Smrt komunizmu, verbalni delikt narodu (Zašto kažnjavati mržnju)

Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća mnogi su nerežimski intelektualci iz svih tadašnjih republika potpisivali peticije za ukidanje tzv. verbalnog delikta. Riječ je bila o zloglasnom članku 133. Kaznenog zakona SFRJ, prema kojem je “zlonamjerno i neistinito prikazivanje društveno-političkih prilika u zemlji” bilo kažnjivo zatvorom od jedne do deset godina.

Nitko tada sigurno nije mogao slutiti da će u Hrvatskoj 25 godina nakon pada komunizma i uspostave višestranačja još uvijek biti na snazi propisi koji također predviđaju višegodišnje zatvorske kazne za verbalni delikt. Ali ne samo da se to dogodilo nego se, za razliku od ondašnje situacije, danas malo tko više buni ili organizira prosvjede protiv zakona koji ograničavaju slobodu govora.

Ideologija jednakosti

Smrt komunizmu, verbalni delikt narodu!

Prema članku 325. Kaznenog zakona Republike Hrvatske, ako potičete ili pozivate na nasilje ili mržnju prema nekoj grupi, čeka vas kazna zatvora do tri godine. Kažnjavanje nasilja ili izravnog poticanja na nasilje nije sporno. Ali zašto kriminalizirati i mržnju? Zanimljivo je da zakon uopće ne precizira ni što se podrazumijeva pod “mržnjom” ni što znači “poticati” na mržnju. I upravo je rastezljivost i nedefiniranost tih ključnih pojmova ono što će neizbježno stvoriti pravnu nesigurnost i na taj način imati veliki efekt na građane. Naime, ako su svjesni da zbog “govora mržnje” mogu dobiti tri godine zatvora, a ne znaju točno što se sve može podvesti pod taj “zločin”, mnogi će ljudi odlučiti da je bolje ne izlagati se riziku te će izbjegavati svaki govor koji dolazi u konflikt sa zadanom ideologijom jednakosti, multikulturalizma, feminizma, glorificiranja raznolikosti itd.

Prije 35 godina dobro se znalo da je opasno kritizirati komunističku vlast jer je svaka takva kritika mogla biti podvedena pod zlokobno nejasnu kvalifikaciju “zlonamjerno i neistinito prikazivanje društveno-političkih prilika u zemlji”, djelo kažnjivo dugogodišnjom robijom. Slično tome danas se mnogi s razlogom ustručavaju iznijeti bilo kakvu politički nekorektnu tvrdnju o nekoj od tzv. ranjivih (a zapravo zaštićenih) grupa jer se boje da bi zbog toga mogli biti javno prozvani i pribijeni na stup srama, a i da bi u ekstremnom slučaju sud mogao protumačiti mutni zakonski izraz “poticanje na mržnju” na takav način da u njihovu verbalnom istupu prepozna upravo taj delikt.

Ima li slobode za one koji misle drukčije?

Recimo, ako u skladu sa svojom religijom javno kažete da je homoseksualnost grijeh, ili ako mirno iznesete argumente protiv politike masovnog useljavanja muslimana u Europu, ili ako ustvrdite da postoji znatna razlika u prosječnoj inteligenciji između različitih rasa, velika je vjerojatnost da će vas netko optužiti za govor mržnje, a sudski progon sigurno nije isključen. Lako bi bilo navesti mnoge primjere ljudi u zapadnim zemljama, od novinara i političara do sveučilišnih nastavnika, koji su morali unajmiti odvjetnike u pokušaju da ostanu na slobodi ili ne izgube posao nakon svog javnog istupa u kojem zapravo nije bilo nikakvog pozivanja na nasilje. I u Hrvatskoj ima onih koji su s vrlo dubioznim opravdanjem osuđeni za govor mržnje, a iz inozemstva kao i iz mnogih domaćih krugova stalno raste pritisak na Državno odvjetništvo da češće progoni ljude na toj osnovi.

Izgleda da se katkad zaboravlja kako sloboda govora nije prava sloboda ako ne uključuje i onaj govor koji izaziva zgražanje i moralnu osudu mnogih, možda i većine. Prije deset godina Anthony Romero, izvršni direktor glavne američke udruge za zaštitu građanskih prava, izjavio je za New York Times: “Uzmite govor mržnje. Premda mi vjerujemo u slobodu govora, mi ni ne toleriramo niti vjerujemo u govor koji napada manjine.” Što je govor kojim se nekoga “napada”? To je govor kojim se o nekome kaže nešto vrlo negativno. Ali ne mora li, da citiram poznato geslo Rose Luxemburg, sloboda uvijek biti sloboda onoga tko misli drukčije, pa makar to mišljenje ponekad bilo i vrlo negativno? Ili možda to naširoko proklamirano načelo odjednom prestaje vrijediti kad se razgovara o manjinama? U svakom slučaju, iz Romerove tvrdnje da ne treba tolerirati negativne stavove o manjinama slijedi da on i njegova “slobodarska” udruga zapravo ne vjeruju u slobodu govora.

Govor: istinit, ali kažnjiv?

Još jedna razlika između hrvatskog nekad i sad. Za vrijeme komunizma zakon je postavljao kao nužan uvjet za osudu za verbalni delikt to da inkriminirani izričaj mora biti neistinit. U sadašnjoj zabrani govora mržnje takav preduvjet ne postoji. Budući da je bit govora mržnje u posljedicama koje uzrokuje (a neistinitost nije dio njegove definicije), to znači da se danas ne možete braniti dokazivanjem da ste samo rekli istinu.

Odakle ta razlika između osamdesetih i naše trenutne situacije? Odgovor je jasan: komunisti su si mogli dopustiti taj luksuz da uvjetuju kriminaliziranje govora njegovom neistinitošću naprosto zato što su oni odlučivali o tome što je istina.

Danas je drukčije. U liberalnoj se demokraciji rasprava o kontroverznim činjeničnim pitanjima ne može razriješiti političkim dekretom, a sudski proces ne izgleda kao primjeren način da se dođe do odgovora na ta pitanja. Stoga ako vlasti žele prijetnjom zatvora usmjeriti javni govor i pisanje u željenom pravcu, najuputnije je sasvim zaobići pitanje istinitosti ili neistinitosti takvog govora i potpuno se fokusirati na njegove posljedice, tj. navodno izazivanje mržnje. I to je upravo ono što se događa.

Pogledajmo konkretnije zašto je relativno lako dokazivati optužbu za govor mržnje čim nema operacionalizacije pojma “mržnje”. Pretpostavimo da sam javno rekao nešto negativno o grupi X. U tom se slučaju čini posve opravdanom bojazan da će moja izjava bar kod nekih ljudi proizvesti negativniji dojam o grupi X nego ranije. Prema tome može se argumentirati da sam trebao biti svjestan da ću svojim istupom vjerojatno potaknuti neke negativne emocije prema grupi X. E sada, je li tu riječ o animozitetu, odbojnosti ili antipatiji? Ili možda mržnji? Granice su tu fluidne i teško je odlučiti koji je od tih pojmova najtočniji opis za efekt mog govora. Bilo kako bilo, mnogi će smatrati da me ne bi trebalo iznenaditi ako mi se prigovori da sam odgovoran za porast odbojnosti ili mržnje prema grupi X. I da moram za to snositi posljedice. Možda i na sudu.

Eto koliko je kratak i brz put od negativne izjave o nekoj grupi do sudskog progona i moguće kazne zatvora. Kako smo dospjeli u tu situaciju? Uglavnom zahvaljujući egalitarističkoj ideologiji koju nam već desetljećima nameću političari, mediji i kulturne elite.

Egalitaristički mit

Protivno raširenom mitu o jednakosti svih ljudskih grupa i tvrdnje da se te grupe međusobno razlikuju samo prema površnim i nebitnim karakteristikama kao što su boja kože, jezik, način odijevanja, itd., u stvarnosti često postoje i dublje, socijalno važne razlike koje dovode do problema u interakciji između grupa. Ako neka grupa ima (a) izuzetno visok postotak onih koji su skloni nasilju i kriminalu ili (b) onih koji sudjeluju u terorističkim aktivnostima ili (c) onih koji maltretiraju žene ili (d) onih koji su trajno na socijalnoj pomoći, ljudi u mnogim zemljama će registrirati statističku specifičnost svake od dotičnih grupa te će se prema njoj postaviti drukčije nego u situacijama kada nema tih signala za oprez. Recimo, bit će oprezniji nego inače kad idu u kvartove gdje ima mnogo pripadnika grupe (a) zahtijevat će da u borbi protiv terorizma policija obrati pojačanu pozornost na one iz grupe (b) vlastitoj će kćeri, sestri ili prijateljici skrenuti pažnju na dodatni rizik ako ulazi u relaciju s nekim iz grupe (c) i bit će neskloni u svoju zemlju prihvatiti velik broj useljenika iz grupe (d).

Očigledno je da ni u jednom od ta četiri slučaja nema nikakvog poticanja na nasilje, a ni mržnju. (Istina je doduše da svako negativno mišljenje o određenoj grupi može kod nekoga izazvati mržnju prema toj grupi, ali nitko se valjda zbog toga neće zalagati za to da se zakonom zabrani izražavanje bilo kakvog negativnog mišljenja.) No usprkos tome što u navedenim primjerima uopće nema poticanja na nasilje ili mržnju, ljudi su zbog izražavanja takvih stavova bili optuživani za govor mržnje.

A i za diskriminaciju. Je li ovdje doista riječ o diskriminaciji prema pripadnicima tih grupa? Naravno, jer oni su tretirani na različit način od ostalih. Ali treba odmah naglasiti nešto što se rijetko spominje: nije svaka diskriminacija za osudu. Diskriminacija može biti racionalna, i zapravo jest racionalna sve dotle dok je bazirana na relevantnim razlikama između grupa, kao što je uostalom i slučaj u našoj ilustraciji s grupama od (a) do (d).

Uočimo da je ovdje posve nebitno što je uzrok tih grupnih razlika. Bez obzira čime su one uvjetovane, sama činjenica da one postoje je dovoljno opravdanje da ljudi svoje ponašanje modificiraju uzimajući u obzir realnost tih evidentnih razlika. Na kraju krajeva, teško bi bilo braniti moralni zahtjev da bismo u ime neke apstraktne dogme o jednakosti trebali postati slijepi na određene karakteristike svijeta u kojem živimo.

Iz perspektive egalitarističkog mita bilo kakvo spominjanje komparativno negativnog svojstva neke grupe rezultat je zablude, socijalne neosjetljivosti i netolerancije. Tu se onda odmah dodaje i mržnja, ili kao motiv onoga koji iznosi ideje “protiv” određene grupe ili kao efekt takvog govora na druge. Iz svega toga mnogi će zaključiti da treba spriječiti širenje takvih misli koje su ne samo pogrešne nego i vrlo štetne jer unose nepotreban razdor te stvaraju ozbiljne društvene konflikte. U završnom koraku, koji su već poduzele sve zapadne zemlje osim Sjedinjenih Država, uvode se zakonske sankcije protiv govora mržnje, što bi nas navodno trebalo približiti ostvarenju plemenitog cilja - nekakvog bratstva i jedinstva na planetarnoj razini.

Ali početna je premisa neistinita. Egalitaristički mit nije ništa drugo nego mit. Ljudske grupe jesu različite u brojnim aspektima, uključujući ponekad i one najvažnije koje zadiru u sferu moralnog vrednovanja. Te su razlike doduše statističke, ali one su katkad ključan element u odlukama od životne važnosti koje se donose na nivou i grupa i pojedinaca. Zakonska zabrana govora o tim razlikama i njihovim implikacijama neće ukinuti ni egzistenciju tih razlika ni ljudsku svijest o njima. Uvođenje tabua o toj temi može čak imati i suprotan efekt, naime da će mnogi početi vjerovati kako su te razlike i veće nego što u stvari jesu.

Povijesna ironija

Velika je, premda nedovoljno poznata, ironija da kriminaliziranje govora mržnje ima svoje povijesne korijene u lijevom totalitarizmu. Sovjetski Savez i ostale komunističke zemlje su u raspravama u Ujedinjenim narodima 1948. godine inzistirali na tome da treba unijeti zabranu i kažnjavanje govora mržnje u Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima. Zapadne su zemlje bile žestoko protiv tog prijedloga jer su smatrale da bi takav propis bio ozbiljna prijetnja slobodi izražavanja. I prijedlog je bio odbijen. Nekoliko godina kasnije, međutim, komunističke su zemlje ponovno predložile da se osuda govora mržnje uvrsti u jedan drugi dokument pod okriljem Ujedinjenih naroda, ovaj put u tekst Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Usprkos tome što su gotovo sve zapadne zemlje opet glasale protiv tog prijedloga, on je ipak bio prihvaćen velikom većinom glasova, a vrlo je znakovito da je dobio podršku i država poznatih po drastičnom kršenju ljudskih prava kao što su Saudijska Arabija, Sudan i Haiti.

U međuvremenu je pak i Zapad “evoluirao” te se u jednoj stvari približio stajalištu Saudijske Arabije i bivšeg Sovjetskog Saveza. Naime, poput tih zemalja i Zapad je na kraju razvio i prigrlio ideologiju koju želi štititi po svaku cijenu i radi koje je spreman žrtvovati čak i slobodu govora.