TRI PRIČE ISELJENIKA KOJI NISU ODUSTALI OD HRVATSKE 'Ne želim živjeti vani. Ovo je država s velikim prilikama, ali treba nam nova perspektiva'

Demografska je kriza već dulje vrijeme jedna od glavnih tema u Hrvatskoj, a još se početkom godine upozoravalo na posebno loše stanje na istoku Hrvatske, u Slavoniji i Baranji, odakle se iseljava najveći broj stanovnika. U moru priča o iseljavanju i potrazi za boljim životom, nađe se i poneka sasvim suprotna.

U Osijeku se protekli vikend održavao Treći hrvatski iseljenički kongres čiji je cilj povezivanje hrvatskog iseljeništva s domovinom, piše Glas Slavonije. Ondje su se među ostalima predstavili uspješni poslovni ljudi koji nisu odustali od naše zemlje, a svojim su primjerom htjeli pokazati da je sve moguće.

Ruža Studer-Babić već 40 godina živi u Švicarskoj. Osijek je upoznala preko Marijana Gubine, koji je kao dječak proveo 260 dana u zarobljeništvu u selu kraj Vukovara, i preko njegove knjige ‘260 dana’. Zaljubila se u Slavoniju pa sad uči Švicarce hrvatski jezik. Sve je više miješanih brakova, kaže. Od prošle je godine u Savjetu Vlade Republike Hrvatske, predstavnica je Hrvata iz Švicarske i potpredsjednica za Europu.

- Kao prvo, za to je kriva ova vaša nevjerojatna slavonska gostoljubivost. Švicarci koji ovdje dođu, uglavnom na osobnu preporuku, ostaju zadivljeni. Jer oni imaju iskrivljenu sliku o tome da smo mi neki brdoviti i divlji Balkan. Povijest je, naime, ostavila svoj trag i oni jednostavno ne doživljavaju Slavoniju kao dio europske kulture, a upravo je ja tako predstavljam svojim Švicarcima, kaže gospođa Ruža.

Za razliku od nje, rođena Đakovčanka Branka Ćubelić, kao dijete je odselila s obitelji u Australiju, no prije pet godina se odlučila vratiti, i to u Split. Ondje je otvorila svoju tvrtku za organizaciju luksuznih vjenčanja za strance na području srednje Dalmacije i nije požalila što se vratila.

- Dva su tu različita elementa. Emocije su jedno, a biznis drugo. Emocije su ono da si ti odgajan u hrvatskom duhu cijeli život, ljubav prema matičnoj zemlji je stalna i jednostavno sam se morala vratiti. Smatram da smo po tom pitanju kao narod isti i mi ovdje i u dijaspori. No kada je u pitanju poslovna disciplina - mi ipak dolazimo s drukčijim mentalitetom koji smo stekli u zemljama u kojima smo živjeli. U Hrvatskoj doista nedostaje red, rad i disciplina. Meni je jako teško naći dobre radnike ili su jako dobri ili jako loši - kao da nema sredine. Naši radnici nisu dovoljno plaćeni, ali i oni moraju poštovati ono što su dobili od poslodavca - to mora biti obostrano - kaže gospođa Branka.

Želja joj je povezati strane goste u Splitu sa Slavonijom i organizirati im dvodnevne izlete, no to je zasad još nemoguće.

Student Denis Anočić (23) također se vratio u Hrvatsku, ali iz SAD-a. Rođen u Bihaću s roditeljima je odselio u Ameriku gdje se nakon škole počeo baviti politikom i međunarodnim odnosima.

- Ne želim živjeti nigdje dalje osim u Hrvatskoj, to mi je strast. Vidim kako je ovo država s velikim prilikama da se razvije, da bude bogata. Trudim se pomoći da to jednog dana i doista bude tako. Ne znam je li to domoljublje, ali svakako sam osjetio strast. Bavio sam se američkom politikom, no nikad nisam imao osjećaj da sam Amerikanac. Uvijek sam se osjećao Hrvatom i znao da se moram vratiti u domovinu. Jer ako ću se baviti američkom politikom, ja ću tada pomagati Americi da se razvija, a to nije moj san, želim pomagati svojoj zemlji i svome narodu - rekao je Anočić za Glas Slavonije.

Smatra da Hrvatska u ovih 30 godina nije imala iskustvo slobodnog, globalnog, otvorenog kapitalizma te da stranci, koji su odrasli u takvom okruženju, imaju sasvim drugačiju perspektivu.

- Najbolja stvar koju Hrvatskoj može dati dijaspora je ta drukčija perspektiva, drukčije iskustvo, kaže ovaj mladić.