Za splitskog slikara Zvonimira Mihanovića šira je hrvatska javnost prvi put čula negdje tamo početkom osamdesetih godina. U kulturnim se kuloarima i medijima proširio glas o hiperrealističkom slikaru koji s perfektnim iluzionizmom slika barke, mandrače i žalo, a slike mu u SAD-u kupuju bogataši, poduzetnici i senatori.
Mihanović je tada - u osamdesetima - prvi put postao zvijezda i u domovini, no - čini mi se - prije estradna nego kulturna. "Pravi" slikari frktali su prezrivo na njegove tehnički dotjerane pejzaže. Likovna kritika na hiperrealiste je gledala kao na anakronistički kič. Slikari hiperrealističkog pokreta doživljavali su ga pomalo kao neželjenu aberaciju. Dok su oni hiperrealizam koristili da bi slikali kafiće i tramvaje,...