Miris prženih papalina širi se kraj Zmajskog mosta - navodno najbolje ribice na ljubljanskoj tržnici dolaze iz Hrvatske, iz okolice Mošćeničke Drage, a prodaju se na kiosku Vinka Privileggia. Jedanaest je, ali još nije gužva. Za sat vremena do tanjura sa sardinama i čaše bevande bit će teško doći. Šef kioska je Ivan Kelam iz Lećevice kod Kaštela, Hrvat gotovo 30 godina na privremenom radu u Ljubljani.
- Tu sam od 1984. i da mi nije dobro, već bih se vratio. Slovenija je super. Imao sam prije pizzeriju, sada imam ribice, svoj sam na svome 20 godina - kaže. Politikom se ne bavi, ali misli da bi bilo pošteno da se novac štedišama vrati.
- Problem je što se to rješava preko običnih ljudi, a stvarati mržnju nije pametno. Pitanje je što je istina, svatko tvrdi svoje, ali obični su ljudi ostali bez novca - kaže Kelam.
Glupo je svađati se
Nešto dalje, na Tromostovlju, po Prešernovom spomeniku sjede srednjoškolci. Škola im danas ima sportski dan; ujutro su odradili tjelovježbu i sada su slobodni. Kajo kaže da je danas prvi put probao curling - naučio je pravila, ali uspio je pasti na ledu. Nemaju pojma o politici, za Ljubljansku su banku čuli, ali ih, iskreno, ne zanima. U Hrvatskoj su bili na moru, Hrvati su im super, ima ih dosta i u Sloveniji i sve im je to OK.
- Ne pratim politiku i ne znam ništa o odnosima naših političara, ali o samim Hrvatima imam pozitivno mišljenje. Ljubazan narod, tipična slavenska gostoljubivost - kaže Kajo, 1. razred ekonomske škole.
Oni stariji, koji izlaze iz sjedišta Ljubljanske banke preko puta slovenskog parlamenta, nisu oduševljeni što se to pitanje još uvijek vuče.
- Ni meni ne bi bilo svejedno da ostanem bez novca. Morali smo se već dogovoriti, a ne da se ružno gledamo među sobom, to nema smisla. I to da blokiramo Hrvatsku mi je bezveze, ne znam što bismo time postigli, osim zle krvi - kaže Rozina Jagodic.
Umirovljenik Ivan Dremelj kaže pak da je posve jasno da “ako štediš u nekoj banci, ispravno je da od nje dobiješ i novac natrag”.
- Poduzeća su drugo pitanje. Ali ja ne znam sve detalje. U svakom slučaju, mislim da se to moglo urediti davno. I glupo se bilo svađati, a posebno ako budemo u EU, a mislim da ćemo biti - kaže.
Čini se da se mnogi u Sloveniji slažu: stvar je zasigurno komplicirana, ali to ne znači da se već odavno nije trebala riješiti. Štediše su novac morali dobiti natrag - od koga, teško je reći. Ali danas i stručnjaci kažu da ne bi bilo loše da su to dobili baš od Ljubljanske banke, čak i ako to nije bila njena obaveza - banka bi ostala na hrvatskom tržištu i, tko zna, možda postala i jedna od najjačih na Balkanu. To pitanje potom ne bi desetljećima opterećivalo političke, i možda još važnije, gospodarske odnose niti bi podizalo nacionalističke strasti od kojih su građani, čini se, ipak već umorni. Prema novoj anketi Dela, čak 76 posto Slovenaca ratificiralo bi pristupni bi ugovor Hrvatske s EU.
U Kolinskoj ulici sjedište je Droge Kolinske, danas dijela hrvatske Atlantic Grupe. Stari kompleks niskih zgrada koji su nakon velikog potresa pred kraj 19. stoljeća sagradili češki arhitekti, danas je spomenik kulture. Ali tvornice, od kojih radi još samo jedna - i to Hellman’s majonezu - prodaju se, i vjerojatno će tu niknuti stanovi. Preko puta križanja u novom neboderu kvadrat i dalje stoji oko pet tisuća eura.
Ljude muče druge stvari
Enzo Smrekar, član uprave, kaže kako tvrtka nikad nije imala probleme zbog svađa dviju država.
- Ljudi imaju druge probleme: nezaposlenost, pad standarda, krizu i sve što ona donosi. Potrošači danas brinu kako preživjeti iz mjeseca u mjesec i malo su im te političke igre i dosadile - kaže Smrekar.
Po njegovu mišljenju, za gospodarstvenike bi ipak bilo bolje da se pitanje Ljubljanske banke davno riješilo.
- Koliko god je to tada koštalo, bilo bi bolje da smo tada riješili, neovisno o tome treba li ući u sukcesiju ili ne. Pretpostavljam da je u ono vrijeme zbog toga izgubljeno više prilika za suradnju. Sjećamo se Sunčanog Hvara, kad je eksplicitno bilo rečeno da se to ne može riješiti zbog Ljubljanske banke. I obrnuto. Takve prepreke nikada nisu bile djelotvorne, jer ekonomija može rasti samo kad se otvara, a ne kad se zatvara - kaže Smrekar.
U središtu Ljubljane, u gradskom kazalištu MGL, sprema se još jedna slovensko-hrvatska suradnja. Ivica Buljan, hrvatski redatelj kojeg su Slovenci prihvatili kao svojeg - lani je dobio Prešernovu nagradu, najviše slovensko priznanje za postignuća u kulturi - priprema novu predstavu, u kojoj sudjeluju i hrvatski kostimografi i scenografi. Na prvoj probi na koju pristup imaju i fotografi dorađuju se šminka i kostimi, glumac u crnim kožnim hlačama i crnom prsluku kaže da se osjeća kao da je na prodaju.
Buljan od listopada priprema diptih “Black Beast” od dvije predstave - prva je “Ženska komedija” Heinera Müllera o rodnoj i spolnoj emancipaciji u doba komunizma u DDR-u 50-ih godina, a druga, “Tuga crna zvijer” Anje Hilling smještena je u današnju Njemačku Angele Merkel i odvija se u hipsterskom krugu bogatih četrdesetogodišnjaka koji na pikniku zbog nepažnje izazovu strašan požar u kojemu izgori jednogodišnje dijete.
- Na neki način te dvije predstave su poput parabole, jedna o stvaranju Europe, utopiji, a druga je apokalipsa, govori o sumraku ideje kapitalizma u kojoj bogati igranjem vatrom izazovu požar od kojeg i sami stradaju - kaže Buljan. U Ljubljani živi godinama, neugodnosti zbog politike nikad nije imao.
- Politika se nije reflektirala u profesionalnim i ljudskim odnosima, osim duboke nelagode koju smo svaki put osjećali u ‘doba napetosti’. Političari su provocirali krize, tik pred izbore. A kad se uzme koliko su puta u dvije zemlje izbori - parlamentarni i lokalni - krize su histerične. Sjetite se samo olakšanja kad je okvirno uspostavljen sporazum o arbitraži - kaže. Na izborima su potom najglasniji slovenski nacionalisti, Podobnik i Jelinčič, pometeni iz parlamenta, Rupel je umjesto kao šef diplomacije završio kao konzul u Trstu. U Hrvatskoj je Sanader, koji je za uzmak iz politike krivio Sloveniju, završio u zatvoru.
Isfabricirani sukobi
- To je dokaz da su sukobi svaki put bili isfabricirani, služili su samo za izbore. Profašističkim izjavama, omalovažavanjem, političari su uspjeli isprovocirati osjećaj ugroženosti kod običnih ljudi. Dovoljno je svaki dan ponavljati: oni su krivi, bez argumenata s druge strane. Umjesto lociranja problema u političarima, institucijama, bankama, mediji olako optužuju narodu - kaže Buljan.
Krivnju bi ravnomjernije podijelio Božo Dimnik, počasni hrvatski konzul i prijatelj Stipe Mesića. Lani je preuzeo “zasluge” i za posudbu novca za stan Mesiću, a 1991. ga je, tvrdi, u svojoj kući u Črnuču skrivao prije nego što ga je prošvecao u Njemačku.
- Kada je Mesić još bio predsjednik Jugoslavije, dogovorio sam mu sastanak preko najboljih prijatelja koji su bili i najbolji Genscherovi prijatelji. Još u srpnju te godine bio sam s Genscherom u Njemačkoj i on je bio sto posto protiv priznanja. Onda sam 14. studenoga 1991. Mesića vodio u Bonn i on je Gencschera uvjerio da prizna Hrvatsku i Sloveniju. Genscher je rekao: Ne mogu na to utjecati, ali idite kod Pape, Havela, islandskog premijera... Mesić je uvjerio i sve te ljude - kaže Dimnik.
U Ljubljani ga prati nadimak Lobist - kao predsjednik Društva slovensko-hrvatskog prijateljstva imao je prste u gotovo svim sporovima i poslovima između dvije države. Za sebe kaže da se ne bavi lobiranjem, da je “poduzetnik s vizijom” koji radi za dobro obiju država. Jednako je bilo i kada su se u Hrvatskoj nakon osamostaljenja zatvorili šalteri Ljubljanske banke.
Zapravo biznis
- Sâm sam otišao Mesiću. Znao sam da Ljubljanska nema novca pa sam predložio da se štedišama koji su imali po 100 maraka, možda njih 60.000, novac isplati odmah, a ostalima u pet godina. To bi banci omogućilo da opstane, za to bi vrijeme vratila sav novac koji je posudila hrvatskim poduzećima, još bi i profitirala, i postala bi najbolja banka na Balkanu - kaže Dimnik. Dodaje da se Mesić složio, prijedlog su potvrdile i hrvatske vlasti, a on ga je potom predstavio slovenskim političarima, od Peterlea i Rupela, do Drnovšeka i Voljča.
- Jedino je Voljč, direktor banke, sve razumio. Nitko drugi nije shvatio da je to u stvari biznis. Ljubljanska banka trebala je reći: znamo da mi nismo dužni, da to ide u sukcesiju, ali makar sada novca nemamo, jer je dijelom otišao u Beograd, a djelomično u hrvatska poduzeća, vratit ćemo najnužnije. Jer moralni dug prema štedišama bio je velik. Pravno gledano, ti je paradoks: Ljubljanska je banka bila u pravu, ali takvo ponašanje nije pametno - ističe.
Tvrdi da je odbijanje plaćanja bila čista glupost, a “postoje i informacije da su Austrijanci i Talijani pritiskali naše da to ne treba platiti samo da bi blokirali Ljubljansku banku i da bi ušli u taj prostor. No ni hrvatska strana po njemu nije najbolje reagirala zabranivši Ljubljanskoj poslovanje.
- Čak i ako bi banka bila kriva, ipak su se morali dogovarati - kaže Dimnik.
Da je Slovenija odavno trebala platiti štediše slaže se i Milan Brglez, stručnjak za međunarodno pravo i predstojnik katedre za međunarodne odnose na ljubljanskom Fakultetu društvenih znanosti.
- Slovenija ništa ne bi izgubila da je još 1996. ili 1997. isplatila barem dio štediša, ne zato što je obvezna, nego u dobroj vjeri. To bi utjecalo na sve sporove koje imamo, a slovenski bankarski sektor u Hrvatskoj bio bi jak barem kao danas austrijski. To bi bila investicija - kaže Brglez. No, smatra, perspektiva nije najsjajnija.
- Tada je novca još i bilo. Danas ga nema, čak i ako netko presudi da to treba platiti. Zato će se kod nas, tko god bio na vlasti, tome pokušati izmaknuti - rekao je.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....