SOCIOLOG KOJI VJERUJE U START UP KULTURU 'Mladi ne kupuju aute, voze se Uberom jer vide da su im greške roditelja preskupe'

Uzmimo metaforu vožnje u tunelu, tzv. tunel efekta, koncepta poznatog iz ekonomije. Dvije trake vozila stoje u tunelu, a između njih je puna crta. U jednom trenutku se jedna traka počne kretati, ali se mi ne nalazimo u njoj.

Nakon 15 minuta čekanja postanemo nervozni, lovimo trenutak u kojem ćemo se prebaciti u onu traku koja se kreće. To je svojevrsna metafora kojom bi se mogla objasniti suština problematike egalitarnog sindroma, priča Ivan Burić, sociolog, autor “Nacije zaduženih” i koautor istraživanja o egalitarnom sindromu.

Nevolja svakog razgovora s njim jest to što uvijek ukaže na pojavu koja nam je pred očima, velika i bitna, a ne vidimo je. Shvatimo je tek naknadno. On je poput epiloga dobrog trilera. Nezgodno je tek što ispadne da smo mi, društvo, oni koji sudjeluju u sadržaju tog trilera, a uloga koja nas je zadesila nije osobita. - Možda je egalitarni sindrom zapravo jedna racionalna konstrukcija koja nam danas, kao i u prošlosti, pomaže, koja kaže - ne mogu nikako poboljšati svoj socijalni položaj, ne vidim više ništa što bih mogao učiniti u pogledu poboljšanja svoga životnog standarda, osim ako mi država ne pomogne - nastavlja svoju priču Burić.

Zašto mi je potrebna državna asistencija? Vjerujem da sam dovoljno samostalan i baš me briga za državu. Ne da mi se ovisiti o bilo kome, a kamoli o državi...

- Možda, ali ljudima koji čekaju u koloni, ako se ne mogu sami pomaknuti, treba pomoći. Što tu kolonu koči? Hrvatska je poprilično zatvoreno društvo. Društvo s vrlo niskom razinom intergeneracijske mobilnosti. To znamo već od 80-ih. Tada je Mladen Lazić pisao o tome u knjizi “U susret zatvorenom društvu”. Pokazao je da se društvena reprodukcija odvija unutar klasnih okvira. Gotovo isto je i danas: djeca visokoobrazovanih roditelja i sami su postali visokoobrazovani, a radnici su zauvijek radnici. Kolega Josip Burušić s Instituta “Ivo Pilar” svojim istraživanjima i danas upozorava na ovu činjenicu. A upravo je obrazovanje jedan od prediktora egzaltiranog sindroma. Prema istraživanjima koje smo proveli kolega Aleksandar Štulhofer i ja, nižeobrazovane osobe više pristaju uz egalitarni sindrom. Drugačije rečeno, moguće je da im on “olakšava” da izađu na kraj sa “slabom protočnošću” njihove trake u tunelu. Upravo je za ljude iz nižih socijalnih slojeva pristajanje uz državni intervencionizam učinkovita strategija “preživljivosti”.

Sad ćemo zaključiti da je egalitarni sindrom pozitivna stvar?

- Iz perspektive onih čija kolona stoji može biti, s individualne razine da, ali je više negoli upitno je li pozitivno iz perspektive cijelog društva. Može li se masovnim pristajanjem uz takvu egzistencijalnu strategiju postići ono što postavljamo kao neupitni društveni cilj: intenzivniji ekonomski razvoj, rast društvenog bogatstva, povećanje životnog standarda? Kako se pomaknuti ako očekujemo da isključivo državna redistribucija bude ta koja će generirati društveni razvoj? Razvoj cijelog društva može se temeljiti isključivo na velikom broju individualnih postignuća, on treba kretati “odozdo”. Individualna priča trebala bi biti ta koja nosi razvoj.

Koja bi onda trebala biti uloga države?

- Stvaranje pravednog okvira, onih pravila igre koja neće biti nefer prema ljudima, koja će ih učiniti jednakima u šansama. Jer, ako osjećamo da pravila nisu fer, onda taj osjećaj ponovno potencira stav da se ne može ništa napraviti. To je način da se i oni u koloni pomaknu naprijed, ali nema pomaka ako pravila igre nisu fer.

Ostanimo na obrazovanju. Danas imamo stipendije…

- Eto, pitanje je koga stipendirati, mora li država biti aktivnija tako što će pomagati isključivo onima koji su odlični, najbolji i dolaze iz obitelji koje imaju visoki kulturni kapital pa će završiti fakultet na ovaj ili onaj način ili, pak, one koji su na neki način prosječni, na rubu, iz ruralnih sredina, nižeg socioekonomskog statusa?

Koja je odluka dobra?

- To ne znam. Možda smo u paradoksalnoj situaciji da bismo se protiv egalitarnog sindroma morali boriti jednom pametnom formom državnog intervencionizma. Naime, ako se intervenira, tada intervencija mora biti ciljana na one kojima je pomoć stvarno potrebna. Bojim se da danas imamo državu koja dijeli šakom i kapom, po kriterijima koji nisu previše transparentni ni pametni. No, veliki je problem našeg društva ta zatvorenost i zakočenost.

Mislite na nešto konkretno…

- Pogledajte blokirane, njih ima oko 300 tisuća. Veliki je dio njih blokiran zbog iznosa u visini dvije tisuće eura ili manje, oko deset tisuća kuna. Znači, ako sam nema taj novac, deset tisuća kuna bi čovjek trebao moći skupiti od rodbine, prijatelja, poznanika iz nekog socijalnog kruga u kojem se kreće. To nije ekstremno velik iznos. No, to pokazuje da je velik dio ljudi ne mogu učiniti ni najmanji pomak prema izlasku iz egzistencijalnog škripca. Biti dužan nekoliko tisuća kuna i to ne moći otplatiti, to je strašna stvar. To više nije stvar ekonomske snage ni siromaštva, nego socijalne isključenosti.

Možda su ti blokirani, ljudi koji će jednostavno istrpjeti vrijeme ovrhe i onda nastaviti...

- Nije problem upasti u minus, problem je kako se izvući. To je pitanje perspektive, koliko imamo mogućnosti? Imamo li zaista perspektivu da jednoga dana, kada izgubimo posao, nađemo drugi ili razmišljamo da ćemo ostati zauvijek na tržištu rada. Pitanje je kako organizirati društvo koje će pružati više mogućnosti koje će predstavljati realnu perspektivu.

Znamo da je teško naći posao. Ljudi pišu stotine molbi za posao, na kraju isele iz Slavonije…

- Jako je teško otići, no je li to uistinu loše za te ljude? Oko toga se stvara veliki hype, a ti ljudi su i dalje relativno blizu, putuju s low cost kompanijama, šalju novac kući, možda će tamo kamo su otišli steći neke vještine koje će jednoga dana ponovno iskoristiti u Hrvatskoj, njima se puno lakše vratiti, nisu otputovali prekooceanskim brodom... Uz to, treba uzeti u obzir i da se među mladim ljudima, kako to sve više izgleda, razvija nešto što možemo nazvati startup kulturom. Čini mi se da su mladi ljudi danas u Hrvatskoj skloniji riziku. Mladi su danas možda skloniji nešto drugačijem ponašanju, čini mi se da im nekretnine i materijalna dobra nisu toliki važni kao našoj generaciji. Izgleda da su naučili nešto iz iskustva starijih koji su ušli u veliki šareni dućan i ne uspijevaju iz njega izaći. Mladi radije žive, putuju, nego da ulažu u nešto što im predstavlja teret. Umjesto da kupe auto, koriste Uber. Mislim da pomalo klija jedan novi vrijednosni sustav. Možda će dugoročno mijenjati mentalitet ljudi. Vjerujem da će se u novim generacijama, posebice među više obrazovanima, smanjivati očekivanja od toga što država može učiniti za njihov život.