Treba nam potres u Njemačkoj da prepišemo proces obnove?

Čovjek naprosto mora osjećati nevjerojatnu sućut prema Zagrepčanima koji su prošlog proljeća preživjeli potres, ne samo iz razloga što su mnogi od njih ostali bez svojih nekretnina, nego zato što je posve jasno kako ni država ni grad nemaju niti 'v' od vizije kako obnoviti metropolu.

Ma zapravo, kakvu viziju obnove - nemaju ideje ni što promijeniti i kako unaprijediti viziju upravljanja objektima, a prema svemu izrečenom posljednjih godinu dana, nije izgledno ni da je nakon potresa netko shvatio kako bi se taj učmali sustav uopće trebao propitkivati.

Otprilike je to slično kao i s koronom - ni ovdje država nije imala pojma što bi točno i kako trebala napraviti, ali je srećom korona prije nas stigla do ostatka Europe pa se nismo trebali previše zamarati smišljajući vlastite strategije borbe.

Eh, s potresom je ipak nešto teže - Hrvatska je imala tu nesreću da ga u isto vrijeme nije bilo u Njemačkoj pa je za rješavanje tog problema trebalo okupiti domaću pamet, prezentirati vlastite ideje te pod hitno sustav upravljanja maksimalno prilagoditi kako bi se u cjelovitu obnovu - a to je trebao biti cilj - uključilo što više građana i objekata građenih prije ‘64. godine.

To bi i u teoriji i u praksi zapravo trebalo biti jednostavnije od ustavno prilično upitnih suspenzija međužupanijskih kretanja ili pak potpunih obustava rada ugostiteljskih objekata i sportskih centara, no pokazalo se kako domaća administracija puno bolje pali na "migove" briselskih birokrata nego očajničke vapaje građana koji će na lokalne izbore redom dolaziti iz podstanarstva ili kontejnera.

Zbilja je smiješno, ako već nije tužno, čitati kako će grad Zagreb na obljetnicu zagrebačkog potresa tek predstaviti "pilot projekt" obnove grada - zgodno, samo dva mjeseca prije lokalnih izbora - kao i da država ni godinu dana od proljetne havarije neće predstaviti novi Zakon o upravljanju i održavanju zgrada, iako je posve upitno hoće li se njime uopće rješiti problemi koje suvlasnici imaju na relaciji s predstavnicima stanara, upraviteljima, drugim suvlasnicima, susjedima.

Smiješno je onda i što se problemi koje Zagrepčani imaju s iznimno neučinkovitim gradskim upraviteljem GSKG-om moraju ispravljati putem Facebook grupa, da je prave upute o sastavljanju prijave za obnovu objekata moguće dobiti na društvenim mrežama, a da se država više nego obnovom zamara političkom prikladnošću čovjeka koji će je voditi.

Tako, naime, izgledaju vlastitom pameću osmišljene politike države u situacijama katastrofe: temeljene na improvizaciji, površnosti, birokratizmu i potpunoj odijeljenosti od potreba njezinih građana koje će se, sasvim sigurno, nešto malo pokušati zadovoljiti taman prije lokalnih izbora.

Tužna je to slika posve nemoćne državne birokracije koja već godinu dana pred televizijskim kamerama gotovo svakodnevno broji žrtve korone, i to više zbog skupljanja političkih bodova nego što bi taj igrokaz imao stvarnog utjecaja na borbu protiv pandemije.

A tko će skupiti hrabrosti pa napokon pobrojati i žrtve trome i neefikasne države?