Što bi se dogodilo da se mladić s kalašnjikovom zvao Dušan, Miloš, Milorad ili Svetozar

Pokojnog Danijela Bezuka očito nije krasila velika pamet. Nije to, istina, rijetkost u našem narodu. Lijepa naša je domovina mnogih budala, ali čak i u obilju gluposti koje svaki dan slušamo i gledamo teško je nadmašiti onu koju je 22-godišnjak iz Donjeg Kletišta kraj Kutine napravio u ponedjeljak ujutro, malo iza osam, kad je došao Markov trg, pred zgradu Vlade, sa strojnicom pod jaknom i s četiri metka teško ranio policajca. Napokon, već i po njegovoj oproštajnoj poruci na Fejsu, koju je objavio kratko nakon opisane pucnjave, a prije nego što se ubio u obližnjoj šumi, jasno je da nije bio nekakav sveznalica, lumen i odlikaš. "Dosta je bilo prevara i bezonzirnog gazenja ljuckih vrijednosti bez odgovornosti", ne upućuje zbilja da je Danijel Bezuk redovito slušao znanstvene eseje na Trećem programu Hrvatskog radija, dolazio na Književni petak i čitao Viktora Žmegača.

Neuki je mladić počinio strašan zločin, ali u dijelu javnosti njega se opet slavi kao junaka. Kad se saznalo da mu je otac bio branitelj, a stric, dapače, i poginuo braneći zemlju, u njegov je krvavi pohod na Markov trg upisano neočekivano značenje. Danijel Bezuk je momentalno postao predstavnik svih nas, poniženi mali čovjek koji više nije mogao trpjeti nepravdu. U nacionalističkim fantazijama ošinuti olovnim zrnima po zgradi Vlade i kolateralno izrešetati policijskog službenika pod prozorom Plenkovićeve kancelarije iznenada je postalo nešto prvorazredno domoljubno, nešto čemu svatko od nas treba težiti i pokazivati kao svijetli primjer najmlađima.

Jedan je saborski zastupnik kazao da pucanje po Vladi nije sasvim bez razloga, drugi je oprezno dodao da ovaj slučaj valja gledati trodimenzionalno, a novine su donijele tužnu priču o razočaranom i gnjevnom mladom čovjeku koji se ni na jednom poslu nije dulje zadržao jer ga je vrijeđalo kako su ga mizerno plaćali. Nije ovo Hrvatska koju smo hiljadu godina sanjali i za koji su naši najbolji sinovi dali svoje živote, zaključili su mnogi brišući suzu za Danijelom Bezukom.

Nije, međutim, jasno kakav je to posao Danijel Bezuk trebao imati? Kolika se plaća smatra zadovoljavajućom za sina jednog ratnog junaka? I što je on uopće znao raditi, kakvu je uglednu diplomu imao taj što je bio ogorčen na "bezonzirno gazenje ljuckih vrijednosti"? Podsjetilo nas je ovo na jednu sličnu priču iz Zadra, gdje su nedavno otkrili nekadašnjeg hrvatskog branitelja kako čisti ulice. Novinar se nije mogao pravo načuditi kako je to strašno.

Kamen bi suri proplakao pred takvim prizorom da jedan branitelj, molim vas, maše metlom u eksterijeru. Jer branitelj bi zbog ratnih zasluga valjda trebao operirati srčane zaliske. Kad je devedeset prve zaustavio srpske tenkove u predgrađu, on se izravno kvalificirao za šefa kirurgije, televizijskog urednika, ravnatelja simfonijskog orkestra ili najmanje srednjoškolskog profesora latinskog, da bude, u najkraćemu, negdje na suhom i toplom za petnaest do dvadeset hiljada kuna plaće, a ne da se za šefove kirurgije, televizijske urednike, ravnatelje simfonijskih orkestara i srednjoškolske profesore latinskog zapošljavaju neki koji čuke nisu ni vidjeli.

Uzima se, vidite, prirodnim, shvaća se savršeno ispravnim da su branitelji i članovi njihovih obitelji privilegirani, da su predobri za pošten posao poput čišćenja ulica i da ih više nego druge ponižava raditi za malu plaću. Dopustit će im se, ili se barem neće oštro osuđivati, čak i ako netko takav teško rani nesretnika kojemu je vjerojatno i gore nego njemu, da rafalom bezobzirno oplete po policajcu koji za šest hiljada mjesečno huče u dlanove i cupka na studeni pod prozorom Plenkovićeve kancelarije.

Uzgredno, obratite pozornost na sličnost terorističkog čina Danijela Bezuka u ponedjeljak ujutro na Markovu trgu s terorističkim činom otprije 44 godine, u rujnu sedamdeset šeste, kad su Zvonko Bušić i drugovi oteli američki putnički zrakoplov. Pod jedan, i Bezuka i Bušića dio javnosti drži junacima premda nitko živ ne bi znao reći na koji je tajanstveni način njihov zločin bio opravdan, kako je to naše živote učinilo boljima.

Pod dva, i u jednom i u drugom slučaju stradao je policajac, od Bezukovog je rafala iz kalašnjikova teško ranjen jedan zagrebački, a od Bušićeve je podmetnute bombe poginuo jedan njujorški. No, to naši domoljubi ne kontaju. Prave se da se nije dogodilo. Policijski je život našim domoljubima, da oprostite na izrazu, zakurac. Napokon, pod tri, i jedan i drugi terorist naposljetku su podigli ruku na sebe. Tragično prekasno, ako mene pitate. Trebali su to napraviti prije nego što je neki nevin čovjek stradao zbog njihovih gluposti.

Može vam se možda učiniti da sam okrutan, da nemam poštovanja za mrtve, ali vjerujte, i vi biste mislili jednako kao ja samo da se oslobodite nacionalističkih fantazija i pogledate ovaj slučaj objektivno, zdravim očima. Nije to ni tako teško kako se čini. Samo zamislite da se mladić s kalašnjikovom u ponedjeljak ujutro na Markovu trgu nije zvao Danijel već Dušan, Miloš, Milorad ili Svetozar, da je on bio, da ne okolišamo, Srbin.

Netko bi takav vjerojatno trebao biti i gnjevniji zbog "bezonzirnog gazenja ljuckih vrijednosti", njegov je život u današnjoj Hrvatskoj nesumnjivo gori od života jednog sina branitelja, ali, pouzdano, nijedan saborski zastupnik ne bi odobravao njegovu pobunu ili pozivao da trodimenzionalno osmotrimo njegov slučaj. Sa samo jednom malom, gotovo neprimjetnom izmjenom, junak koji je ustao protiv izdajničke Plenkovićeve Vlade odjednom bi postao četnik koji mrzi sve što je hrvatsko.