Što će biti s nama ako se policajcima od pijanista pričinjavaju teroristi?

U prednovogodišnjoj policijskoj komediji na hrvatsko-slovenskoj granici samo jedna je utješna okolnost: u glavnoj ulozi ovaj put nisu bili hrvatski, nego slovenski policajci.

Oni su napali autobus mirnih, nadom i vjerom u novogodišnji provod ispunjenih turista, među kojima se našao i jedan relativno čuveni ruski pijanist. Znate već kako je to kod Rusa, Balkanci lutaju svijetom kao bauštelci, fudbaleri i kriminalci, a Rusi kao pijanisti, violinisti i baletani. E, taj Rus sa sobom u koferu nosi elektronsku spravu, po hrvatski bi se reklo gadžet, koji je slovenske policajce podsjetio na bombu, onu iz filmova C-produkcije, koja se sastoji iz dva dijela, u jednom je plastični eksploziv, u drugom satni mehanizam, a povezani su nekom zgodnom šnuricom.

Bitka protiv terorizma

Slovenci su bez ikakvog razmišljanja povalili Rusa na pod, svezali ga lisičinama i zatvorili granicu - na što su miroljubivi hrvatski turisti s puta za Torino krenuli u panični bijeg, nazad prema domovini, čime im je, čini se, propao novogodišnji provod - a policajci su mirno, natenane, balkanski, krenuli da provode proceduru, koja se, saznajemo, sastojala od sljedećeg: kako po međunarodnim zakonima nisu smjeli sami otvarati inkriminirani kovčeg, u kojem im se na rendgenu ocrtala rečena sprava, a nije im na um padalo da odvežu uzapćenog Rusa i nalože mu da ga sam otvori, jer su imali sumnju da je ovaj terorist i da će se raznijeti skupa s njima, tako su kontaktirali policijsku stanicu, valjda u Novom Mestu, da ovi pokrenu zakonski legalnu proceduru.

Za sve to vrijeme granica je bila zatvorena, promet preusmjeravan, situacija ratna. Zaratila je malena Slovenija, zametnula bitku protiv terorizma, a njezini su se ratnici, granični policajci, već vidjeli u izvještajima svih svjetskih televizija, popularniji i svijetu važniji od Melanije Trump i Luke Dončića. Ruski pijanist, pak, plavušan, pomalo razočaravajućeg kršćanskog imena i prezimena u pasošu - ali dobro, može to biti lažno ime, teroristi se obično lažno predstavljaju - za to je vrijeme ležao na podu, i pokušavao dokučiti svoju krivnju. Zanimljivo bi bilo znati što mu je bilo na savjesti i što je to pronašao pri pokušaju da si objasni svoj trenutni položaj.

Jer, bezbeli, slovenski policajci stara su jugoslavenska, komunistička škola, nimalo različiti od kolega iz Hrvatske, Bosne i Kosova, i ne razgovaraju s uzapćenikom, ne kažu što mu to stavljaju na dušu. To će, po njihovom skromnom policijskom mišljenju, biti posao istražitelja…

Potrajat će sve to duže od dva sata, a razriješit će se nakon što konačno neki slovenski policajac konsultira Google, a možda i Wikipediju - koji čine osnovu svakoga policijskog, pravosudnog, a možda i općeg znanja i saznanja u zemljama bivše Jugoslavije - i tamo otkrije da ono možda i nije bomba, a da ovo možda i nije terorist, nego samo pijanist.

Demantirana vijest

U prvi mah portal Telegram, koji je s najvećom ozbiljnošću pratio ovaj zastrašujući i zabrinjavajući incident, objavljuje da je “bomba” ustvari elektronski uređaj za štimanje - iliti finougađanje - glasovira. To me je, čitatelja i revnog karijernog pratitelja policijskih idiotizama, u prvi mah iznenadilo. Što će relativno čuvenom glasoviraču uređaj kojim se koriste profesionalni klavirštimeri? Već sam ga zamislio kao mladog čudaka, osobenjaka i namćora, kojem se ne da previše kontaktirati i raspravljati s drugim ljudima, pa samome sebi štima instrument. A možda je riječ o još jednom siromašnom, genijalnom Rusu, koji naokolo štima klavire da bi se do kraja školovao, i tako stvara pretpostavke buduće velike karijere?

To je već tema za roman, ustvari za raspis natječaja za pisanje romana o siromašnom ruskom pijanistu i klavirštimeru.

Ubrzo, međutim, vijest je demantirana. Nije to elektronski uređaj za štimanje klavira, nego elektronski uređaj za listanje notnih stranica. Znate ono, slavni pijanist svira, a mlada mu studentesa lista partituru. E, toga vam više nema, sve vam je to sad elektronika, nema papira, nema mlade studentese, nego specijalni gadžet namijenjen listanju nota. Kad ga vidite na slici, zbilja je sličan bombi iz filmova C-produkcije.

Dva su razloga za stradanje ruskog pijanista. Kad bih ja sudjelovao na spomenutom književnom natječaju, njima bi se pozabavio u romanu. Prvi razlog, legendarna, neopevana, bolno iritantna glupost i agresivnost postkomunističke i postterorističke policije, naročito na Balkanu, dijelu svijeta koji se prostire južno od Beča i zapadno od Stambola. Drugi razlog, loš industrijski dizajn. Jer činjenica da listač nota, kao i uređaj za elektronsko finougađanje klavira, nalikuju tempiranoj bombi iz filma C-produkcije, školski je primjer lošeg industrijskog dizajna.

Ako u vrijeme histeričnog okcidentalnog straha od bombe, kada je policijotska glupost, najiritantnija i najlegendarnija među svim birokratskim glupostima, postala mjerom mnogih ljudskih i građanskih prava i sloboda, neki dizajner ne povede računa o tome sliči li mu dizajn najnovijeg gadžeta na bombu, onda mirne duše možemo reći da je pretpostavljeni dizajner glup kao slovenski policajac.

Svijest o socijalnom kontekstu

No, i evo nam prilike za još jednu digresiju: dok je trajala opsada autobusa na slovensko-hrvatskoj granici, u zagrebačkom Tehničkom muzeju, koji nosi ime Nikole Tesle - valjda jedinog Srbina po kojem u Zagrebu nešto može biti nazvano - trajala je, i još uvijek traje izložba Davora Grünwalda, prvoga hrvatskog i jugoslavenskog industrijskog dizajnera, koji je, kako u nas i nije bilo velike potrebe ni razumijevanja za industrijski dizajn - bolje se mi razumijevamo s policajcima nego s dizajnerima - veliku karijeru napravio u Kanadi.

U Tehničkom je muzeju, pod kustoskim ravnanjem Marka Goloba i Koraljke Vlajo, priređena Grünwaldova retrospektivna izložba, jedan od onih kulturnih događaja koji nadmašuju jednosezonska mjerila, i kakvima se ponosi, o kojima dugo govori, svaka živa kultura. No, kako je hrvatska kultura pregažena mačka na blatnoj periferijskoj cesti, tako se ni ja, pomnjiv i pažljiv čitatelj svega napisanog, ne mogu sjetiti nijednog suvislog, pa ni nesuvislog novinskog ili časopisnog teksta o ovoj izložbi. (A iritira me, i do bijesa dovodi, pomisao da bih i o ovome trebao sam pisati…)

Da je Davor Grünwald dizajnirao ajpodov listač nota i uređaj za štimanje klavira, ni jedan ni drugi ne bi sličili bombi. Svijest o socijalnom kontekstu element je svakog dizajna. Kao i svakog romana.

Ali vratimo se slovenskim policajcima? Jesu li oni stvarno mislili da je ono u kovčegu zagrebačkog autobusa za Torino stvarno bomba? Moguće je, premda ne i vjerojatno, da su mislili upravo tako. Vjerojatnije je, međutim, da nisu mislili ništa. A opet su znali da im dlaka s glave neće faliti ako naprave veliko sranje, jedno od onih kakva u posljednjih dvadesetak godina svakodnevno rade mnoge svjetske policije, bilo da ubijaju nedužne ljude, sumnjajući da su teroristi, bilo da maltretiraju putnike po aerodromima, bilo da vozače selektivno kažnjavaju zbog prekoračenja brzine, tako što jedne propuštaju, a druge love, bilo da u blizini granične crte pucaju po migrantima kao po divljim svinjama i jelenima…

Sve je to u današnje vrijeme postalo normalno, čak i na Zapadu. A većina građana, inače glupljih i od vlastite policije, svemu tome aplaudiraju, podgrijavajući u sebi idiotsko uvjerenje da policija sve to radi za njihovo dobro i zarad njihove sigurnosti.

Tako je i čuveni pijanist, nakon što su ga na kraju oslobodili, odao priznanje slovenskoj policiji, rekavši da bi i njemu samom bilo sumnjivo da je na rendgenu vidio ono što su vidjeli oni. Oprostio im je, naime, nešto što je apsolutno neoprostivo, a da mu se nisu trebali ni ispričati. Jer policajci se, naročito na Istoku, u Sloveniji, Hrvatskoj, Turskoj i Rusiji, nikome ni za što ne ispričavaju. Gotovo da je, bijednik, bio ganut time koliku su i kakvu energiju policajci uložili da bi zaštitili sigurnost građana od njegova terorističkog napada elektronskim listačem nota. I još su mu na kraju, pohvalio se, i kavu platili.

E, to je taj, u međuvremenu transformirani, izmijenjeni, preobraženi zarobljeni um, o kojemu je pisao Czeslaw Milosz.