Treba li slati poruke roditeljima koji odbijaju grupe za dopisivanje?

U vremenu prije pametnih telefona, poruke su se razmjenjivale SMS sistemom, servisom za kratke poruke, grubo prevedeno. Brojali smo koliko smo riječi poslali, pazili da ne stavimo kakvu kvačicu jer je značajno pridonosila cijeni poruke. Upišete Č i odjednom ste ispunili kvotu jedne poruke. O MMS-ovima da i ne govorim, to je bilo za baš bogate i bahate. Ako bi tkogod kao potvrdu pročitane poruke i znak slaganja napisao samo OK, smatralo ga se rastrošnim, mogao je još koju riječ, a ne da za OK plaća cijelu poruku. Poruke su tada bile uglavnom doista kratke, sadržajne i jezgrovite. Milina jedna. Danas možete poslati roman, video, film, sve za neku relativno sitnu lovu. Možete razgovarati s desetinama ljudi odjednom. S više grupa ljudi skoro simultano ako vam je dobar dan i pažnja na vrhuncu. Obiteljske grupe na WhatsUpu, grupa za organizaciju proslave dvadeset godina mature na Viberu, ekipa za mali nogomet, službena s posla, neslužbena s posla... Ako ih sve ostavite uključenog zvuka, velika je šansa da vam dolaze obavijesti o porukama cijeli dan. Grupe bi, zapravo, trebale dolaziti s početnim postavkama isključenog zvuka pa da ambiciozni korisnik uključi kad i ako poželi. I da iziđe iz grupe makar da malo odmori. Posebna kategorija su grupe roditelja učenika nekog razreda.

Prosječno i zdravo uključen roditelj obrazovanje svog djeteta prati na konzultacijama s razrednikom i roditeljskim sastancima, a prosječan i zdravo uključen učenik, a da nije baš razigrani prvoškolac, uredno prenosi roditeljima informacije. Hrvoje je, rekla bih, jedan od njih. Nema nikakvih posebnih zahtjeva, sin mu je vrlo dobar do odličan učenik i on je s tim zadovoljan. Kurtoazno popriča s ostalim roditeljima ispred škole i u posebnim prigodama i posve je miran sa svojom ulogom u školovanju svog sina. I izišao je iz grupe za dopisivanje koju je oformila učiteljica ne bi li lakše i brže prenosila aktualne informacije. I bilo bi sve u redu da ta grupa nije prešla u svakodnevno višesatno uglavnom nepotrebno dopisivanje. Učiteljica napiše podsjetnik za izlet, a onda nakon toga idu nepregledni stupci poruka. Hvala, veselimo se, ok, ok, ok, najavljuje se mogućnost kiše, hoće li trebati kišobrani... i onda, kao da je sjednica sabora ili rasprava ispod članaka na portalima odjednom, dolazi do razilaženja u stavovima, primirivanja, dokazivanja, uvjeravanja. Hrvoje je nekoliko puta bezuspješno pokušavao sastaviti bonton grupe za dopisivanje, ukazati na nepreglednu šumu teksta, na nemogućnost probiranja bitnih informacija i onda je odustao. Usred jedne od takvih rasprava pisalo je da je Hrvoje izašao.

Bilo je to otprilike kao da se bez riječi ustao na roditeljskom sastanku i napustio ga. Aktivnim članovima grupe nije promakao taj neviđeni bezobrazluk (tako su komentirali neki), a bogme ni učiteljici. Na idućim primanjima lijepo je zamolila Hrvoja da sjedne i pitala ga zašto je napustio grupu. Hrvoje je pitao: "Mora li se biti u toj grupi?" Učiteljica je slegnula ramenima: "Zgodnije je". On je rekao kako je njemu to prilično nezgodno i da bi volio da ga se obavještava na pomalo zaboravljene nezgodne načine. Učiteljica je rekla da djeca često zaborave, da što bi bilo da sad i drugi roditelji iziđu iz grupe, koliko bi ona poruka morala slati, ali Hrvoje je, čak i po cijenu zaborava, inzistirao da se vrate na informacije na roditeljskim sastancima, primanjima i preko dječjih usta. Spomenuo je i mogućnost da se vrati telefonu na tipke, kažu da će to opet postati hit. Nakon par dana evo ti i Marina izašao (ne prepoznaje još uvijek platforma rod), a učiteljica ih sad pozva zajedno, kao da su ozbiljan prekršaj napravili, porazgovarati o posljedicama tog čina. Marina i Hrvoje ostali su uskraćeni za tridesetak bespotrebnih rasprava po polugodištu.