Tko od novoizabranog srpskog patrijarha Porfirija očekuje čudo, mogao bi se jako razočarati, evo i zašto

Puno toga je ispisano, uglavnom pozitivnog, otkako je, u četvrtak, Sveti arhijerejski Sabor Srpske pravoslavne crkve izabrao mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija Perića za 46. poglavara SPC-a.

I to s pravom, kako zbog Perićeva djelovanja tijekom njegovih, više od šest zagrebačkih godina, tako i inauguralnog govora u kojem je uputio toplu i iskrenu poruku Hrvatima i Hrvatskoj, riječima kakve teško izlaze iz usta vjerskih službenika u ovom podneblju, a koje su glasile: "Nastavit ću služiti svom narodu u meni dragoj Hrvatskoj, koja je postala moja druga otadžbina. U Zagrebu sam vodio dijalog i stekao sam mnoge prijatelje, koji su nas i branili ako je nekad to trebalo. Nastojat ću da tamo gdje su Srbi većina budem drugima takav prijatelj kakve sam stekao u Hrvatskoj i Sloveniji".

Čestitke ovom "mostograditelju" međunacionalnih odnosa pristižu sa svih strana. Milorad Pupovac poručuje kako je Porfirijevim izborom "SPC u Hrvatskoj duhovno osnažen i društveno afirmiran", kardinal Josip Bozanić je naglasio da "kao kršćanin i subrat u biskupstvu, očima vjere u Vašem izboru vidim prst Božje providnosti i znak Duha Svetoga", a slične poruke stigle su i iz Biskupske konferencije i Banskih dvora.

Rijetki su disonantni tonovi kao što je bila ocjena povjesničara i desničarskog političara Zlatka Hasanbegovića, prema kojem je "patrijarh jedno lijepo lice čija će namjena biti iz vizure Beograda neutralizacija hrvatske politike i njegova instrumentalizacija za stvarne ciljeve (Aleksandra) Vučića u BiH, Crnoj Gori i na Kosovu". U svakom slučaju, dolazi vrijeme za trezvene analize, nakon izbora novog patrijarha srpskog, a pitanja su brojna, i važna. Što se stvarno može očekivati? Predstavlja li Porfirijev izbor najavu novih vremena u kojima će se SPC iznutra suštinski mijenjati i početi odmicati od stoljetne ekspanzionističke politike, ili se neće desiti ništa ili gotovo ništa, osim što će se na čelu ove važne institucije nalaziti patrijarh koji je moderniji i medijski prihvatljiviji od svojeg prethodnika, blagopočivajućeg Irineja?

Najkraći odgovor glasio bi: i jedno, i, drugo. Još kraći: više drugo, nego prvo. Porfirijev izbor se potpuno različito gleda u Srbiji i ostalim dijelovima bivše Jugoslavije. U Srbiji nitko ne postavlja ova pitanja, a koplja se lome isključivo oko toga "je li Porfirije Vučićev čovjek", kako decidirano tvrdi portal nova.rs, jedan od rijetkih srpskih medija koje ne kontrolira tamošnja vlast, ili je novi patrijarh, više-manje, autonoman.

No, kada se radi o uplitanju SPC-a u prilike u Crnoj Gori i Bosni, negiranju Makedonske pravoslavne crkve, izmišljanju 750.000 ubijenih Srba u Jasenovcu, a ponajprije oko Kosova, 90 posto javnosti u Srbiji, podržava takvu crkvenu politiku. Unutar takvog konteksta, od Porfirija ne treba očekivati nekakve dramatične zaokrete. Još od kraja osamdesetih, SPC je stjegonoša ekspanzionističke politike, i nema baš niti jedne naznake da se oko toga nešto mijenja.

Naravno, ovo ne ekskulpira odgovornost Katoličke crkve i Islamske zajednice u Hrvatskoj i BiH, koje su se također pošteno kompromitirale u posljednja tri desetljeća, predstavljajući se glasnogovornicima nacionalnih interesa, a, zapravo, štiteći nacionalizam i korupciju. Ali, ipak, kudikamo manje nego SPC, gdje vlastiti narod opisuju kao nevinu janjad, a sve okolne kao vukove.

Koliko god bio najeksponiraniji, patrijarh nije vođa SPC-a nego prvi među jednakima, i to jako ograničava njegove domete. Predstojeći mjeseci i godine pokazat će donosi li Porfirijev izbor stvarnu promjenu politike Srpske pravoslavne crkve ili će se sve nastaviti kao i do sada, uz ponešto kvalitetnijeg PR-a. Tko očekuje čudo, mogao bi se razočarati.