Smiješno je kad bivši premijer izigrava zviždača: U tijeku je zamagljivanje istrage o Kovačeviću

Dragan Kovačević, transstranački lik, jedan od onih svemogućih iz famozne HNS-ove kvote, natjerao je neke najviše rangirane političare da se iz inače uobičajene zone komfornog, pasivnog komentiranja istraga (u stilu “neka institucije rade svoj posao”) najednom aktivno prebace u sferu prave, angažirane, na trenutke čak bijesne rasprave o samo još jednom u nizu slučajeva navodne velike krađe javnog novca.

Dragan Kovačević lik je iz nevaljalog sistema, čovjek kojega je sistem mazio i on se baš nježno mazio s njim, i to neovisno o tome koja je stranka u kojem času bila na vlasti i u kojoj se on u tom trenutku zatekao. Kovačević je ustvari poster boy nelegalizirane, ali oduvijek djelujuće “velike koalicije”, idealan primjerak političara i državnog privrednika za sliku o tome u čemu je hrvatsko višestranačje bilo i ostalo najuspješnije. U kreativnim rješenjima usmjeravanja javnih sredstava mimo javnih interesa, pretežno za korist privatnog bogaćenja, preko rubova ekscentričnosti i perverzije.

Slovenska 9 adresa je kakve ne bi smjelo biti u državi koja ima i uvažava demokratske institucije. Premijeri, predsjednici, ministri, javni direktori ne bi se trebali zbijati po zatamnjenim podrumima ispred kojih se ostavljaju ugašeni mobiteli nego bi svoje odgovorne javne poslove morali obavljati u institucijama u kojima su zaposleni, na mjestima na koja su izabrani, na svjetlu javnosti i bez konspiracije.

S Kovačevićevim krugom bilo je, očito, sve drukčije i naopako i zato je danas nervoza kod mnogih pregolema.

Prijateljevanje s Kovačevićem, “kovačevićima”, bolje reći prijateljski odnos prema takvom modelu dogovaranja u vrhu države i državne privrede, nešto je zbog čega se mnogima ovih dana znoje dlanovi dok izlaze detalji, čak i transkripti razgovora iz višemjesečnog praćenja družine oko Janafa.

Zbog toga bi neki silno i žurno željeli prebaciti razgovor o mogućem kriminalu ne čak u političku nego u politikantsku sferu. U tijeku je pokušaj zamagljivanja, politiziranja istrage o čovjeku kod kojega su svi dolazili.

No nije naravno tema jesu li u pravu Plenković ili Milanović, niti je tema tko je što morao znati, niti što je smjelo procuriti u javnost, ni tko je kome što proturio.

Tema je zašto i dalje, čim se stiša jedna ovakva afera, svi nastavljaju šutke podržavati sistem u kojem se množe “kovačevići”, kao jaje jajetu slični, s neznatnim razlikama što se jedan zaljubi u dlakave medvjede, drugi zakucava ulja na platnu na pločice u kuhinji, a treći bi ležao između Stanka Vraza i Vatroslava Lisinskog u arkadama na Mirogoju.

Nije dakle ključno tko je znao da je Kovačević navodno uzeo milijune mita, kupio stotine i stotine kvadrata nekretnina, zabezecirao za sebe VIP grobnicu, ugošćivao neke političare i druge osobe lakog morala.

Presudno je drugo: tko je znao da se s tim i takvim likovima sve može obaviti i dogovoriti, da će se kod njega uvijek naći svi, bez obzira na stranačke boje i tobožnje ideološke ostrašćenosti. A to su znali svi.

Realno, ovo za što su Kovačevića priveli samo je uobičajeni, ciklički eksces duboke klijentelističke države, o kojoj je i Milanović - koji nam se predstavlja kao sveznalica sistema - znao sve, ali svejedno nije učinio ništa.

Upravo je groteskno kad višegodišnji premijer pokušava zvučati kao zviždač. Kao netko tko nikad nije bio u prilici mijenjati stvari, kao kakav NGO koji se prijeteće nadvio nad pokvareni sistem i nastoji ga promijeniti ne bi li više služio javnom interesu.

Bizarno je kad manjak iskrenosti oko osobnih veza s osumnjičenicima pokušava nadoknaditi naglašenom otvorenošću u vezi s vlastitim nezakonitim uvidima u policijske izvide.

Patetično je kad se čak i njegov nekadašnji ministar policije mora javno ograditi od predsjednikovih izjava kojima ga je osobno kompromitirao i reći: Ne, nisam kršio zakone.

Taj prijevarni oblik političkog djelovanja, koji počiva isključivo na podjarivanju međustranačkih i ideoloških netrpeljivosti, na relaciji lijevo-desno, koja je u međuvremenu sasvim izblijedjela, to je nešto što sigurno ne služi suzbijanju nego upravo relativiziranju političke korupcije i zloporaba s pozicija javnog položaja i moći.

Da je Milanović ikad doista bio izrazito protiv takvog sustava, pa bio bi ga barem zaljuljao u vrijeme dok je imao sve poluge u rukama da to učini.

No današnji predsjednik, budimo realni, nije imao ambiciju razbijati nadstranačke i parapolitičke krugove i klubove u kojima se na toplome dobro jelo i još bolje dogovaralo. On se u njih naprotiv lijepo uklopio. Slovenska 9 za njega nije bila sumnjiva špelunka u kojoj miriši na bezakonje; za njega, i još mnoge sa svih političkih polova, to je dapače bio prostor privilegije i povlaštenosti.

E u tome je problem.

Naravno da će se u teatralnom srazu Milanović-Plenković publika uglavnom opredjeljivati prema afinitetima koje imaju i inače. SDP-HDZ, lijevo-desno, huligan-birokrat, vlast-opozicija. U tome nema ništa loše.

Ali ti preglumljeni ispadi neslaganja i sukoba uvijek idu mimo problema i odvlače nas od pravog pitanja. Ne radi se ovdje o tome tko je o kojoj aferi u kojoj fazi koliko znao, tko je bolje kršio zakon, koga su službe bolje obavijestile ili kome su bili kakvi prioriteti.

Ovdje je samo jedno pitanje: zašto umjesto jedan s drugim, Milanović i Plenković napokon ne uđu u, naravno, daleko složeniju bitku s tim nakaradnim sistemom kojim nam svako malo u Remetinec istovari po jednog državnog “odličnika”.

Ne smijemo zaboraviti: prije manje od dvije godine u ovoj državi Zakon o sprečavanju sukoba interesa pisala je Josipa Rimac.