‘Skandalozna je izjava Rade Borić da je nasilje nad muškarcima statistička pogreška‘

Filozofkinja Marija Selak Raspudić, koja je u Saboru ušla na listi Mosta, za Novi list govorila je o ravnopravnosti spolova, nasilju u obitelji, aferi Janaf, kredibilitetu Stožera te djelovanju u Saboru.

Iznijela je glavne teze svog djelovanja u Saboru i Odboru za ravnopravnost spolova, čija je predsjednica, vezano za sprečavanje nasilja nad ženama.

– Osnovni je problem neimplementiranje u praksi sadašnjeg zakonodavnog okvira. Naime, većina presuda za nasilje završava blažim, uvjetnim kaznama. No, to nije samo posljedica inertnog sudstva, nego nedostatka obuhvatnijih edukativnih mjera, zbog čega je ono često prisiljeno preuzimati i savjetodavnu ulogu. Stoga smatram da suzbijanju problema nasilja nad ženama mogu pridonijeti dvije stvari. Prva je rana edukacija djece, osvještavanje da nasilje nikada ne smije biti dio pozitivnih emotivnih odnosa, odnosno, pojednostavljeno, da tko se tuče, taj se ne voli. Druga je da se umjesto uobičajenog, rodno stereotipnog upiranja prstom u muškarce isključivo kao 'nasilnike' fokusiramo na nasilnike kao takve, pa na tom tragu i na muškarce kao žrtve nasilja. Naime, prema javno dostupnoj statistici MUP-a za 2018. godinu muškarci su češće žrtve kaznenih djela (54,3 posto), češće žrtve ubojstava (74,4 posto) i žrtve teških tjelesnih ozljeda (82,3 posto), ali su puno češće i počinitelji tih istih djela (87,4 posto), rekla je.

Ponovila je da je potrebno afirmirati muškarce kao žrtve kaznenog djela protiv spolne slobode (7,4 posto), o čemu se, smatra ona, manje govori.

Marija Selak Raspudić

Goran Mehkek/Cropix

– Godinama se govorilo o tome da se žene ne mogu obrazovati, a sada imamo problem dječaka koji zaostaju u obrazovnim postignućima za djevojčicama, odnosno, da citiram Borisa Jokića i Zrinku Ristić Dedić koji su se tom temom znanstveno bavili: 'Povećanje spolnih razlika u obrazovnim postignućima tijekom osnovnoškolskog obrazovanja posebice zabrinjava jer može ukazivati na činjenicu da škole i nastavnici ne uspijevaju privući, zainteresirati i motivirati dječake za postizanje boljeg obrazovnog postignuća'. U tom smislu, ravnopravnost ne bi trebala biti deklarativna na tragu inzistiranja na formalnoj strogosti, npr. jednakomu broj žena i muškarca na bilo kojem radnom mjestu, primjerice u politici. Ravnopravnost mora biti sadržajna, odnosno takva da omogućava slobodu i poštovanje svakog izbora, što se manifestira u ekonomskom i društvenom priznanju različitih društvenih uloga, pa i onih tradicionalno ženskih i onih tradicionalno muških, rekla je.

Osvrnula se na izjavu zastupnice Rade Borić koja je optužila Selak da njezina inicijativa 'Tko se tuče, taj se voli' poništava sve aktivnosti brojnih ženskih udruga koje su vodile kampanje pod sloganom 'Tko se tuče, taj se ne voli'.

– Rada Borić manipulativno iznosi netočne teze u medijima jer sam na prvoj sjednici Odbora na koju se referira predložila drugačiji, potpuniji naziv inicijative: 'Tko se tuče taj se voli – tako ne smije biti u školi', ali i navela da se može zvati i 'Tko se tuče taj se ne voli', odnosno da je sam naziv podložan izmjenama te objasnila o čemu je sadržajno riječ. Naime, u pitanju je pokušaj sasijecanja nasilja u njegovom korijenu, 'preodgojem' mladih tako da se ono nikad ne smije shvaćati kao u navedenoj 'rugalici', kao nešto simpatično i banalno, što je sastavni dio simpatije u najranijoj dobi. Uostalom, o svemu tome postoji i zapisnik koji je izglasala i sama Rada Borić. No, cijela ta konstrukcija u kojoj se mene pokušava javno difamirati tobožnjim doslovnim tumačenjem navedene sintagme koju sam upravo istaknula kao problematičnu pomalo mi je smiješna. Tko će, zaista, povjerovati da želim uvesti afirmaciju nasilja u škole? Ideološki ostrašćeni pojedinci koji su tu tezu plasirali zapravo time samo potvrđuju ono na što sam ukazivala, a to je da je kod nas nerijetko riječ o deklarativnom feminizmu koji služi samo kao oružje moći pripadno određenoj privilegiranoj kasti koja se uznemirila kada je ono dospjelo u ruke onih koji nisu, kao svi pomazanici kojima su okruženi, 'poljubili prsten'. Da stvar bude apsurdnija, prije nego sam ga se prihvatila, taj je Odbor kao neželjeno dijete ostao među zadnjima na izbor u oporbenim pregovorima jer ga nitko nije smatrao prioritetom.

Potom je ponovno govorila o nasiju nad muškarcima te je prokomentirala 'skandaloznu' izjavu zastupnice Borić.

– Prvo svakako treba osuditi svako nasilje bez obzira na spol, a onda možemo istraživati spolnu uvjetovanost u svrhu njegovog suzbijanja. Naime, mnogo skandaloznijom od 'proceduralnog' napada na mene smatram konstataciju Rade Borić u navedenom intervjuu da je nasilje nad muškarcima 'statistička pogreška'. Osim što zastupnica očito ne poznaje statistiku po tom pitanju, sve da je i riječ o jednoj jedinoj žrtvi, ona ne smije biti nazvana niti tretirana kao statistička pogreška. To pokazuje da očito još dosta trebamo raditi na 'približavanju spolova' i borbi protiv rodnih stereotipa koje ponekad, kao u ovom slučaju, perpetuiraju upravo oni koji se nominalno javno zalažu za ravnopravnost spolova. Da ne bude zabune, naše je društvo u mnogim segmentima još uvijek patrijarhalno na štetu žena i o tome treba javno govoriti. No, to se podrazumijeva kao djelokrug Odbora za ravnopravnost spolova, a on će to biti i dalje. Stoga sam svojim istupom htjela istaknuti još neke segmente o kojima se manje govori, kao što je nasilje nad muškarcima, i koji nam mogu pomoći u međusobnom razumijevanju, a time i dokidanju negativnih društvenih pojava. U tom smislu smatram da je ključno prenijeti poruku da u pitanju nasilja nije riječ o natjecanju kojih je žrtava više ili kome je gore, na što je Rada Borić ovu raspravu svojim istupom svela, kao da borba za žrtve nasilja jednog spola isključuje borbu za žrtve nasilja drugog spola, nego o onome što bi nam trebalo biti zajedničko, a to je borba protiv nasilja, neovisno o spolu žrtve i počinitelja, poručila je.