Stručnjaci: 'Bleiburg nisu samo žrtve nego i sredstvo za političke obračune'

Najposjećenija komemoracija žrtava Drugog svjetskog rata, Bleiburg, u javnosti se ocjenjuje ovisno o političkom spektru, ali joj je sa svim komemoracijama zajedničko da se ne koristi samo za suočavanje s prošlošću, već i kao sredstvo za političke obračune.

To je jedan od zaključaka knjige u kojoj hrvatski stručnjaci predstavljaju rezultate četverogodišnjeg praćenja i analiziranja svake od sedam najmasovnijih komemoracija ratnim žrtvama u Hrvatskoj, koja bi se trebala pojaviti iz tiska 21. svibnja kod Routledgea, jednog od najvećih nakladnika znanstvene literature u svijetu.

Za zbornik „Politički rituali i kulturno pamćenje trauma dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj“ koji su uredili Vjeran Pavlaković i Davor Pauković, urednik serijala u Routledgeu Henri Lustiger-Thaler kaže da nudi inovativne pristupe istraživanju komemorativnih praksi i predstavlja jedinstvenu studiju slučaja za znanstvenike koji se bave kulturnim memorijama i politikama identiteta na području bivše Jugoslavije.

Pod pritiskom austrijskih vlasti

Za najviše sljedbenika, Bleiburg je simbol partizanskih i komunističkih zločina počinjenih krajem Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, i takav je korišten u procesu delegitimizacije komunističkog razdoblja u Hrvatskoj, ističe povjesničar na Sveučilištu u Dubrovniku Davor Pauković.

On podsjeća na rezultate istraživanja javnog mnijenja provedenih u okviru projekta Strategije simboličke izgradnje nacije u jugoistočnoj Europi u 2011., u kojem je 50 posto ispitanika smatralo da su Hrvati bile najveće žrtve Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, dok je 54,6 posto mislilo da je Bleiburg prikladan simbol za obilježavanje tih žrtava.

Bleiburg je jedan od najutjecajnijih kanala za oblikovanje pripovijesti o hrvatskoj prošlosti i sadašnjosti, koje političke elite rado koriste, ističe se i dodaje da s druge strane ta manifestacija trpi kritike za politizaciju žrtava i za revizionizam povijesnih zbivanja.

Posljednjih godina ljevičarski političari i nevladine organizacije iz Austrije poticali su zabranu toga događaja, tvrdeći da se radi o okupljanju neofašista. Policija je pooštrila mjere, pa je lani uhićeno šestoro “hodočasnika” od kojih su neki dobili uvjetne zatvorske kazne.

Mediji su isticali da je jedan od njih viđeniji član dugopoljskog HDZ-a, bivši lokalni dužnosnik i u tri mandata županijski vijećnik koji je u Bleiburg navodno došao na trošak općine, ali je boravak u Koruškoj prisilno produžio za mjesec i pol dana koliko je proveo u tamošnjem zatvoru.

Austrijske civilne i crkvene vlasti ove su godine zaprijetile zabranom skupa zbog promocije povijesnog revizionizma i afirmacije fašizma, pod kojim prijetnjama su se odvijale pripreme za dolazeću komemoraciju.

Britanci inzistirali da se predaju partizanima

Bleiburški događaji odnose se na predaju oružanih snaga NDH i drugih kolaboracionističkih postrojbi u Jugoslaviji kao što su četnici, slovenski belogardejci, kozaci i drugi u svibnju 1945. na Bleiburškom polju u Južnoj Koruškoj u Austriji.

Iako je Njemačka kapitulirala 8. svibnja, te su se snage nastavile boriti do 15. svibnja, kada se glavna skupina vojnika i službenika pokušala predati Britancima u Bleiburgu, objašnjavaju Pauković i Pavlaković.

Britanci su, međutim, inzistirali da se predaju partizanima, prema sporazumima između savezničkog vodstva, ističu oni.

Povlačenje tih snaga pratio je veliki broj civila, od kojih su mnogi zarobljeni u Sloveniji i nikada nisu stigli do Bleiburga. Nakon predaje, zarobljenici su vraćeni u Jugoslaviju u marševima smrti „Križnim putem“, na kojim su ih pratile masovne likvidacije vojnika i civila bez suđenja.

Komemoracije bleiburškog masakra i Križnog puta pokrenuli su preživjeli pripadnici oružanih snaga NDH. Jedina je to komemoracija koja se događa izvan Hrvatske i organizira je privatna udruga registrirana u Austriji Počasni bleiburški vod (PBV), na privatnom zemljištu, što bitno smanjuje mogućnost hrvatskih zakonodavaca i političara da utječu na njezino održavanje, ističu.

Od zavjereničkih skupova do pokroviteljstva Sabora

Prva organizirana komemoracija u Bleiburgu održana je na Dan svih svetih 1952. godine. Dok su komemoracije tijekom socijalističke Jugoslavije imale zavjereničke prizvuke, a emigrante su pratile austrijske i jugoslavenske obavještajne službe, nakon 1990. godine službena izaslanstva i političari otvoreno su počeli sudjelovati u danu sjećanja sredinom svibnja, kaže Pauković.

Godine 1995. godine Sabor je preuzeo organizaciju komemoracije, koju je vlada SDP-a otkazala 2012., a koalicija HDZ-a obnovila 2016.

Komemoracija započinje u crkvi i na groblju u Unter-Loibachu, a zatim procesija koju vodi svećenik kreće prema polju Bleiburg, gdje je PBV 2007. godine izgradio kapelicu i pozornicu. U prošlosti su politički govori bili na prvom mjestu, a potom bi se održala misa, ali od 2015. godine govori dolaze nakon vjerske ceremonije, što ukazuje na središnju ulogu Katoličke crkve, ističe.

Unatoč nekim potezima prema uspostavi konsenzusa između glavnih političkih aktera od 2000. godine, na primjer, posjeta bivšeg premijera Ivice Račana i njegove isprike u Bleiburgu 2002., sporovi oko komemoracije su se nastavili.

Masovna ubojstva bez suđenja o kojim se nije smjelo govoriti

Središnje mjesto u komemoraciji predstavljaju govori crkvenih predstavnika tijekom propovijedi, političara i organizatora koji svojim porukama „uokviruju“ značenje Bleiburga, ističe Pauković.

Prisutnost crkvenog vodstva u Bleiburgu, kao i njihova razmišljanja o povijesti i politici, garnirana religijskim porukama, te njihova odsutnost u Jasenovcu, jasno ukazuje na naraciju Drugog svjetskog rata koju ta moćna institucija u hrvatskom društvu favorizira, kaže on i napominje da to nije jedini razlog zbog kojeg crkva nije prisutna na komemoraciji u Jasenovcu.

Dominantna teme u govorima su hrvatske žrtve i tragični događaji iz 1945. godine. Događaji su tragični jer su na Bleiburgu i u kasnijim marševima smrti ubijeni nedužni ljudi, bez suđenja i protivno ratnim pravilima, a niti jedan od tih zločina nije procesuiran. Naglašava se činjenica da o tim zločinima nije bilo moguće govoriti, pa čak i danas na ljevici postoje oni koji nastoje ušutkati sjećanje na njih.

Bleiburška tragedija često je povezana s Domovinskim ratom, što označava kontinuitet borbe za neovisnost i slobodu hrvatskog naroda, pa su žrtve iz Bleiburga i žrtve iz Domovinskog rata umrle za istu slobodu, ističe se u političkim govorima.

Svaka rasprava dobiva oblik sukoba

U bleiburškim govorima čuju se pozivi na prevladavanje ideoloških podjela u društvu, za utvrđivanje istine i postizanje pomirenja. Uz to, prisutno je prozivanje onih koji još uvijek nastoje opravdati ili umanjiti zločine koje simbolizira Bleiburg.

Rasprava o komunističkom nasljeđu, koja se potiče na bleiburškoj komemoraciji, služi ne samo za oblikovanje kulture sjećanja i suočavanje s tim razdobljem, već i za diskreditiranje političkih i ideoloških protivnika te reproduciranje podjela u društvu, kaže se u zaključku i dodaje: “čini se da je njihov glavni cilj suočavanje s komunizmom, a ne s Drugim svjetskim ratom kao takvim”.

Prema tome rasprava o Bleiburgu je prvorazredna rasprava i o nacionalnoj izgradnji i identitetu suvremenog hrvatskog društva. Jedan od problema je u tome što pobornici i kritičari Bleiburga zagušuju prostor rasprave isključivo sukobljavanjima. Time se društvo održava u stalnoj reprodukciji sukoba, koji odobrava samo ono što vam odgovara u dokazivanju vaše pozicije, zaključuje Pauković.

Napisao: Ivo Lučić / Hina