Sve o slučaju Drimia: Tko je pokrenuo aferu - tajne službe, strane sile, poreznici...?

Prvo pitanje: Treba li se ugovorom između tvrtke Ane Karamarko i tvrtke MOL-ova lobista Josipa Petrovića baviti DORH?

Ključno je pitanje što bi u ovom slučaju uopće bio krimen. Čak i ako se protumači da je Josip Petrović plaćajući Ani Karamarko utjecao na Tomislava Karamarka, svojeg prijatelja, pitanje je što je teoretski mogao učiniti T. Karamarko da vrati uslugu J. Petroviću. Naime, za trajanja ugovora između tvrtki Ane Karamarko i J. Petrovića, T. Karamarko nije bio u izvršnoj vlasti, pa je eventualno mogao utjecati na odnose Hrvatske prema mađarskom MOL-u glasajući kao saborski zastupnik, dakle, njegov je utjecaj bio zanemariv. Sumnja da bi T. Karamarko mogao vratiti uslugu J. Petroviću kad postane utjecajna osoba u izvršnoj vlasti (što se dogodilo nakon raskida ugovora između tvrtki A. Šarić i J. Petrovića) samo je hipoteza, ali ne i krimen.

Redakciji Jutarnjeg nije poznato imaju li DORH i policija neka druga saznanja koja bi opravdala njihovu akciju.

Drugo pitanje: Je li bitno kad je Ana Karamarko sklopila ugovor s tvrtkom Josipa Petrovića?

Tjednik Nacional objavio je ugovor potpisan između tvrtke Peritus savjetovanje u vlasništvu J. Petrovića i tvrtke Drimia u vlasništvu Ane Karamarko. Potpisali su ga J. Petrović i Ana Karamarko te ga potvrdili žigovima svojih tvrtki. Zanimljivo je da je početak tog ugovora datiran na 1. veljače 2013. te je predviđeno da traje do 31. siječnja 2015. godine. A. Karamarko pak tvrdi u Večernjem listu kako Nacional nije objavio prvi ugovor, nego radnu verziju koju su “razmatrali na početku”. To je objašnjenje nejasno. Naime, u intervjuu Večernjem A. Karamarko tvrdi da je njezina suradnja s tvrtkom Josipa Petrovića zapravo počela godinu dana ranije (1. veljače 2012.) nego što je u navodno spornom ugovoru koji je objavio Nacional, ali nije logično da je radna verzija ugovora, navodno objavljena u Nacionalu, napisana godinu dana kasnije od prave verzije, baš kao što nije logično da je radna verzija i potpisana i pečatirana kao da je prava, a ne radna verzija.

Ana Karamarko, naime, ističe da je ugovor potpisan prije nego što je njezin sadašnji suprug postao predsjednik HDZ-a te da je raskinut kad je postalo jasno da će postati vicepremijer.

Bilo kako bilo, pojašnjenje A. Karamarko inzistira da je itekako bitno datiranje ugovora, ali je to za nju i njezina supruga dvosjekli mač. Naime, u vrijeme kada je ona sklapala ugovor s MOL-ovim lobistom J. Petrovićem, njezin tadašnji partner T. Karamarko bio je visokopozicionirani hadezeovac i saborski zastupnik, još je trajao proces bivšem premijeru Sanaderu zbog navodnog primanja mita od mađarskog MOL-a, a hrvatski mediji vrlo su detaljno pisali o toj najvećoj nacionalnoj korupcijskoj aferi. Ako je uloga A. Karamarko bila da izvještava MOL-ova lobista J. Petrovića o radu hrvatskih medija, onda je možda indirektno (preko J. Petrovića) radila analitički posao za kompaniju koja je navodno korumpirala bivšeg premijera. Iako se radi samo o hipotezi, tada je zbog opće atmosfere u javnosti bilo vrlo jasno da bi suradnja s MOL-ovim lobistom mogla postati veliki reputacijski problem za njezina partnera T. Karamarka, vrlo ambicioznog političara. Uostalom, ugovor između tvrtki A. Karamarko i J. Petrovića obvezao je A. Karamarko da J. Petrovića izvijesti o potencijalnom sukobu interesa, ali ona ga, očigledno, nije vidjela.

Treće pitanje: Je li Tomislav Karamarko zbog ugovora svoje supruge s tvrtkom Joze Petrovića bio u sukobu interesa?

Predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Dalija Orešković već je pojasnila kako “… nije zakonom zabranjeno da tvrtka u vlasništvu supruge dužnosnika posluje s gospodinom Petrovićem”, ali je upozorila da će Povjerenstvo na javnoj sjednici raspraviti postoji li tzv. percipirani tj. potencijalni sukob interesa “… koji može ugroziti što će gospodin Karamarko, kao prvi potpredsjednik Vlade, tek raditi”. Dalija Orešković preporučila je T. Karamarku da od njezina povjerenstva zatraži mišljenje o tome kako ubuduće treba postupati da bi najbolje štitio javni interes. Ostaje otvoreno pitanje hoće li, recimo, Povjerenstvo preporučiti T. Karamarku da se isključi iz procesa donošenja odluka vezanih uz odnose s mađarskim MOL-om. Nejasno je i kako bi se uopće definirala ta preporuka. Primjerice, bi li trebalo preporučiti T. Karamarku da se suzdrži od bilo kakvih aktivnosti kao potpredsjednik Vlade, ne samo kad je u pitanju Ina već i po svim energetskim pitanjima u zemlji. Naravno, nejasno je i treba li se T. Karamarko pridržavati tih preporuka.

Zaključno, nejasno je kako to da zakonske odredbe o sukobu interesa ne prepoznaju djelatnost supruge dužnosnika kao problematičnu. Ako bi, recimo, supruga premijera Oreškovića primala novac od neke tvrtke na čiji rad može značajno utjecati njezin suprug kao premijer, ne bi li bilo logično to tretirati kao jasan potencijalni sukob interesa?

Citirajmo Daliju Orešković: “To samo po sebi u ovom trenutku nije povreda zakona, ali predstavlja itekako alarmantne okolnosti zbog kojih gospodin Kramarko treba poduzeti nešto”.

Četvrto pitanje: Što znači interpelacija koju zbog suradnje tvrtki A. Karamarko i J. Petrovića namjerava podnijeti SDP i zašto nisu išli na zahtjev za osnivanje posebnog saborskog istražnog povjerenstva?

U osnovi, interpelacija je proces u kojem oporba pokušava isprovocirati glasanje o povjerenju Vladi te, posljedično, njezino rušenje i prijevremene izbore. U SDP-u su svjesni da je trenutačna saborska većina utemeljena na dogovoru HDZ-a i Mosta vrlo nestabilna te je jasno da je njihova interpelacija u slučaju suradnje A. Karamarko i J. Petrovića samo dio šire strategije. SDP je, naime, najavio niz interpelacija. Stoga se može zaključiti kako je interpelacija više dio klasičnog političkog obračuna s ciljem orkestriranja drame u Saboru, a manje stvaran pokušaj raščišćavanja situacije i dolaska do istine.

Zapravo bi logičniji put utvrđivanja činjenica trebalo biti osnivanje ozbiljnog saborskog istražnog povjerenstva, međutim, tu bi za SDP put do mogućeg rušenja Vlade bio dulji i teži od interpelacije, koja je u osnovi strategija “ako prođe, prođe”.

Peto pitanje: Tko ili što stoji iza afere u kojoj je otkriveno da je Karamarkova supruga bila na platnoj listi MOL-ova lobista?

Postoji cijeli niz više ili manje uvjerljivih teorija. Nećemo komentirati njihovu uvjerljivost, nego ćemo ih samo nabrojati. Prva je da su mediji odradili klasičan istraživački posao te objavili informacije o T. Karamarku i njegovoj supruzi koje su itekako relevantne za širu javnost. Druga je da je Karamarko žrtva unutarstranačkog udara. Treća je da je papir procurio iz Porezne uprave nakon informacija o Karamarkovoj namjeri da ukine Ured za velike porezne utaje. Četvrta govori o tome da je intervenirala velika međunarodna sila jer joj se ne sviđaju aktualni trendovi na hrvatskoj političkoj sceni te su hrvatskim medijima dostavili informacije koje bi trebale biti početak detronizacije šefa HDZ-a.

Prema petoj teoriji, informacija je došla iz Oreškovićeva kruga: Orešković i Karamarko u očiglednom su sukobu, a afera bi zgodno poslužila da Orešković progura na mala vrata svoje planove brze privatizacije nekoliko hrvatskih tvrtki. Šesta teorija urote govori, naravno, o osvetoljubivim pojedincima iz hrvatske obavještajne službe.

Sedma priča može se rekonstruirati iz izjava Ane Karamarko. Misli li A. Karamarko kad kaže da zna tko joj je otuđio dokumente i dao ih medijima na jednostavnu osvetu nekog od bivših zaposlenika ili zaposlenica? To nam je nepoznato iako je jasno da bi za uvjerljivost hrvatske politike bilo bolje da je sama prijavila posao s J. Petrovićem.

Osma teorija cilja, pak, na hrvatske krugove čiji je cilj spriječiti Karamarkovu inicijativu za prekid arbitraža i dogovor s MOL-om. U toj teoriji dvije su podteorije: prema jednoj, neki to čine radi svojih poslovnih interesa, a prema drugoj motiv je - patriotizam.

Šesto pitanje: Kolika je vjerojatnost da je lobist MOL-a J. Petrović Anu Karamarko plaćao upravo novcem MOL-a?

Teško je izvesti bilo kakvu ozbiljnu financijsku forenziku, ali na osnovi javno dostupnih dokumenata, kao i onih iz sudskih spisa, možemo izvesti sljedeće hipoteze o vjerojatnosti iz postavljenog pitanja:

Prihodi tvrtke Josipa Petrovića kretali su se od 1,25 do 2,8 milijuna kuna godišnje, a od tih iznosa, kako koju godinu, MOL mu je uplaćivao od 60 do 90 posto ukupnih prihoda. Drugim riječima, šanse da je Josip Petrović koristio izvore MOL-a za plaćanje Ane Karamarko kreću se između 60 i 90 posto.

Dokument koji je objavio Nacional navodi kako je suradnja Ane Karamarko i Josipa Petrovića počela početkom 2013. godine. Iz analize mjesečnih uplata MOL-a na tvrtku Josipa Petrovića, koja se nalazi u sudskom spisu, može se vidjeti kako je najviše redovitih mjesečnih uplata tijekom 2011. i 2012. godine bilo u iznosu od 88 do 90 tisuća kuna, odnosno oko 12 tisuća eura. Zanimljivo je da se taj iznos povećao od 2013. godine na 109 do 111 tisuća kuna ili na oko 14.500 eura. To što je mjesečna uplata MOL-a u korist tvrtke Josipa Petrovića povećana za 2500 eura koincidira s Ugovorom objavljenim u Nacionalu, prema kojem od veljače 2013. godine Petrovićeva firma tvrtki Ane Karamarko mora plaćati po 2500 eura, pa se iz toga čini kako postoji veza između novčanog tijeka MOL-a, Petrovićeve tvrtke i tvrtke Ane Karamarko. Međutim, Ana Karamarko govori da je suradnja s Petrovićem počela godinu dana ranije, tj. u 2012. godini. Ako je tako, onda nema ove zanimljive financijske koincidencije.