TKO JE RASPRODAO 13 TONA HRVATSKIH ZLATNIH POLUGA? Kako su nestale rezerve SFRJ

Pet mjeseci nakon što je HDZ-ov saborski zastupnik Goran Marić, inače poznat po svojim žestokim kritikama domaće monetarne politike, Vladi na aktualnom prijepodnevu postavio pitanje o rasprodaji monetarnog zlata koje je Hrvatskoj pripalo raspadom SFRJ, Banski su mu dvori sa sjednice održane u četvrtak odaslali odgovor.

'Na dan raspada, bivša SFRJ imala je 54,5 tona monetarnog zlata čistoće 99,99%. Od toga, 46 tona zlatnih poluga bilo je deponirano u BIS Basel, u Švicarskoj, a 8,5 tona u Beogradu. Po kriteriju za raspodjelu koji je odredio MMF, uz suglasnost svih država nastalih raspadom SFRJ, Hrvatskoj je pripalo 28,49% čistog monetarnog zlata, odnosno ukupno 15,5 tona (13,1 tonu deponiranog u Baselu i 2,4 tone deponiranog u Beogradu). Prema informacijama koje je HNB objavio u javnosti, RH je prodala svoj dio monetarnog zlata', konstatirao je Marić u svom zastupničkom pitanju.

Vladu je zatim upitao tko je, kada i na koji način (usmeno ili pismeno), za svaku pojedinačno, predložio prodaju monetarnog zlata, koje je bilo obrazloženje prijedloga prodaje te tko je donio odluku o prodaji navedenog zlata (pojedinac ili tijelo).

Marić je tražio i da mu Banski dvori dostave točne podatke o datumima i mjestima sastanaka na kojima su donešene odluke o prodaji te tko je sve poimenično i u kojim funkcijama bio prisutan na tim sastancima. Pitao je i postoje li zapisnici s tih sastanaka, je li se o prodaji glasovalo i, ako jest, kako je tko pojedinačno glasovao, o kojim se točno količinama zlata radilo, koja je bila kupoprodajna cijena, koja valuta, a koji rokovi plaćanja. Pitao je i tko su bili kupci, a tko potpisnici kao predstavnici RH, pojedinačno po ugovorima.

U konačnici je zatražio informaciju o razlici u pripadajućoj i prodanoj količini monetarnog zlata deponiranog u Beogradu.

13,127 tona zlata

U opširnom odgovoru na 6 stranica, koji je potpisao premijer Zoran Milanović, Vlada je u četvrtak Mariću odgovorila kako je Hrvatska sredinom travnja 2001. godine, nakon postignutog sporazuma o podjeli dijela imovine bivše SFRJ, postala vlasnik 13,127 tona odnosno 422.027,985 finih unci zlata pohranjenog u Banci za međunarodna poravnanja u Baselu (BIS). Na dan priljeva, 13. lipnja 2001. godine, tržišna vrijednost ovog monetarnog zlata iznosila je nešto manje od 115 milijuna američkih dolara, uzimajući u obzir tadašnju referentnu cijenu fine unce zlata, koja je iznosila nešto više od 272 američka dolara.

BIS je spomenuto zlato u ime HNB-a pohranio na svoje račune i to 6,29 tona u London (Loco London), 6,23 tone u Bern (Earmarked Account Loco Berne), još jednu manju količinu na drugi račun u Bernu (Loco Berne) te 0,6 tona u New York (Loco NY).

"'Earmarked Account Loco Berne' zlato predstavlja račun alociranog zlata, što znači da se HNB vodio kao vlasnik točno određenih i numeriranih zlatnih poluga pohranjenih u Švicarskoj nacionalnoj banci, dok su 'Loco London', 'Loco Berne' i 'Loco New York' računi nealociranog zlata, dakle zlata kojim se trguje u nematerijalnom obliku", pojasnili su u Vladi.

U nastavku odgovora navodi se da zlato na četiri navedena računa 'ne nosi nikakav prihod' pa je Direkcija za upravljanje međunarodnim pričuvama i deviznom likvidnošću HNB-a kontaktirala švicarsku središnju banku, BIS i englesku središnju banku kao i komercijalne banke Credit Suisse FB, UBS, Deutsche bank i Rabobank s namjerom plasiranja zlata u kratkoročne depozite.

"Kako se tržište depozita zlata nalazi u Londonu, zlato locirano u New Yorku i Bernu premješteno je u London, te se zajedno sa zlatom lociranim u Londonu deponiralo kod BIS-a na rok od 2 mjeseca. Na taj je način po dospijeću depozita svo zlato HNB trebalo biti locirano u Londonu", navodi Vlada i napominje da se ovakva opcija u to vrijeme pokazala jedino mogućom, ali i povoljno i to zbog 'dugotrajnog procesa otvaranja računa za plasman zlata kod drugih komercijalnih banaka; minimalnog kreditnog rizika pri plasiranju zlata kod BIS-a; prebacivanja sveg zlata na jednu lokaciju tj. London što je trebalo biti najjednostavnije za daljnje upravljanje zlatom te zbog ostvarivanja prihoda temeljem deponiranja zlata'.

Plasiranje depozita

Nadalje se navodi da su depoziti plasirana u dva navrata po ukupno tri iznosa, s istim datumom dospijeća, 25. rujna 2001. godine.

"Prvo je dan depozit sa računa u Londonu, a zbog potrebne najave izvršenja transakcije zlato sa računa u Bernu i New Yorku imalo je datum namirenja 3 radna dana kasnije. Kamata na plasirane zlatne depozite obračunata je u dolarima po cijeni koja je bila aktualna na dan ugovaranja transakcija 20. srpnja 2001. godine, 268,10 dolara za uncu, a po dospijeću je isplaćena na dolarski račun HNB na FED-u", piše Vlada u odgovoru Goranu Mariću.

Zatim je u zasebnoj tablici prikazana točna razrada plasmana zlata.

Nadalje, navodi se kako je 22. kolovoza 2001. godine donesena odluka o prodaji zlata iz portfelja međunarodnih pričuva sa "forward" valutom 25. rujan 2001. godine, kada su dospijevali maloprije spomenuti depoziti deponirani kod BIS-a. "Direkcija za upravljanje međunarodnim pričuvama i deviznom likvidnošću HNB-a je, uz prethodnu analizu, predložila da se za donji limit prodaje postavi cijena od 276 dolara po unci. Ta je cijena osiguravala prinos u razdoblju držanja zlata od preko 5 posto, što je, s obzirom na kamate dolarskog tržišta novca koje su se u tom razdoblju nalazile na razini nižoj od 4 posto, predstavljalo zadovoljavajući prinos", stoji u odgovoru Vlade.

Velika volatilnost cijene

Naglašava se pritom da portfelj HNB-a nije bio zaštićen u slučaju pada cijene zlata zbog velike volatilnosti njegove cijene, bitno veće od okvira unutar kojeg se nalaze sve ostale investicije međunarodnih pričuva HNB-a, a prinos zlata u bilo kojem razdoblju može biti i negativan.

"Drugim riječima, zlato nema nikakvu očekivanu dobit, već njegova cijena fluktuira ovisno o mnogobrojnim tržišnim faktorima koje je nemoguće predvidjeti. S druge strane, portfelju instrumenata s fiksnim prinosom (depoziti, reverse repo sporazumi, obveznice i sl.) može se procijeniti dobit u određenom budućem razdoblju, a mogućnosti gubitka de facto nema', tvrde u Vladi.

Kažu i da eventualna dobit ostvarena mogućim porastom cijene zlata ide direktno u Kapital HNB-a i nije uplativa u državni proračun, dok se zarada po kuponima i kamatama na depozite te obveznice, kao i realizirana zarada po ulaganjima u instrumente s fiksnim prinosom može uplatiti u državni proračun.

Što da je HNB-u sve zlato ostalo?

U konačnici, zlato je BIS-u prodano 25. rujna 2001. godine po 277,78 dolara za unci, a prinos na ukupan iznos zlata (13,127 tona) od 13. lipnja do 25. rujna 2001. godine iznosio je 7,44 posto na godišnjoj razini. Ukupna je nominalna zarada, uključujući i kamatu na zlatni depozit, iznosila 2,37 milijuna dolara, navodi Vlada.

Drugim riječima, Hrvatska je sukcesijom dobila zlato vrijedno gotovo 115 milijuna dolara, a u konačnici je njegovom prodajom za 117 milijuna dolara te na kamatama ostvarenima deponiranjem zaradila 2,37 milijuna dolara.

Pravdajući odluku o prodaji zlata iz 2001. godine, Vlada u odgovoru Mariću navodi i primjer slučaja u kojem bi HNB zadržao 13,127 tona zlata te iznosi procjenu njegova učinka na HNB-ov račun dobiti i gubitka (RDG).

'Da je HNB npr. predmetno zlato imala 2013. godine, RDG HNB-a za 2013. godinu bi bio manji za -1,17 mlrd kuna, a konačni RDG HNB-a za 2013. godinu bi, umjesto +734,1 mil. kuna bio -432 mil. kuna, pa tako i Ministarstvu financija ne bi bilo raspodijeljeno ništa', piše u odgovoru. Primjer s 2013. godinom naveden je jer je u to vrijeme zabilježen veliki pad cijene zlata.

S druge strane, Vlada tvrdi i da u godinama kada je cijena zlata rasla ne bi bilo uplata u državni proračun, već bi bile samo uvećane Opće pričuve HNB-a.

Još jedna prodaja

Osim spomenutih 13,127 tona zlata, koje je Hrvatskoj pripalo 2001. godine, u procesu sukcesije Lijepa je naša temeljem dokumenata potpisanih 2004. i 2005. godine dobila i 23 posto udjela u zlatu pohranjenom kod središnje banke Francuske i u poslovnoj banci Credit Suisse u Zürichu. To je pak zlato prodano po nalogu Ministarstva financija, koje je nadležno za raspolaganje imovinom bivše SFRJ.

Prodaja je obavljena 29. studenoga 2005. godine - obavljene su dvije transakcije u ukupnoj vrijednosti nešto većoj od 31 milijuna američkih dolara. Taj je novac prenesen na poseban devizni račun državnog proračuna koji se vodi kod HNB-a.

Vlada u konačnici napominje da je prodaja iz 2001. godine bila u nadležnosti HNB-a te da je sve obavljeno u skladu sa zakonom kao i da se tadašnja odluka HNB-a o prodaji pokazala opravdanom.

Goranu Mariću su spočitnuli i da su svi najvažniji podaci o kojima se raspituje u svom zastupničkom pitanju već sadržani u Godišnjem izvješću HNB-a za 2001. godine koje je 2002. dostavljeno Saboru.

Inače, guverner HNB-a u vrijeme prodaje 2001. godine bio je Željko Rohatinski, dok je u studenome 2005. godine, kada je zlato prodavano po nalogu Ministarstva financija, na čelu Vlade bio Ivo Sanader, a njegov ministar financija bio je u to vrijeme Ivan Šuker.