Svadljivi akteri hrvatske obrambene mizerije: Hoće li brigadir Burčul lukom i strijelom skidati dronove

Ne može se reći da, prije iznenadnog pada vojne letjelice, tik uz prepun studentski dom u Zagrebu, najvažniji ljudi hrvatske obrane nisu kontinuirano raspravljali o spremnosti i stanju Oružanih snaga.

Baš naprotiv, između predsjednika države, načelnika Glavnog stožera, ministra obrane i premijera mjesecima i godinama razvijala se duga i otvorena rasprava, a njene ključne riječi bile su sljedeće: "maznuo stan", "psihički nestabilan", "pao s kruške", "vila na Hvaru", "privatni put u Albaniju", "da mu se ne ohladi janjetina", "on nije vatra nego opušak", "lovac u mutnome", "počasna bojna", "dnevnice", "zlostavljač proračuna", demoni u glavi", i dalje u tom stilu.

No sad kad je letjelica pala - baš usred jezivog ukrajinskog rata koji izaziva opću strepnju svijeta - kad je stvorila krater, podigla smrdljivu prašinu i dolila strah u glave zbunjenih stanovnika, srećom ne ubivši čovjeka, naglo je stala ta "konstruktivna" rasprava, a njeni su se vinovnici najednom našli kao bubice ujedinjeni u nesposobnosti i neznanju.

Veliki razmjenjivači verbalnih junaštava postali su pred krhotinama neke ruske leteće starudije tek mali, u suštini suglasni protagonisti hrvatske obrambene mizerije, zblenuti promatrači neometanih ubojitih doleta, bespomoćni moćnici bez informacija i ideja. Što bi da - ne daj Bože - na Hrvatsku zbilja krenu avioni ili krstareće rakete, u pravoj neprijateljskoj namjeri, bi li ih požrtvovni Milanovićev brigadir Burčul, onako svečano odjeven u mundira, skidao lukom i strijelom s najviše uzvisine Pantovčaka?

Složni i bez međusobnih uvreda onda kad građanima nisu u stanju isporučiti sigurnost, nesložni i svadljivi uglavnom kad jedni drugima ugrožavaju pozicije i taštine. Tako i ovaj put, kad je letjelica i dalje nepoznatih namjera pala na četvrt prepunu stanovnika, nekako je naglo pala razina odlučnosti, britkosti i samopouzdanja kod ključnih ljudi hrvatskoga državnog vrha.

"Vidjet ćemo", "ne znamo", "čekamo", "neobično je", "kako je moguće", "ne ponovilo se" - redale su se misli koje više pristaju u ad hoc razgovore s preplašenim prolaznicima nego u komentare nacionalnoj sigurnosti tobože posvećenih državnih dužnosnika i činovnika. Hej, pa nasumce anketiran student ispred doma na Savi zvučao je ozbiljnije i upućenije od predsjednika države i ministra obrane zajedno.

Što su nam doista nakon tako ozbiljnog incidenta neizravno poručili u formalnom smislu najodgovorniji ljudi obrane: da smo, eto, prepušteni višoj sili i eventualnoj zloj volji malicioznih preletača - što brži, to slabije uhvatljivi, što teži, to ubojitiji, što niže leteći, to nevidljiviji, pa se vi, dragi građani, snađite kako znate.

Ta velika hrvatska protuzračna obmana trebala bi nas ovim nestvarnim povodom sve ispuniti obilnom strepnjom i preispitivanjem: zaista nemamo kontrolu nad usijanim mozgovima prefriganih agresora i okupatora, nemamo ni novca ni vremena da se divljački naoružamo, no možemo li onda barem utjecati na kadrovski pogon našega obrambenog stroja?

Možemo li mirno spavati uz ljude u vrhu obrane koji nam priznaju: "Saznali smo za letjelicu tek poslije njezina pada". I dometnu: "No pustimo sad to". Ili, još gore od toga, samo odmahnu: "Ma, nije pali dron toliko opasna stvar".

Vidjeli su letjelicu kad je ušla u državu, pratili je, vjerojatno sa Sljemena, povjerava nam se ministar obrane, pustili je da padne, jer što su zaboga uopće mogli učiniti u sedam minuta, i tek nakon svega su o incidentu obavijestili načelnika Glavnog stožera. (Tko zna kad su uopće probudili vrhovnog zapovjednika.)

Zar sve ovo ne zvuči savršeno logično?

Svi sad govore kako je ovo bila sreća u nesreći jer nije nitko poginuo. Lijepo, ali hajdemo malo i o nesreći u toj sreći: apsolutna je, naime, nesreća što je hrvatski političko-vojni vrh očito savršeno kapacitiran za sitne podvale i međusobna prepucavanja, a zastrašujuće impotentan za slučajeve poput ovakvih nenadanih ugroza.

Kod nas vrhovni zapovjednik Oružanih snaga izlazi u javnost tek 12 sati nakon incidenta, i to ne da odgovori nego da se pita: kako je moguće, veli on, da letjelica nije bila srušena tih sat i nešto koliko je bila u zraku nad državama NATO saveza. Zbilja, kako je moguće, no nije li predsjednik države članice NATO-a tu da odgovori, a ne da se nemoćno pita?

Nije, kaže on, razgovarao ni s Orbanom, nije ni s tajnikom NATO-a, jer on je za njega ćato pa mu je valjda ispod časti, nije ni s hrvatskim ministrom obrane jer već dulje ne razgovaraju...

Pa s kim je predsjednik uopće razgovarao tih 12 sati od pada letjelice 20 metara od studentskih spavaonica do konferencije za novinare na kojoj nije znao pouzdano reći o čemu se točno radi, kako je do toga došlo niti tko je sve zakazao?

I koliko će nas još u budućnosti stajati to što eventualno netko s nekim ne razgovara, ali svejedno zauzimaju najodgovornije pozicije o kojima ovisi sigurnost građana i države. Da, čudovište ponad Jaruna ovaj put srećom nje ubilo nijedno ljudsko biće, nema žrtava, čak ni veće materijalne štete. No ubilo je iluziju da smo koliko-toliko sigurni.