Sunčica je bila osmomjesečna beba kada je, nakon tromjesečne okupacije i više od 6,5 milijuna raznih projektila ispaljenih na grad, slomljena obrana Vukovara, a grad pao u ruke JNA i drugih srpskih postrojbi. Sunčica i njena majka su preživjele okupaciju, no teror kojemu su ih podvrgnuli pripadnici agresorskih postrojbi u izmijenjenom su obliku nastavile proživljavati i desetljećima nakon opsade i pada Vukovara. Majka je nakon okupacije Vukovara bila sustavno silovana, a zlostavljači su na njenu bebu bacali šinjele kako bi prigušili dječji plač koji im je kvario zabavu. Nakon zarobljeništva su život nastavile kao podstanarke u progonstvu. Pokušaji da se vrate u Vukovar bili su zaustavljeni prijetnjama Sunčici da će je snaći ista sudbina kao i njenu majku. Sunčica je o svojoj i majčinoj sudbini civilne žrtve rata javno progovorila kao odrasla djevojka u knjizi i dokumentarnom filmu, nazvanima po njoj “Sunčica”, u kojemu su žrtve seksualnog zlostavljanja iznijele svoja svjedočanstva. Knjiga i film su objavljeni 2011. godine. Ne znamo gdje su danas Sunčica i njena majka, ali sasvim sigurno ne mogu imati osjećaj da je pravda zadovoljena.
Na popisu stavnovništva iz ožujka 1991. godine Vukovar je imao nešto više od 44.600 stanovnika, a nakon 18. studenoga 1991., kada je grad pao, prognano je oko 22.000 osoba. Oko 8000 branitelja i civila je prošlo kroz srpske koncentracijske logore, oko 4000 ih je ubijeno, poginulo, nestalo. Samo je na Ovčari ubijeno 260 ranjenika i civila. Brojne žrtve su djeca. Stradalo ih je 86, od kojih je 54 bilo mlađe od deset godina. Najmlađa žrtva je Ivan Kljajić. Bio je star šest mjeseci. Majka ga je držala u naručju kada je pokušala nabaviti vodu u susjedstvu. Pokraj njih je eksplodirala granata. Krhotine su ranile dijete koje je izdahnulo na majčinim rukama. I Ivanov otac je tada ranjen. Prebacili su ga u vukovarsku bolnicu iz koje mu se nakon okupacije izgubio trag. Njegovo je tijelo ekshumirano iz masovne grobnice na farmi Lovas.
A što je s krivcima, posebno inspiratorima mržnje i nalogodavcima zločina? Polako odlaze na drugi svijet, ali za života nisu doživjeli osudu, niti su njihove žrtve okusile pravdu. Glavni krivac, Slobodan Milošević, umro je u haaškom pritvoru, ali nije dočekao osuđujuću presudu Haaškog suda.
Goran Hadžić, nekadašnji skladištar Vupika koji je u ratu napredovao do predsjednika samoproglašene Republike Srpske Krajine, umro je u srpnju ove godine, ali nije dočekao osudu. Protiv njega je na Haaškom sudu bila podignuta optužnica u kojoj ga se u 14 točaka teretilo za progon, ubojstva, istrebljenje, mučenje, deportacije, prisilna premještanja, pljačke, razaranja... Prema optužnici, zločini su bili počinjeni u sklopu udruženog zločinačkog pothvata u kojemu su, osim njega, pod vodstvom Slobodana Miloševića sudjelovali još Milan Martić, Jovica Stanišić, Frenki Simatović, Vojislav Šešelj, Radovan Stojčić, Željko Ražnatović Arkan te drugi pripadnici JNA, Teritorijalne obrane Srbije i Crne Gore i SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem, policije i Državne bezbjednosti Srbije te dobrovoljci paravojnih formacija poput Arkanovih Tigrova i Šešeljevih četnika. Najteži zločin za koji se Hadžić teretio je ubojstvo oko 200 ljudi koji su 20. studenoga 1991. godine bili odvedeni iz vukovarske bolnice i pogubljeni na poljoprivrednom dobru Ovčara. Protiv Hadžića je optužnica bila podignuta tek 2004. godine. Punih sedam godina se skrivao po Srbiji dok nije uhićen 2011. na Fruškoj gori. Godine 2014. bio mu je otkriven tumor na mozgu što je zaustavilo suđenje, a umro je ove godine u srpnju bez presude.
U odnosu na Šešelja kojega je Haaški sud oslobodio odgovornosti, čeka se odluka u žalbenom postupku. U odnosu na čelnike Državne bezbjednosti Srbije Stanišića i Simatovića koji predstavljaju izravnu vezu između vlasti u Beogradu i agresije na Hrvatsku te zločina koji su tijekom nje počinjeni, Haaški sud je u prvom stupnju donio oslobađajuću presudu, ali ih nakon žalbenog postupka čeka novo suđenje. Navodno bi relativno skoro trebalo početi.
To je, ukratko, sažetak procesa koji su vođeni na Međunarodnom kaznenom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, koji je osnovan s idejom da se na njemu sudi najvišem rangu odgovornih za ratne zločine.
Osim u Haagu, postupci za ratne zločine počinjene tijekom opsade Vukovara, u danima sloma obrane grada i nakon okupacije kada je došlo do masovnih pogubljenja ratnih zarobljenika i civila, njihova mučenja, zlostavljanja, odvođenja u logore po Srbiji i progona, vode se kazneni postupci u Hrvatskoj te Srbiji.
Procesuiranje zločina povezanih s padom Vukovara u nadležnosti je državnih odvjetništava i sudova u Vukovaru i Osijeku, s tim da se nakon promjene zakona 2011. godine sve preselilo u nadležnost Županijskoga državnog odvjetništva u Osijeku te osječkoga Županijskog suda koji ima suce specijalizirane za ratne zločine.
Državnom odvjetništvu obratili smo se s pitanjem koliko je osoba procesuirano za ratne zločine, za koje događaje i u kojoj su fazi ti postupci. Dobili smo vrlo opsežan odgovor iz kojega je teško izvući zaključak. Poslali su, naime, kopiju svih priopćenja objavljenih od 90-ih do danas o tim postupcima, ali bez ikakve analize i zaključaka. Posljednji obrađeni podaci koje je Državno odvjetništvo objavilo o procesima vezanim za zločine u Vukovaru i drugim područjima istočne Slavonije koja su stradala nakon njegove okupacije datira iz 2013. godine. Prema tom, sad već starom dokumentu, Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru je od 1991. do kraja 2013. pokrenulo kaznene postupke protiv 291 osobe. Od toga je istraga prekinuta u odnosu na 20 osumnjičenika, protiv 232 osobe je bila podignuta optužnica, 85 ih je osuđeno, a protiv 53 optuženika prije tri godine su se još vodili postupci.
Podaci za Osijek iz 2013. su govorili da je tamošnje Županijsko državno odvjetništvo pokrenulo kaznene postupke protiv 912 osoba, od kojih je protiv 33 osumnjičena bila u tijeku istraga, protiv njih 16 je bila prekinuta, optužene su bile 492 osobe, od kojih 96 osuđeno, a prije tri godine sudilo se još 218 osoba obuhvaćenih optužnicama za ratne zločine. Državno odvjetništvo se također suočavalo s protekom vremena i činjenicom da osumnjičenici, kao i žrtve, počinju umirati.
Tijekom 2013. pokrenute su istrage zbog silovanja dvije osobe u Vukovaru, ratnog zločina u Opatovcu, Erdutu i Trpinji.
Optužnicama su bili obuhvaćeni slučajevi usmrćenja u podrumu u Vukovaru, slučajevi silovanja u Vukovaru, likvidacija na Sajmištu, u Veleprometu, Lovasu, Berku, naselju Lužac, Mikleuševcu, Babskoj, Tompojevcima, Sotinu, Petrovcima, Svinjarevcima, Lipovači, Čakovcima, Dalju, Erdutu, Aljmašu... U izvješću iz 2013. godine navodile su se i optužnice podignute zbog ratnih zločina počinjenih u logorima po Srbiji, kao i presude koje su dotad bile donesene za zločine počinjene prilikom pada Vukovara i tijekom okupacija koja je uslijedila.
U spomenutom dokumentu isticali su se razmjena podataka i postupci Tužiteljstva za ratne zločine Republike Srbije. Svrha suradnje bila je da se ratni zločinci bijegom u Srbiju i nedostupnošću hrvatskim tijelima kaznenog progona ne izvuku od odgovornosti. Međutim, od samog se početka vidjelo kako tamošnja tijela kaznenog progona nemaju namjeru suditi najodgovornijima, osobito ne vojnom vrhu bivše JNA.
Prema izvještajima Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, tijekom protekle tri godine situacija se samo dodatno pogoršala. Govoreći o regionalnoj suradnji, u Fondu ističu da je, zahvaljujući njoj, Tužiteljstvo za ratne zločine u Beogradu procesuiralo samo jednostavnije predmete s malim brojem okrivljenih, i to one koji nisu imali zapovjedne funkcije. Kritizira se i ponašanje sudova koji po čudnim kriterijima određuju olakotne okolnosti.
Kao jedan od primjera navode da je za zločin u Belome Manastiru, gdje je pobijena nesrpska obitelj, kao olakotna okolnost počinitelju uzeto što je on obiteljski čovjek. Uočavaju i ublažavanje kazni ispod zakonskog minimuma te neprimjereno dugo trajanje postupaka. Kao svojevrsnu opstrukciju postupaka za ratne zločine navode zamjenu sudaca u Odjelu za ratne zločine Višeg suda u Beogradu. Od njih šest, do 2015. godine ih je zamijenjeno pet, što za posljedicu ima odugovlačenje u rješavanju predmeta jer na njihova mjesta dolaze suci koji ne poznaju predmete, nemaju iskustva s predmetima o ratnim zločinima, niti su prošli prethodnu obuku.
Paralelno je političkim pritiscima bio izložen i bivši tužitelj za ratne zločine Vladimir Vukčević u čijem je mandatu počela regionalna suradnja tužitelja. Nakon isteka mandata i političko-medijske hajke Vukčević i njegov zamjenik otišli su s te pozicije jer aktualna vlast u Srbiji nema namjeru istjerivati pravdu za zločine koji su počinjeni devedesetih.
Fond za humanitarno pravo prati sve postupke za ratne zločine, pa tako i one počinjene u Hrvatskoj, te iznosi svoja zapažanja o njihovu tijeku. Riječ je o predmetima Lovas gdje je za 54 žrtve optuženo deset osoba, i to niže i srednje rangiranih. U prvom stupnju su osuđeni, ali je u žalbenom postupku slučaj vraćen na ponovno suđenje. Ocjenjujući postupak, u Fondu ističu da je optužnica selektivna i da je izostalo procesuiranje za seksualno nasilje te protjerivanje civila.
U suđenju za zločin nad civilima u Sotinu sud je oslobodio dio optuženih jer nije kao vjerodostojan iskaz uzeo priznanje supočinitelja. Ovaj je predmet važan jer je prvi koji je rezultirao pronalaskom nestalih osoba.
Za ratni zločin na Ovčari, koji se najviše pratio u Hrvatskoj, ni nakon 11 godina nema konačne odluke. Prvi problem tog postupka jest u tome što su optuženi samo niže i srednje rangirani počinitelji, a drugi je to što je tri godine nakon pravomoćne presude Ustavni sud Srbije ukinuo presudu i ona više ne vrijedi.
Premda je Nataša Kandić stalno izložena pritiscima vladajućih struktura, njen Fond za humanitarno pravo je uporan i aktivan pa su tako 2. studenoga Tužiteljstvu za ratne zločine Srbije podnijeli kaznenu prijavu protiv bivšeg zapovjednika Druge proleterske gardijske brigade JNA Dušana Lončara zbog napada na selo Lovas te zločina nad pripadnicima ZNG-a, MUP-a i nesrpskog stanovništva.
Veselinka Kastratović, članica Centra za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka, ističe kako su i hrvatska tijela kaznenog progona premalo učinila na procesuiranju nalogodavaca ratnih zločina počinjenih u istočnoj Slavoniji. Važnost procesuiranja zločina ističe zbog potrebe za pravdom, ali još više radi ljudi koji već 25 godina ne znaju ništa o sudbini članova svojih obitelji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....