spektru tipova koji se danas smatraju "poduzetnicima". Kad se netko oglašava, tu nešto ne može biti u redu. Podozriv sam zato bio i prema ponudama u malom oglasniku, ali nakon gotovo godinu dana potrage sam već iz očaja i tamo odabrao tri tvrtke i zatražio ponudu. Od te tri mi je samo jedna odgovorila - začuđujuće brzo.
Majstor je došao, pogledao stan i poslao mi ponudu - opet: začuđujuće brzo i bitno manju nego druge koje sam već imao. Meni poznata arhitektica je ponudu nazvala "realnom", a konzilij prijatelja i rodbine je gotovo bio jednoglasan: to je predobro da bi bilo istinito.
"To ću onda i ja"
Damir Čeleda je majstor koji kao da je rođen s odvijačem u jednoj, a špahtlom u drugoj ruci. A zapravo nije ni znao što će postati: „U osnovnoj moj rođo mi je rekao da će on za plinoinstalatera. Ja ga pitam 'a što je to?', a on mi kaže 'ne znam, ali znam da nakon toga imam posao u Plinari'. 'Super', kažem, 'to ću onda i ja!' Makar nakon toga nikad u životu nisam vidio Plinaru“, kaže Čeleda. Umjesto u državnoj službi u rodnom Osijeku dobiva posao u građevinskoj firmi koja ga odmah šalje na gradilište novog shopping malla u Zagrebu - sad je tome dvadesetak godina. Tom prilikom upoznaje i svoju sadašnju suprugu i ma koliko to nije htio i planirao, životno središte mu se premješta u glavni grad.
Brzo je naučio što znači biti radnik na gradilištu: znatiželjan i pouzdan kakav jest mu je firma već na sljedećem zadatku dala da napravi kotlovnicu. To je posao koji inače rade samo iskusni majstori, a ne netko tko je na poslu jedva godinu i pol. Ali i to je obavio besprijekorno, tako da su mu novi posao bile sve instalacije u novoj stambenoj zgradi koja se gradila kod Arene, sa skoro 130 stanova. „Dobro, kažem, a gdje je povišica ako sam odgovoran i za ljude i za čitav posao? To se onda računalo po bodovima i nakon dugo natezanja su mi dali 50 bodova više - to je onda bilo nekih 200 kuna veća plaća. Tu mi je sve bilo jasno i rekao sam im 'do viđenja'.“
"Ti si majstor, ali ja sam šef"
Nakon toga je radio u par drugih firmi, ali i s većom plaćom nikad nije bio zadovoljan: „Ja sam uvijek htio napraviti kako sam to zamislio da tako treba biti, to je kao slikar ili kipar kad vidite prazan prostor i onda tu vidite što treba biti gdje. Bio sam glavni majstor i čak sa šefovima koji su bili u redu je na kraju uvijek bilo 'ti si majstor, ali ja sam šef'. I to je uvijek tako.“ Mladi bračni par nije imao baš novaca da bi krenuo u vlastiti posao, ali na koncu ipak: usprkos krizi prije desetak godina, prodali su svoj gotovo novi auto, kupili karavan i nešto alata i on je krenuo u samostalnost.
„Zapravo prvi posao mi je bila kupaonica kod jednog od direktora u Todorićevom Konzumu. Sve dogovorimo i on je veliki šef, to se vidi da upravlja ljudima. Pita me koliko radnika imam. Ja mu kažem da to sve radim sam. On mene gleda: Sve sam? Da, kažem. I kad će biti gotovo? Za dva tjedna, kao što smo rekli. I ja sve napravim, on super zadovoljan i to se onda pročuje. I tako je krenulo.“
Majstori, radnici i oni ostali...
Jer i on zna kako je to kad se radi s drugim majstorima: „Svi za sebe kažu da su majstori, ali najčešće su to radnici. On radi da mu prođe dan, primi plaću, ode kući i to je to. Nikad neće razmisliti što bi mu moglo trebati da nešto napravi. Ako nečeg nema, nekog alata ili materijala, onda stoji i čeka. Ja sam, i kad sam bio samo zaposlen, uvijek razmišljao što bi se moglo napraviti i kako." Radio je kasnije i s učenicima zanatskih škola i kaže da se već po znatiželji odmah vidi tko će biti majstor, tko radnik, a tko je tek zalutao u taj posao.
Ima ih koji vode čitavu gradnju samo s kooperantima. Ako niste obrtnik nego imate d.o.o., zapravo to može svatko ako ne vodi gradnju, to mora biti majstor. "Znači, on samo ima svoje majstore koji mu rade i samo dogovara posao. Ali to je onda da majstor dođe, ako nečega nema ili još ne može, onda mu kaže da će opet doći za mjesec, dva ili tko zna kad. Ne možete to tako ako se hoćete držati roka."
Nije važno kakav si, važna je volja
"Zato zapravo najradije radim sve sam, ali onda stalno morate ulagati u sebe. Ja sam položio ispit i za soboslikara i za keramičara i za kompliciranije stvari kao što je klima i to. Sad u koroni sam položio i za električara, makar je zapravo struja moja prva ljubav: još kao mali sam mom ocu stalno kurio osigurače kad sam eksperimentirao. Mislio sam da to neću nikad jer je teško. U praksi sve znam, ali teorija... Ali u koroni je ispit bio preko interneta pa se onda snađete."
Majstor Čeleda ipak ima dva radnika, Ivana Vidovića i Almira Hasanovića. Zapravo su oboje lakši invalidi jer ne čuju dobro pa tako imaju i smetnje u govoru. Do toga je došlo slučajno: on je poznavao još Ivanovog oca iz udruge u kojoj je aktivan i Ivan mu se ponudio da mu radi "u fušu" jer je završio za pismoslikara. Makar tu treba malo više strpljenja, to ide dobro. Ivan je doveo i Almira kojeg poznaje iz posebne škole, a makar je on završio za autolimara, Ivanu je i zadaća da mu pokaže kako što treba.
Najvažnija je volja. "Nije važno ni tko ste, ni kakvi ste, ni odakle ste: ako hoćete raditi i ako hoćete naučiti to što radite, onda vas primam raširenih ruku." Zapravo bi mogao dobiti i potporu za zapošljavanje invalidnih osoba, ali tu je oprezan: uzeo ih je preko burze, ali su mu tamo rekli da mora imati tri zaposlena. A ako iz nekog razloga jedan od njih ode, mora opet uzeti nekog inače mora vratiti čitavu potporu.
I majstor i trgovac
A naći ljude je i njemu veliki problem. Čak i kad bih ih našao, to je i rizik: jer to je i obveza onda uvijek imati posao za njih i imati za njihove plaće. Majstor Čeleda ima velikih planova pa će možda i zatražiti potporu jer je uvjeren da se stalno morate širiti i učiti nove zadaće. Misli zapravo zatvoriti obrt i prijeći u d.o.o. i raditi čitave instalacije u novogradnji.
Kako je biti majstor u Zagrebu? "Odlično: posla kao u priči." Odlazak u inozemstvo za njega ne dolazi u obzir, može se i tu kad dajete 200%. Je li se i tu dobro zarađuje? Naravno, on mora biti i majstor i trgovac. Uvijek misli da mora biti "kuna na barem još jednu kunu", ali njemu je jasno da zapravo prodaje svoju uslugu. Tu već i ako opere radijatore mušteriji na mini-washu, to je njemu sat vremena posla, a mušterija je ugodno iznenađena i to će reći svim svojim prijateljima.
Ako je samo novac...
Čak i kolege ga upozoravaju da je previše jeftin i da previše brzo završava poslove. Ali njemu je najvažnije da se kreće, da se radi i da se ide sve dalje. "Slušajte, ako vas zanima samo novac, to nije dobro. Novac dođe i prođe, ono što je najvažnije je da vas mogu preporučiti. A to možete samo ako vas i zanima to što radite. Zato volim raditi adaptacije: kad bih radio samo jedno, struju ili instalacije, bez obzira na prihode to postane dosadno. Ovako, tu je stalno nešto novo i stalno je novi izazov."
A "izazova" u popravcima i adaptaciji zagrebačkih stanova nakon potresa ima i previše: hoće li lupiti čekićem po zidu pa će otpasti čitav metar i žbuke i cigle? Ili će naći još jednu mrlju od vlage i napuklu cijev? Zato i na pitanje, kad će Zagreb biti obnovljen da bude kao što je bio prije potresa, odmah odgovara: "Nikad. Tu se previše dugo nije održavalo, a mnogo toga je i već građeno loše. A ljudi nemaju ni novaca." Kad bi mogao primiti novi posao? "Sad nakon ovog imam još dva stana, dogovorene i tri kupaonice, pa onda jednu kuću koju sam već odavno dogovorio... Najranije u devetom mjesecu. Možda."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....