POČETAK JEDNOG DIVNOG PRIJATELJSTVA

Srbi: Eto, Hrvati, opet smo braća, da ne kažemo drugovi'

Predsjednik Ivo Josipović u uredu svog srbijanskog kolege susreo se s nekoliko srpskih obitelji koje su izbjegle iz Hrvatske

BEOGRAD - Što se ovde događa? Zašto ima toliko policije - pita postariji Beograđanin kojem policijska opsada onemogućava svakodnevnu šetnju od Knez Mihailove do Kalemegdana, gdje s društvom bistri politiku i igra šah.

- Dolazi hrvatski predsednik, onaj Ivo Sanader - kaže prijekorno postarija žena koja se već raspitala u čemu je stvar.

Jura Stublić u Beogradu

- Ma ne Sanader, nego Josipović - usput kaže mladić na štandu s DVD-ovima i CD-ovima koji jednim okom napeto prati policajce koji zaviruju po štandu, dok njegov kompanjon diskretno odvlači prepune kutije negdje u “dubinu” drvene konstrukcije. Toliki broj policajaca ometa ga u poslu i čini nervoznim. Na okolnim stupovima hrvatske i srbijanske zastave. Na plakatima najave gostovanja Jure Stublića i Davorina Bogovića.

- Eto, opet smo drugovi, da ne kažem braća - posprdno dobacuje nabildani taksist.

Predsjednici Josipović i Tadić u ova dva dana susreta svakom svojom gestom nastoje pokazati da su odnosi Hrvatske i Srbije gotovo idilični, a da su oni osobno na početku jednog divnog i dugotrajnog prijateljstva.

Svi ovdašnji mediji najviše ističu najavu prelaska granice dviju država s osobnim iskaznicama, što su u Srbiji posebno pozdravili jer su ovdašnji građani donedavno imali rigorozan vizni režim sa zemljama Europe.

Izbjeglice u Pančevu

Jadranka Kosor približila nas je Sloveniji, a Josipović Srbiji, pa je tako Hrvatska podigla razinu odnosa sa svojim važnim postjugoslavenskim susjedima na visoku i zadovoljavajuću razinu.

U uredu predsjednika Tadića održan je težak i emotivan sastanak nekoliko prognaničkih obitelji Srba iz Hrvatske s hrvatskim predsjednikom.

Obitelji su predsjedniku i hrvatskom izaslanstvu iznijele niz svojih problema u vezi s povratkom, od dobivanja dokumenata, povratka imovine, mogućnosti zaposlenja u Hrvatskoj… Prema srbijanskim procjenama, u Srbiji ima još oko 60.000 Srba iz Hrvatske koji čekaju na povratak.

- To su ljudi koji se nisu snašli u Srbiji, a normalno je da očekuju povrat svoje imovine na koju imaju pravo - kaže nam čovjek koji je bio u njihovoj pratnji.

Prognanici su iz Zagreba, Siska, Petrinje, Donjeg Lapca i Benkovca, a svi su smješteni u koletivnom izbjegličkom centru Krnjača kod Pančeva. Jedni spremno pristaju na razgovor, dok drugi samo hladno odvraćaju: “Gdje ste bili 18 godina? Što ste se sada zainteresirali?”

- Čekamo već 18 godina, sto smo puta već izgubili nadu, ali valjda će se sada nakon ovog razgovora nešto pomaknuti. Obećanje je palo, doduše još jedno u nizu, ali ipak je to ‘predsjedničko obećanje’ - kaže Vukašin Anđušić iz Siska, bivši zaposlenik tamošnje rafinerije, koji je otišao još 1991. godine.

- Godinama se potucamo po izbjegličkim centrima. Tiha jeza, što da vam pričam. To nije bio život - ubacuje se njegova supruga Milka.

Njihov mlađi sin ne može do hrvatskih dokumenata iako je rođen u Sisku. U njihovu stanu već godinama žive drugi ljudi.

Stalno smo po barakama

- Mi bismo povrat stana. Imamo stanarsko pravo da ga otkupimo. Ako se sredi, vratili bismo se - kaže Vukašin, dok njegova supruga samo neodlučno sliježe ramenima.

Marija Grijuč iz Daruvara i njezin suprug Zoran Požar iz Petrinje upoznali su se u srbijanskom izbjeglištvu, dok su se, kaže, potucali od barake do barake. Oženili su se i dobili dijete, ali nikako da se skrase.

- Stalno po barakama. Već nam je dosta - kaže Marija. Zoranov se otac vratio u Klinac kod Petrinje, obnovio kuću i čeka ih, ali Zoran ima rješenje da je osuđen na 6 godina u odsutnosti iako je, kaže, početkom rata, kao vojnik JNA, razmijenjen.

- Predsjednik Josipović nam je obećao da ćemo za nekoliko dana dobiti odgovor u vezi s presudom, a vratila bih se sutra - kaže Marija.

Pomalo razočarani

Marica Lalić iz Lipika prvo uznemireno kaže da na sastanku nije riješeno ništa te da je malo razočarana, očekivala je da će u razgovoru s “njihovim i našim predsjednikom” doznati nešto konkretnije. No, poslije se smirila i rekla da čeka što će biti napravljeno, a dosta joj je “vozanja” i “naših i njihovih” koje traje predugo, dodala je gotovo na rubu suza.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 11:42