SVE AFERE PRISLUŠKIVANJA Već od ranih 90-ih davali su se nalozi za prva prisluškivanja novinara

ZAGREB - Najnovija afera s prisluškivanjem državnog odvjetnika Mladena Bajića te novinara koji prate rad USKOK-a, na žalost, nije novost na hrvatskom političkom nebu, već klasični obavještajno-politički déja vu. Hrvatsku su već potresali skandali sa zloporabama u radu obavještanijih službi za potrebe HDZ-a.

Kada je 2000. na vlast došla Vlada Ivice Račana, pukla je afera masovnog prisluškivanja novinara iz nezavisnih medija koje je provodio SZUP, a trajala je svih prvih deset godina vladavine HDZ-a. Tadašnji SDP-ov ministar unutarnjih poslova Šime Lučin omogućio je da prisluškivani novinari dobiju uvid u svoje dosjee koje je SZUP radio.

Karamarko i Grbić naredili da se prati Bajić, glavni urednik Jutarnjeg i još 7 novinara! KARAMARKO PRIZNAO: 'Pa što, morali smo saznati odakle cure informacije' NOVINARKA JUTARNJEG VANJA NEZIROVIĆ: Zašto me policija pratila

Na popisu se našlo stotinjak novinara iz Globusa, Jutarnjeg lista, Vjesnika, Nacionala, Novog lista, Ferala te hrvatskih dopisnika i suradnika stranih medija.

Pokazalo se da su se već od ranih 90-ih davali nalozi za prva prisluškivanja novinara, koja su se opravdavala ratnom opasnošću i brigom za nacionalnu sigurnost, ali poslije se to sve više pretvaralo u praćenje rada neovisnih medija, što je služilo i za potrebe unutar frakcijskih borbi u HDZ-u, preslagivanje pozicija moći u vladajućoj stranci, pogotovo kad je bilo jasno da je predsjednik Tuđman teško bolestan (što je također, dok je to bilo obavijeno velom tajne, bila “meta” interesa obavještajnih službi).

Jedan od razloga za prisluškivanje bilo je otkrivanje tko iz okruženja i predsjednikove kamarile odaje i “dila” nekontroliranim medijima tajne s Pantovčaka.

I vojno-obavještajna služba SIS bila je “uhvaćena s rukama u pekmezu”, što je bilo oruđe u unutarstranačkim hadezeovskim razračunavanjima između “konzervativne” hercegovačko-ognjištarske i “liberalne” tehnomenadžerske struje. Naime, u rujnu 1998. godine izbio je skandal: dvojica bliskih Tuđmanovih suradnika, ratni premijer Franjo Gregurić i predstojnik predsjednikova ureda Hrvoje Šarinić, za zloporabu SIS-a i “rankovićevštinu” optužili su Ivića Pašalića, koji se tada nametnuo kao nasljednik pokojnog Gojka Šuška i figurirao je praktički kao “čovjek broj 2” u državi, kojem su čak predviđali Tuđmanov tron.

Razlog za aferu SIS bila je priprema za posttuđmanovsko razdoblje i hvatanje što boljih pozicija unutar HDZ-a među “zaraćenim” stranačkim frakcijama.

Naime, Gregurić i Šarinić optužili su Ivića Pašalića da je preko tadašnjeg šefa SIS-a Markice Rebića (nekadašnjeg operativca Službe državne sigurnosti SR Hrvatske) i tabloida koji je bio pod njihovom šapom, Imperijala, radio na njihovu ocrnjivanju i diskreditiranju. Dvojica političara čak su javno progovorila o tome: Gregurić u Globusu, a Šarinić u Jutarnjem listu, jer su samo tako mogli “upozoriti” Tuđmana na zloporabu SIS-a za potrebe Pašalićevih ambicija.

Tuđman već tada nagrizen bolešću nije se opredjeljivao, ali u javnosti se stvarao dojam da je ipak bliži “Pašalićevoj” grupaciji, koja je tada bila u ofenzivi. I saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, koji je imao hadezeovsku većinu (i to “tvrđu” ekipu), bez prisutnosti oporbenih članova koji su bojkotirali saslušanje Pašalića, Gregurića, Šarinića i Rebića, zaključio je da “nezakonitih radnji SIS-a nije bilo”. No izbila je još jedna afera, kad je Pašalić priznao da je HIS-ov izvještaj o zloupotrebama u tajnim službama čitan na stranačkim tijelima HDZ-a, a oporbeni članovi saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost nisu ga mogli dobiti na uvid. Bilo je jasno da HDZ krši zakon i da obavještajne agencije zapravo štite hadezeovske, a ne državne interese.

I početkom 2005. godne bivši načelnik POA-e Franjo Turek ispitan je pred saborskim Odborom za nacionalnu sigurnost zbog nezakonitog prisluškivanja haaških istražitelja i novinara tijekom 2003. i 2004 godine.

Naime, Turek je optužio petero novinara - Gordana Malića, Marija Kavajina, Ivanku Tomu, Željka Peratovića i Ivicu Đikića - da su “za potrebe stranih obavještajnih službi u našim medijima širili dezinformacije o hrvatskom prebivalištu generala Gotovine”.

Naime, tada je general Gotovina bio u bijegu, a po medijima se stalno spekuliralo o njegovu mogućem, često hrvatskom boravištu. Franjo Turek tada je održao i dvije sporne prezentacije, premijeru Sanaderu te predsjedniku Mesiću, ali oba državna čelnika poslije su govorila da iz nje nisu stekli dojam da su novinari bili uhođeni. No sam Turek priznao je prisluškivanje za koje je imao odobrenje Vrhovnog suda.

No, kako bilo, Turek je nakon toga smijenjen, a uhođeni novinari koji su podnijeli tužbu još ne mogu učiniti ništa jer sa sporne Turekove prezentacije nije skinuta oznaka državne tajne.