ANALIZA JELENE LOVRIĆ

TRI RAZLOGA ZA I PROTIV MILANOVIĆA Devastirao je stranku, gubio izbore, ali dok protivnici čekaju da im vlast padne u ruke, on zna da se vlast uzima

Dok protivnici šefa SDP-a čekaju da im vlast padne u ruke, on zna da se vlast uzima
 Boris Kovačev / EPH

Da sam na mjestu Zorana Milanovića, naručio bih da me napadne Ivo Baldasar. Šefu SDP-a nije se moglo dogoditi ništa bolje nego da mu ostavku zatraži politički posve pogubljeni i kompromitirani splitski gradonačelnik. U usporedbi s onima koji ga žele srušiti, Milanović, svemu usprkos, još djeluje superiorno - tako mi jedan od promatrača iz suprotnog, HDZ-ova tabora, vjerojatno ministar u budućoj Vladi, komentira ljuti boj koji se zametnuo u SDP-u.

Jedva pokrenuta rasprava, koja bi u svakoj stranci nakon gubitka izbora morala biti legitimna i nužna, pretvara se u pravi bratoubilački rat. S jedne strane, Milanovićevi oponenti polako počinju izlaziti iz ormara, pokazujući da im brojnost uopće nije zanemariva, s druge strane, krug dosadašnjih ministara kao svojevrsni zdrug podržavatelja i pretorijanaca. Odnos snaga u ovom je trenutku teško ustanoviti. Ali je evidentna nejednakost oružja. Jedni će o razlozima izbornog neuspjeha te konzekvencama za one koji su jahali na čelu kolone. Drugi žestoko uzvraćaju etiketiranjem, nazivajući Baldasara štakorom te kolaboracionistom i maltene crvenim ustašom, s porukom da mu ide šup karta. Gvozdenu Flegi odriču mogućnost - jer nije član stranke - opserviranja SDP-a. Kao da je partija privatno vlasništvo njenih šefova! Drugarska kritika kao neprijateljsko čerupanje, po onoj: do istrage naše ili vaše.

Stranka ne privlači

Protiv Milanovićeva opstanka na čelu SDP-a govori, prvo, serija izbora koje je izgubio, pet zaredom, kao i ogroman gubitak broja birača. U četiri godine SDP je ostao bez oko 200 tisuća glasača. Normalno je da se s takvim nizom neuspjeha odstupa i stranci otvara mogućnost izbora novog rukovodstva. To je elementarna odgovornost prema organizaciji. Milanovićevo ukopavanje na funkciji onemogućit će miran transfer vlasti u SDP-u i pokrenuti po stranku vjerojatno vrlo traumatičan proces.

Drugo, protiv dosadašnjeg načina vođenja stranke govori njena potpuna politička i kadrovska devastiranost. SDP je danas politički jako prazna stranka. Što joj je politički program, što sustav vrijednosti, što zastave? Ono što Milanović kaže. Čak i njegovi prijatelji priznaju da je vodio katastrofalnu kadrovsku politiku. SDP je izgubio svoju nekad respektabilnu centripetalnu snagu, postao je stranka koja ne privlači, ne okuplja, nego odbija, čak dotle da samu sebe sakati. Odbacivanjem vlastitih nimalo nevažnih, ali šefu stranke nedragih ljudi SDP je u četiri godine uspio proizvesti nekoliko novih partijica.

Ratna retorika

Treće, protiv Milanovićeva zadržavanja na čelu SDP-a govori i njegova potpuno potrošena žestoko konfrontirajuća, ratna retorika. Nazivanje novonastupajuće vladajuće koalicije kriminalnom, špijunskom i proustaškom te najavom da će novoj vlasti prirediti pakao jako je uzrujao i nesektaški, pristojni dio SDP-a. Izjave koje plešu na rubu političkog huliganizma nisu samo izraz pogrešnih procjena i promašene komunikacijske strategije. To je pitanje karaktera. Zato je možda ipak lakše promijeniti šefa SDP-a, nego njegovu škorpionsku narav.

Ali ni Zoran Milanović nije posve bez argumenata. Prvo, za njega radi činjenica da se uspio nametnuti kao jedini lider stranke. SDP-ov je gigant politički prilično crvotočan, ali drugog nema na vidiku. Potpuno je personalizirao izbornu kampanju, stranku pretvorio u sredstvo i izraz vlastite autokracije. Poziciju sveodlučujućeg šefa partije učvrstio je svojim fajterskim gardom, ali i SDP-ovim sveprisutnim oportunizmom. Stranka koja se naučila povijati, ucijenjena osjećajem lojalnosti i često korumpirana raznim sinekurama, teško će se sada odjednom probuditi i uspraviti.

Neprofilirani rivali

Drugo, Milanoviću bi opstanak na čelnoj poziciji u SDP-u mogla garantirati i prilična kadrovska pustoš koja vlada u stranci. Na stranačkoj se sceni nije formirao ni jedan izgledan i nabrijan konkurent. Šef je loš, ali ni alternativa ne izgleda bolje. Mogući su rivali posve neprofilirani, usto zavučeni po mišjim rupama. SDP u proteklim godinama nije uspio stvoriti ni jednu ličnost od javnog autoriteta, nikoga tko bi se sada mogao staviti u izlog. Iz takve defanzive teško je odjednom, u mjesec, dva dana, jurišati u osvajanje čelne pozicije.

Treće, od svih SDP-ovih kapitalaca jedino Zoran Milanović pokazuje volju za moć bez koje funkcija predsjednika stranke vjerojatno ostaje tek sanak pusti. Nitko od potencijalnih konkurenata nema tu njegovu strast za položajem. Dok većina mogućih aspiranata očekuje da im pobjeda bude poslužena na tanjuru, on će se za poziciju šefa SDP-a žestoko, kilerski boriti. Njegovo je geslo da se vlast otima, a ne poklanja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 17:15