SVI RATOVI PREDSJEDNIKA I PREMIJERA Ne slažu se oko važnih političkih pitanja. Kako će na izbore?

Imamo pametnijeg posla nego baviti se promjenom Ustava - tako je po prilici zvučala izjava Zorana Milanovića kojom je brzopotezno i hladno ponovno odbacio inicijativu Ive Josipovića za reformu Ustava i izbornog sustava.

U nekoliko recentnih intervjua predsjednik je Republike najavio da bi svoj koncept promjene Ustava, na kojem trenutno rade vrhunski ustavni stručnjaci, mogao javnosti ponuditi na referendumu. Zato što mu političke stranke ne žele u tome biti saveznici. SDP i HDZ u ovoj su stvari uspostavili tihi konsenzus protiv Josipovićeva prijedloga koji implicira demokratizaciju političkih stranaka i izbornih procesa. Predsjednikove ideje snažno korespondiraju sa zahtjevima javnosti, ali premijer ga je glatko otpilio porukom da se, kako je rekao, „nemamo pravo baviti Ustavom više nego gospodarstvom“.

Tako je ponovno između dva brda vlasti otvoren sukob. Razlike i sporovi koji se između predsjednika i premijera stalno zameću posljedica su ne samo njihova različitog položaja u državnoj hijerarhiji. Konflikti na relaciji Josipović-Milanović često su koncepcijske, ali i osobne prirode.

Lex Perković: prvi veliki nesporazum

Za Ivu Josipovića i Zorana Milanovića velika je točka razlaza bio lex Peković. Premda se činilo da su u toj stvari na istim pozicijama, predsjednik države nije premijera podržavao u njegovom tvrdoglavom i sasvim neracionalnom sukobu s Europskom komisijom. Kao vrstan pravnik nije mogao ne vidjeti da se Hrvatska ne drži preuzetih obaveza. Upozoravao je da bi lex Perković mogao postati štetan za državu. Dok su istodobno Banski dvori tvrdili da nikakve štete neće biti. U tom sukobu usamljeni Milanović - koji je do posljednjeg trenutka, do ruba sankcija, ustrajavao u svome bezizglednom truciranju Bruxellesu - uzvratio je Josipoviću porukom da bi iz svog savjetničkog tima trebao ukloniti Sašu Perkovića. Tako je lopticu s oca, Josipa Perkovića, pokušao prebaciti na sina. Problem se tražio u kadrovskom postavu Predsjedičkog ureda, a ne u potpuno iracionalnoj svađi s Europom. Svađi koja je - da stvar bude gora - obilježila ulazak Hrvatske u EU.

Koliko ovlasti dati šefu države i na koji način

Tokom protekle dvije i pol godine, za kojih su Hrvatsku zajedno vodili Ivo Josipović i Zoran Milanović, u više se navrata javnošću zakotrljala priča o predsjedničkim ovlastima. Jednom se tvrdilo da se šef države nastoji izboriti za veći utjecaj, drugi put da će mu srezati ingerencije. Premijer se jedno vrijeme bavio idejom da promjenom Ustava, umjesto neposrednog izbora, uvede biranje šefa države u parlamentu. Gotovo da je u tome postigao deal s HDZ-om. Ali, kao odgovor na te inicijative, Josipović je naručio istraživanje javnog mišljenja, koje je pokazalo da narod i dalje želi birati predsjednika te je čak natpolovična većina za povećavanje njegovih ovlasti. Tako je plan propao. Ali natezanja oko Josipovićeva upliva u vojsci i tajnim službama ne prestaju. Intenziviraju se redovito prilikom promjene nekih specifičnih zakona. Ne samo kao izraz sukoba dvaju taština. Neki su sporovi rezultat sudara koncepcija.

Predsjednikov obračun s Pupovcem

Predsjednik Josipović ostao je bez podrške premijera Milanovića kad je prije dvije godine ušao u sukob s Miloradom Pupovcem. Ne samo da je ostao bez podrške, nego mu je ovaj doslovce okrenuo leđa. Premda dotad nije mario za neformalnog vođu Srba u Hrvatskoj, šef Vlade odjednom je javno stao na njegovu stranu. Relativizirao je i negirao sve optužbe na njegov račun. Zaboravio ono što je tvrdio da nikad neće: suportiranje HDZ-ove vlasti do posljednjeg njenog dana… Odnosi su u međuvremenu tako procvjetali da se Pupovac nedavno našao na Kukuriku listi za europske izbore. Milanovićev otklon u ovom slučaju tiče se, navodno, prije svega načina okršaja. Premijer smatra da je bila riječ o prekomjernom granatiranju. Usto, da je šef države u tom sukobu bio previše osoban i - za njega posve netipično - nedovoljno politički promišljen. Nekog su utjecaja vjerojatno imale i ruke kojima Pupovac dirigira u parlamentu, a Milanoviću svakako nisu za odbaciti.

Što Vlada treba učiniti za spas države

Konstatna je točka sukoba između dva prva čovjeka u Hrvatskoj ekonomska i gospodarska politika. U tom pogledu šef se države ponaša kao da je premijer. Premda u tom pogledu nema ingerencija, stalno pokreće nekakve inicijative. Lani je izašao s čitavim setom mjera koje bi olakšale dužničku krizu građana. Neke je Vlada kasnije i prihvatila. Jako se angažira oko energetskih projekata u kojima vidi veliku šansu. Premijer se drži kao da je predsjednik Republike: o gospodarskim temama rijetko govori, još manje da bi se u tom pogledu dao oznojiti. Startna im je pozicija posve različita: Josipović je Vladinim učincima jako nezadovoljan, Milanović uvjeren da boljih nema i da mu je ekipa na pravom putu. Razlikuju se i po socijalnom filingu. Premda nastoji biti predsjednik svih građana, stranački neobojen, šef države pokazuje više socijaldemokratskih refleksa od premijera. Koji jako dobro podnosi sve veće siromaštvo i ojađenost građana.

Ćirilica nije trebala biti uvedena na silu

Vladino postavljanje ćirilićnih ploča po Vukovaru dovelo je do posve otvorene konfrontacije šefa države i premijera. Josipović je kritizirao način uvođenja dvojezičnosti. Zamjerao je potpunu nepripremljenost operacije. Pozivao na dijalog. Primio je na razgovor uspaljene stožeraše. Najavljivao vlastitu pomirbenu inicijativu kojom će Vladu i pobunjene branitelje dovesti do dogovora. Milanović ga je odbio. Shvatio je to kao vlastito dezavuiranje. Insinuirao je da šef države radi u korist ekstremista. Da razbijačima daje legitimitet. Da mu kvari posao: prosvjedi u Vukovaru, tvrdio je, baš su se izduvali, a Josipović ih diže iz mrtvih. Onda su se rame uz rame, zajedno s kompletnim državnim vrhom, našli blokirani i poniženi u Koloni sjećanja. Pa su se opet podijelili: Josipović je napao obavještajni aparat, vrlo blizu ocjeni da se na mjestu komemoracije trenirao državni udar, Milanović je cijelu dramu temeljito izbagatelizirao.

Tajne službe: protiv odlaska Mladena Bajića

Kao šesti se razlog međusobne sumnjičavosti i nepovjerenja između predsjednika Josipovića i premijera Milanovića znaju pojaviti tajne i policijske službe. Neki su od tih raskoraka uvjetovani različitim pozicijama. Policijski je sustav pod ingerencijom Vlade i premijera, obavještajne su službe više pod utjecajem šefa države. Čak i kod zajednički donesenih odluka u pitanju je delikatna igra moći. Iz Vladinih se krugova predsjedniku Josipoviću zamjeralo da je u više navrata nedovoljno provjereno i, navodno, neprincipijelno stao u obranu tajnih službi te je na taj način, tvrdilo se, pogodovao i njihovom bivšem šefu Tomislavu Karamarku. S druge su strane imali primjedbi na premijerovu odluku o sudbini bivšeg državnog odvjetnika Mladena Bajića: Milanović mu, suprotno predsjednikovim željama i zagovoru, nije htio dati još jedan mandat, pa su ga onda na Pantovčaku demonstrativno počastili visokim državnim odličjem.

Izmjene Ustava potpuno su ih posvađale

Najnoviji sukob oko promjene Ustava imao je svoje predigre. Predsjednik i premijer u više su se navrata otvoreno ili potiho sukobili oko različitih aspekata demokratskih pravila igre te poštivanja Ustava i zakona. Tako Josipović otpočetka nije imao dilema oko toga mora li se referendum o braku održati ili ne, kao što je odmah tražio da se od Ustavnog suda zatraži izjašnjavanje o antićirilićnom referendumu. Milanović se u tim stvarima pokazivao manje skrupuloznim. Izjavljivao je da nepoželjna izjašnjavanja neće dozvoliti. Najava šefa države da će novi Ustav dati na referendum koketira s idejom da se ide u koaliciju s narodom a protiv političkih stranaka. Odnosno protiv njihova otpora nužnoj demokratizaciji političkog prostora i izbornog procesa. To je pravi razlog zašto je Milanović protiv. A priče o nekakvoj njegovoj potpunoj fokusiranosti na gospodarstvo, kraj koje nema mjesta nizašto drugo, tek su prazan spin.