PIŠE TVRTKO JAKOVINA

Sto godina od prvog razgraničenja s Italijom: Suze Ante Trumbića i slutnja novog rata

Prvom predsjedniku Vlade Kraljevine SHS Nikoli Pašiću smetalo je "prokleto riječko pitanje". Kralj Aleksandar je želio dobre odnose
Ante Trumbić, Nikola Pašić i Milenko Radomar Vesnić snimljeni na mirovnoj konferenciji u Versaillesu godinu dana prije potpisivanja ugovora u Rapallu
 Library Of Congress

Od sklapanja Rapalskog ugovora, koji je usuglašen u ligurskom ljetovalištu Santa Margherita Ligure nedaleko od Rapalla, prošlo je stotinu godina. Nakon samo četiri dana, 12. studenoga 1920., u ime kralja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koji je tada još uvijek formalno bio već posve senilni Petar I. Karađorđević, potpisali su ga, predsjednik Vlade Milenko R. Vesnić, ministar "inostranih dela", dr. Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sfroza i ministar vojske Ivanoe Bonimi. Sporazum je posve promijenio odnose na Jadranu, gdje je talijanska dominacija na sjeveru bila utvrđena. Bio je to najveći diplomatski uspjeh Italije od završetka Velikog rata. Kako je ministar vanjskih poslova Carlo Sfrorza javio svim diplomatskim predstavništvima, "jedinstvo Domovine postignuto je u njenim savršenim granicama".

Italija je do svega došla mirno, pregovorima, a dobila je više nego što je to još početkom 1920. izgledalo moguće. Bio je to drugi od nekoliko sporazuma koji su između 1915. i 1941. posve promijenili gospodara na istočnoj obali Jadrana. Italija je dobila granicu od kote Peć na tromeđi s Austrijom pa dalje do Snježnika, prema Rijeci. Obje kraljevine priznale su "potpunu slobodu i nezavisnost Države Rijeke", koju su činili grad i kotar, tako da se Srdoči i Hosti daju Kraljevini SHS, a na zapadu, crtom od Matulja do Preluke, Italiji ostavljaju mjesto Matulje i željeznička stanica. Cres, Lošinj, Palagruža, Lastovo i Zadar dio su Kraljevine Italije. Sporazum je dogovorio međusobno priznanje diploma na sveučilištima, kao i neke ekonomske koncesije, ali i zapečatio nade Crne Gore da bi mogli ponovo biti neovisni.

image

Splitski dnevni list "Novo doba" pisao je 23. studenoga 1938. o "Veličanstvenom sprovodu dra Trumbića, kakav Split nije doživio u svojoj vjekovnoj historiji“

Pravi početak ove faze povijesti Italije i istočne obale Jadrana započeo je 1915., kada su Talijani na početku Velikog rata ostali neutralni. Potom su počeli pregovarati i s dojučerašnjim saveznicima, Centralnim silama i Antantom. Antanta nije imala baš ništa od krajeva na koje su Talijani pretendirali, pa su u Londonu 1915. mogli ponuditi jako puno. Londonski ugovor ostao je tajan, talijansko sudjelovanje u ratu nije bilo osobito korisno, ali rat je na kraju završen na pravoj strani. Sve je to bilo užasavajuće za političare s istočne obale Jadrana, koji su unutar Jugoslavenskog odbora zagovarali raspad Austro-Ugarske.

Frano Supilo, čovjek koji je nastupao kao "elementarna sila", oštrouman, s "vjerom u pravdu i životnu važnost jugoslavenske stvari za Saveznike", kako ga je opisao britanski ministar vanjskih poslova, uzalud je govorio o izdaji. "Vaša ekselencija nas je izdala", viknuo je Sazonovu u Petrogradu. "Istina je, hoćete da vam dokažem", prekidao je carskog ministra, koji se i sam slomio, prestao poricati postojanje tajnog ugovora i govorio da ovo nije posljednji rat, da ima još nade.

Da je sve ostalo kao što su 1915. London, Pariz i Petrograd dogovorili s Rimom, za Rapallo bi čuli tek talijanisti i turisti. Ovako je samo u New York Timesu od početka do kraja 1920. objavljeno 196 članaka u kojima se piše o Rijeci i granicama dviju država. Londonski ugovor nije se realizirao zahvaljujući američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu. Italija jest po završetku rata ušla na teritorije koji su joj obećani, ali američka intervencija onemogućila je razgraničenje. U splitskoj luci američki je ratni brod Olympia pazio da se imperijalistička politika u Europi više ne ponavlja.

image

Najsumnjičaviji prema Rimu bio je američki predsjednik Woodrow Wilson. U Versaillesu je govorio da su talijanski zahtjevi "neopravdani, nepravedni..."
-/Mary Evans Picture Library of Congress/

Italiji ispočetka doista nije išlo dobro. Do promjene je došlo 1920., kad su se Talijani povukli iz Albanije, odustali od dogovora s Grcima da zemlju podijele, a odrekli su se i Rijeke. Pregovarali su u Libiji, koja je bila u građanskom ratu. Talijani su se tako svijetu mogli predstaviti kao konstruktivni. U isto su vrijeme nagovarali Engleze i Francuze da im pomognu. Premijer Gilotti molio je britanskog premijera Lloyda Georga da "savjetuje Srbe da budu razumni". Englez je, ironično, primijetio da će "Italija uskoro zahtijevati granicu u Carigradu kako bi zaštitila Trst". Francuzi su bili spremniji pomoći. Najsumnjičaviji prema Rimu bio je američki predsjednik Wilson. On je još 1919. u Versaillesu govorio da su talijanski zahtjevi "neopravdani, nepravedni... U suprotnosti s načelima samoopredjeljenja". Budu li se prihvatili, vodit će u "oružani sukob".

Na vlasti Kraljevine SHS pritisak se povećavao. Prilike u Crnoj Gori nisu bile sređene. Srbi su željeli mir s Italijom, kao i Francuzi i Britanci. London je želio da se postigne dogovor između Rima i Beograda kako bi se donekle poništilo loše djelovanje Londonskog ugovora i smanjila američka ljutnja zbog tajne diplomacije. Italiji ne treba Dalmacija, smatrao je Sforza, nasuprot brojnim nacionalistima u zemlji, a i Talijani se u Dalmaciji nisu pokazali osobito organizirani. Predložen je zato nešto skromniji sporazum, premda je Sforza mislio da Balkan za Italiju ostaje "spazio vitale". Zato treba postati "istinska kolonija, ali s tamošnjim državama trebamo postupati kao s jednakima".

Za Kraljevinu SHS malo je toga bilo povoljno. Na američkim izborima nije pobijedio kandidat demokrata, već republikanac i izolacionist koji je poništio Wilsonove politike. Prijetila je restitucija Habsburgovaca, koji su pak mogli poništiti sve što je ostvareno 1918. Plebiscit u Koruškoj nije završio onako kako su to u Kraljevini SHS očekivali, jer su se Slovenci izjasnili za Austriju. Još uvijek su na jugoslavenskom teritoriju bile strane trupe, a zemlja je imala sve više unutarnjih problema. U takvim je okolnostima 8. studenoga započeo rad izaslanstava u Rapallu. Sforza je povukao Trumbića na stranu i blago mu rekao da se prestane tvrdoglaviti. Italija je u povoljnoj situaciji. "Želite li zbog Snježnika, gdje nema nikoga, uništiti izglede za sporazum?" "Ne, vi ste hrabri na bojnom polju, ali ste kukavice kada se donose odluke." Trumbićeve su se oči, navodno, napunile suzama. Iste je večeri, 9. 11. 1920., prihvaćena platforma za dogovor.

Šokirani vijestima

Britanci su bili šokirani vijestima o sporazumu, o "sramotnoj kapitulaciji". Isprva nisu željeli povjerovati, a onda su prozivali "nepostojanost slavenskog karaktera". Američki predsjednik bio je "rastužen" kada je pročitao da je sklopljen, kako je pisao, "navodni" sporazum. "Italija apsolutno nema osjećanja za pravdu i očito namjerava stvoriti novi Alsace-Lorraine". Bit će to klica novog europskog rata u kojem će, kako je rekao, Italija dobiti "dobre batine". Sumnjao je da je sve dogovoreno mirno, bez pritisaka. Talijani su reagirali dvojako. Nacionalistički krugovi su bjesnjeli, ali mnogi su branili vladu. Splitsko Novo doba pisalo je o "odsječenim plućima i zraku", o Zadru kao "trnu u živom jugoslavenskom tijelu" koje će trovati organizam, o otkidanju "mesa s našeg nacionalnog tijela". Kakvo prijateljstvo, kakve nade u zajedničku budućnost?

Potom je 1924. sklopljen novi sporazum kojim je Rijeka, koja je 7. 1. 1921. zbog Rapalla mogla donijeti Zakon o uređenju slobodne Države Rijeke, raspisala izbore na kojima su pobijedili Zanellini autonomaši. Uveden je talijanski komesarijat u Rijeci, a talijanska se vojska nije povlačila iz Dalmacije i Hrvatskog primorja. Smatrajući da je Rijeka očito izgubljena, održane su nove konferencije, a nakon što je 30. 10. 1922. Mussolini došao na vlast u Rimu, sve je postalo daleko teže. Sada su na vlasti bili oni koji su optuživali prethodne vlasti za popuštanje i izdaju talijanskih interesa. Novi je talijanski premijer zaigrao na kartu koja je uvijek palila. "Prema Srbiji vodimo uvijek istu, prijateljsku politiku", rekao je Mussolini. Bude li išla "pravim putem, koji joj je sudbina odredila", a taj put vodi prema Egejskom moru i Makedoniji, "neće biti poteškoća".

Potom su se prilike još više zaoštrile. Talijanske vojne snage povukle su se iz Dalmacije i sa Sušaka, ali Rijeka je sve više postajala talijanska. Jugoslavenska strana nudila je pristanak na gašenje Države Rijeke u zamjenu za Lastovo i Zadar, ali Talijani nisu slušali. Konačno su ministar vanjskih poslova Momčilo Ninčić i predsjednik Vlade Nikola Pašić, kojima je smetalo "prokleto riječko pitanje", odlučili. Srbiji je bilo dovoljno pojačati lučka postrojenja Splita, možda izgraditi nova u Kotoru. Rijeka je bila daleko. Kralj Aleksandar je želio dobre odnose s najvažnijom susjednom zemljom. Tako su 27. 1. 1924. potpisani Rimski ugovori, kojima je definirana granica za narednih 15 godina. Novim Rimskim ugovorom, onim Ante Pavelića i ustaša 1941., svi oni krajevi koje je Trumbić zadržao za Kraljevinu SHS postali su talijanski.

Promjene graničnih crta između Italije i Jugoslavije dogodile su se u kontekstu dva svjetska sukoba. Nakon što je u rujnu 1943. pala Italija i Mussolini je kapitulirao, Vis je postao sjedište partizanske Vlade Josipa Broza Tita. Ondje je održao govor u kojem je rekao da borba koja traje nije samo borba za slobodu, nezavisnost i budućnost, već i za oslobođenje Istre, Slovenskog primorja i Koruške. Sada bi se ponovo trebali okupiti.

"To je želja svih nas, to je želja i svih njih onamo. Mi tuđe nećemo - no svoje ne damo!", uzviknuo je Tito. Puno desetljeća kasnije, u raspravi o pomorskom pojasu, ovu je rečenicu u Saboru RH ponovio i predsjednik vlade Ivo Sanader, dodajući da "nije drug Tito u svemu bio u krivu". Na samom kraju Drugog svjetskog rata, u svibnju 1945., partizanske jedinice, kasnije jedinice Jugoslavenske armije, oslobodile su i Rijeku 3. maja i Pulu, ali su ušle i u Trst. Svi naredni sporazumi koji su sklapani među državama s dvije strane Jadrana imali su posve drukčiji trend od onih sklopljenih početkom 20. stoljeća.

U oba su slučaja za promjenu smjera bili odgovorni vojnici. Jedinice Četvrte armije JA zauzele su Trst. Bilo je jasno da se granica korigiraju i da Jugoslavija postaje, uz Sovjetski Savez, jedina država koja je svoj teritorij nakon sukoba povećala. Prvi sporazum FNRJ i Italije, onaj o ribolovu, sklopljen je 1949. Tada je talijanski premijer De Gasperi rekao da je postignut mir među ribama. "Sada još treba da ga napravimo i među ljudima." Prošlo je samo nekoliko godina kada je, uglavnom vještinom Vladimira Velebita, veleposlanika Jugoslavije u Rimu, a onda i u Londonu, 1954. sklopljen Londonski sporazum. Talijanima je pripao Trst, ali najveći dio spornog teritorija završio je u FNRJ-u. Novi je dogovor sklopljen u Osimu 1975., kada je konačno utvrđena postojeća granična crta.

Na samom kraju Hladnog rata u Umagu su premijeri i ministri vanjskih poslova dvaju država Giulio Andreotti, Gianni De Michelis te Ante Marković i Budimir Lončar 1989. potpisali sporazum o razgraničenju na moru. Bilo je to vrijeme kada je Italija razvijala ambicioznu politiku, vezala se sa zemljama Sredozemlja i Srednje Europe, a u svemu joj je trebala nesvrstana Jugoslavija. Sve što je bilo važno do 1990. je završeno. Sve što se događalo kasnije, unatoč ratovima 1990-ih, bili su uglavnom prijateljski kontakti velike i bogate zemlje s malim susjednim državama, čije su banke čekale da ih se otkupi i preuzme.

Kada je hrvatski ministar vanjskih poslova postao akademik, pravnik Davorin Rudolf, otišao je u crkvu sv. Frane u Splitu, gdje je sarkofag s tijelom Ante Trumbića. Njegov je pogreb bio jedan od najvećih u povijesti tada malenog grada. Satima su Splićani stajali u pogrebnoj povorci, a došle su desetine tisuća ljudi. Predsjedniku Tuđmanu po povratku u Zagreb predložio je da se u Splitu podigne spomenik Trumbiću, kao i američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu. Tuđman je odgovorio da se za Wilsona slaže.

No, Wilsona ipak u Hrvatskoj nema nigdje u javnom prostoru, premda je velikim dijelom zaslužan što Hrvatska danas postoji. Njegov zaborav povezan je sa strahom od spomena Jugoslavije, iako bez onih granica ne bi bilo ni današnjih granica Hrvatske. Spomenik bi se možda mogao podići i onima koji su nakon Drugog svjetskog rata uspjeli ispregovarati sporazume s Italijom, zbog kojih su naše granice danas, barem za našu stranu, Sforzinim riječima "savršene". Budući da nisu bili nacionalisti, bez obzira na to što su proširili hrvatske granice, još je manje izgledno da bi ih nacionalizam novoga doba pohvalio.

Skromno sjećanje

Hrvatska se Rapalla na stotu obljetnicu sjetila skromnije nego što je to potrebno. U zemlji koja voli naricati nad svojom hudom sudbom vrlo se selektivno bira što je vrijedno plača, povijesnog tumačenja ili reinterpretacija. Na dan potpisivanja ugovora u riječkoj gradskoj vijećnici Povijesni muzej i udruga Slobodna Država Rijeka organizirali su međunarodni znanstveni skup.

Pojavili su se malobrojni novinski članci, planirane su studentske tribine. Među onima koji će se prisjetiti Rapalla s istočne strane Jadrana bit će i oni koji će dokazivati da ustaški poglavnik Ante Pavelić nije bio taj koji je (jedini) prodao hrvatsku obalu. Trebalo bi to dokazati da su Pavelić i Karađorđevićevi ministri jednako krivi pa bi se Trumbić i Pavelić tako pomalo izjednačili, sve kako bi se jedan Ante popravio, dok za drugog Antu valjda nitko više ne mari. S Trumbićem je Dalmacija, kao i otok Vis, ostala u Kraljevini SHS. U Pavelićevoj ustaškoj NDH Dalmacija je predana Talijanima.

Oni koji u silnom rodoljublju plešu na revizionističkim granicama gledaju samo u prošlost. Na taj je način zaista moguće zanemariti da je ono što su danas, još uvijek, Slovenija i Hrvatska vraćeno pobjedom u Drugom svjetskom ratu, da su partizani osvojili ono što su branitelji i dragovoljci Domovinskog rata prije 25 godina obranili. Slovenci to nisu zaboravili. U Hrvatskoj je trebalo hrabrosti da barem u krajevima koji su 1954. konačno postali naši ne budu srušeni spomenici onima koji su to učinili. Trebala je i hrabrost da se barem 15 dana zadrže umjetničke instalacije na riječkom neboderu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. prosinac 2024 03:44