STUDENTI KOJI SU SREZALI DRŽAVNI PRORAČUN ZA MILIJARDU EURA 'Ekonomski spas zemlje smislili smo slušajući Herberta von Karajana'

Matej Bule i Ivan Majić zagrebački su dečki, 22-godišnji studenti Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji su nedavno predstavili prijedlog fiskalne konsolidacije, načinjene za potrebe Udruge poreznih obveznika Lipa.

- Volimo razmjenjivati mišljenja o fiskalnoj politici, ali nas pomalo ljute paušalni prijedlozi, reži ovdje, nemoj ondje. I zato smo odlučili izići s prijedlogom - skromno kažu. Pritom naglašavaju da to nije najbolja stvar na svijetu. Nije to ni znanstveni rad, niti prijedlog proračuna koji je ogroman tehnički dokument od tisuću stranica. Niti je to operativni dokument koji se može provesti, ovo je samo koherentan prijedlog sa smislom, koji ima glavu i rep, strpljivo tumače. Jasno im je, kažu, da su ljudi nezadovoljni proračunskim populizmom, nezadovoljni su jer nema kvalitetne javne rasprave, izuzev akademskih krugova. Jednostavno, smatraju studenti, ta se tema ne uspijeva nametnuti, a radi se o važnoj stvari.

Građani razumiju

- Građani instinktivno razumiju da nešto nije u redu i naravno da na svojoj koži osjećaju da se dugo vodi loša ekonomska politika - iznose dečki.

Prva teza njihova rada: ne smijemo imati manjkove u proračunu, a da pritom ne ostvarujemo rast. Enormno trošimo. Naš deficit u proračunu iznosi pet posto BDP-a, a da pritom nema gospodarskog rasta. Takva ekonomska politika ima svoju cijenu i ona se zove enormni javni dug - kažu odrješito.

- Ne možemo stimulirati domaće gospodarstvo visokom državnom potrošnjom. Taj je model nemoguć. Da biste to ostvarili, morali biste biti izuzetno fiskalno disciplinirani, kako bi i dalje zadržali povjerenje investitora i ostvarili niže kamatne stope. A mi nismo disciplinirani. Investicija nema zato što sustav nije stabilan - kaže Matej.

Tako je, potvrđuje njegov kolega Ivan.

- Kako, suprotno tome, u Estoniji ima investicija?! Prije deset godina njihov BDP per capita bio je 15 posto ispod našeg, a danas su iznad nas osam do deset posto. U proteklom desetljeću, naime, imali smo dijametralno različite ekonomske politike, oni su se fiskalno disciplinirali i podigli gospodarstvo, a mi ne. Estonija je dobar primjer danas već postranzicijske zemlje. A mi to nismo - iznosi Ivan.

Nepotizam i korupcija

Nedostaje nam, nastavljaju dečki, temeljita i kvalitetna strategija upravljanja javnom imovinom. Metode nepotizma i korupcije također su veliki problem.

- Možda se ljudima nije jednostavno suočiti s istinom, ali ovako neće moći još dugo. To nije stvar stajališta, filozofije, ideologije, nego čiste matematike. Primjerice, 2007. godine za kamate smo izdvajali četiri i pol milijarde kuna, a danas nas koštaju 11 milijardi kuna godišnje. Samo kamate - kaže Ivan.

Radeći prezentaciju, uočili su podatak o tome koje su zemlje imale manjak u proračunu posljednjih 50 godina, odnosno, kolokvijalno rečeno, živjele na dug.

- To su Grčka, Italija i Portugal. Što im se događa pola stoljeća kasnije? Kamate im dolaze na naplatu i ne daju im disati. Primjerice, Italija već 15 godina ostvaruje proračunski višak, višak u primarnom proračunu, ali zbog dospjelih kamata bilježi manjkove. Kamate su im toliko velike da ne mogu uravnotežiti proračun i to je efekt grude snijega - kaže Ivan.

Za posljedicu, nastaje kriza javnih financija.

Sandra Simunovic / EPH

Ivan Majić i Matej Bule (FOTO: Sandra Šimunović/EPH)

Poslovni rizik

- Kada planirate rast u idućih pet godina, vi ne možete biti sigurni hoćete li ga ostvariti. Postoje poslovni i financijski rizici. Poslovni rizik znači da niste prikupili ono čemu ste se nadali, a financijski rizik znači da su vam rashodi za kamate toliko veliki da ozbiljno štete vašem tekućem poslovanju. I tada na financijskim tržištima dolazi do određene panike. Drugim riječima, nema nikoga da vam uleti sa 30 milijardi kuna kojima trebate refinancirati postojeći dug - kaže Matej.

Rasprava se nastavlja.

Problematičan je udio javnog sektora u BDP-u. On je veliki generator javnog duga i treba ga smanjiti, kažu.

Dobro. Treba li monetizirati autoceste, pitam.

Da, odgovaraju uglas.

Uvesti vinjete?

- Danas čovjek na pametnom telefonu kupi što želi, rezervira zimovanje ili ugasi ručak na štednjaku, a mi imamo naplatne kućice na autocestama - odgovaraju.

Treba li prodati javna poduzeća?

Pametne koncesije

- Neka od njih - opet su složni. - Ali, pritom treba strahovito paziti da ne dođe do monopola. Ideja je države da se ne bavi gospodarskom djelatnošću koja je konkurentna i za koju postoje privatni sektori. Država jedino ne smije dopustiti stvaranje monopola na tržištu - naglašavaju.

- Bivše tranzicijske zemlje s kojima se možemo uspoređivati - Poljska, Češka, Slovačka, Litva, Latvija - imaju manje javne rashode kao udio BDP-a. Mogli bismo se zamisliti - kažu.

A vode i šume, nastavljam.

- To nikako, to se ne smije privatizirati. Ali, trebaju se pametno dodijeliti koncesije.

- U Austriji je 90 posto šuma u privatnom vlasništvu. Izuzetno dobro gospodare njima - kaže Ivan.

- U Škotskoj je ogroman broj privatnih potoka - dodaje Matej. - Nemojte to ni stavljati, mogu nas ljudi krivo razumjeti - nasmijali su se.

- Jednostavno, ljudi se boje promjena, dugo godina plašilo ih se privatnim vlasništvom. Međutim, cijeli razvijeni svijet počiva na privatnom vlasništvu i vladavini prava, to je nesporna činjenica - kažu dečki.

Gospodarstvo poput našeg, u kojem značajan dio BDP-a čine turizam i devizni priljev, nije stabilno. Dogode se unutarnja nezadovoljstva, izbjeglice, nekakva epidemija i cijela se priča može iznenada urušiti, to je vrlo osjetljiva djelatnost.

Istina, nastavljaju, u svojem su prijedlogu bili apsolutno strogi.

- Namjerno smo provocirali, da se otvore prava pitanja - kažu mirnim glasom.

Odlični su studenti, što rade kad ne razmišljaju o javnim financijama?

- Puno čitamo. Ja preferiram publicistiku, filozofiju, političku filozofiju, međunarodne odnose. A za zabavu? Pa, meni je to zabava. Meni je vrlo ugodno nešto kvalitetno pročitati - nasmijao se Ivan.

Simboličan doprinos

- Slažem se - nadovezuje se Matej. - Pet je nezaobilaznih knjiga, među kojima su i Kissingerova ‘Diplomacija’, Burkeova ‘Razmišljanja o Francuskoj revoluciji’, Fergusonov ‘Kolos - uspon i pad američkog imperija’ - nabraja Matej.

U teorije zavjere ne vjeruju.

- Da nekoliko ljudi upravlja svjetskom ekonomijom i da je presudan njihov utjecaj? Nemoguće. To su vrlo opasna razmišljanja. Ne kažemo da znamo sve, međutim, teorije zavjera su posljedica velikog neznanja - kažu.

Uz financije, Matej je veliki fan španjolskog nogometnog kluba Real Madrid. Ima i njihovu godišnju člansku iskaznicu. Njegov kolega Ivan obožava dobre filmove; često, kažu, odu u kino. Dok se pripremaju za ispite s puno brojki i računanja, slušaju klasičnu glazbu.

- Ne mogu vam opisati koliko me to opušta. Obožavam sjajne dirigente kao što je Herbert von Karajan, Daniel Barenboim, Lorin Maazel, to su sjajna imena uz koja uživam - tumači Matej.

Na faksu je, kažu, odlična ekipa i dobra je atmosfera na predavanjima. - Željeli bismo zahvaliti svim profesorima, drago nam je što smo ovim projektom dali simboličan doprinos i instituciji na kojoj studiramo - kažu. Planovi? Ne znaju još. Vjerojatno doktorat, skromno sliježu ramenima. Zanimaju ih financije u širem smislu, ali van, zasad, ne bi išli, ni živjeti ni raditi. - Mi smo mlađa generacija, gotovo od rođenja imamo Google, YouTube i priliku da sve pratimo. Ne samo o financijama, nego općenito o društvima. Čitamo klasičnu literaturu zemalja koje imaju izgrađenu građansku i društvenu kulturu. I zato valjda imamo onu britansku, romantičarsku viziju zemlje - a to je da je ona zajednica koja nas obvezuje - kažu Matej i Ivan. Pritom se, naglašavaju, nikako ne smije usko gledati na stvari i zloupotrebljavati sintagmu služenje domovini.

- Treba biti realan. Nema anđela kada je riječ o ekonomiji. Moderna država je država poreza. Treba prestati davati nove povlaštene mirovine, jednostavno, nismo dovoljno bogati za to. Prijevremeno umirovljenje? To je nešto groteskno. Apsolutni smo pobornici socijalne države, nekim skupinama treba povećati dotacije, poput majki njegovateljica djece s posebnim potrebama, ali nismo za socijalnu državu koja stvara socijalne slučajeve. Imati sustav koji ljudima kaže da je isplativije biti u mirovini ili na burzi nije socijalna država, nego ludost. Suicid - tumače mladi umovi.

Porezna presija

No, jasno im je, dok god je porezna presija ogromna, a razina javne usluge je ne prati, rast će nezadovoljstvo ljudi, koji će smišljati kako da izbjegnu plaćanje poreza. Takav model, kažu, izaziva moralni hazard.

- Osjećamo potrebu da nešto učinimo. Nama je drago da je javnost zapazila naš prijedlog, međutim, moramo naglasiti da postoje stručnjaci koji su pozvaniji govoriti o tome od nas. Ekonomija je empirijska znanost i puno je različitih mišljenja i neslaganja. To ponekad građane revoltira, to je istina. Osim gospodarskog rasta i financijske stabilnosti, što bismo još voljeli? Da Placido Domingo dođe u Zagreb - nasmijali su se.