TROJICA KLJUČNIH POLITIČARA IZ DOBA RASPADA JUGOSLAVIJE U TITOVOM BUNKERU PROGOVORILI O PRIJELOMNIM TRENUCIMA: Ovo danas u EU podsjeća na dramu u SFRJ

Europska je unija danas suočena sa situacijom koja podsjeća na stanje u bivšoj SFRJ uoči njezina raspada i stoga bi se valjalo prisjetiti kako je najveća odgovornost za krvave ratove na Balkanu iz 90-ih godina na onima koji su odbili bilo kakav razgovor o političkom dogovoru kojim bi se našla alternativa federaciji koja je prestala funkcionirati, suglasna su danas trojica političara koji su obnašali najviše dužnosti u nekadašnjoj SFRJ.

Nakon gotovo tri desetljeća otkako se ta država raspala ponovo su se okupili u subotu na neobičnom mjestu, podzemnom bunkeru kod hercegovačkog gradića Konjica, i tamo evocirali uspomene na dramatične "godine raspleta" jugoslavenske krize čiji su bili izravni sudionici i svjedoci.

Stipe Mesić, Milan Kučan i Raif Dizdarević tako su prvi puta bili u prilici vidjeti objekt koji je u bivšoj državi tretiran kao najstroža vojna tajna.

Veliki podzemni kompleks projektiran kako bi izdržao napad atomskim bombama građen je od 1953 do 1979.

Gradnja je stajala 4,6 milijardi dolara. Više novaca uloženo je jedino u gradnju podzemnog kompleksa ratne luke Lora u Splitu za što je izdvojeno 5,7 milijardi eura. Najskuplji projekt bila je ratna zračna luka "Željava" kod Bihaća čija je izgradnja stajala više od 7 milijardi dolara.

Kompleks kodnog naziva O-ARK 1992. godine trebao je doživjetu sudbinu "Željave" jer je JNA pri povlačenju iz BiH pripremila sve kako bi ga minirala, no samo je prisebnost dvojice časnika spriječila provedbu te nakane.

U objektu kod Konjica koji danas služi kao prostor za izlaganje umjetničkih instalacija, a turisti ga pohode hrpimice kako bi vidjeli "Titov bunker", bio je osiguran ratni smještaj i zaklon za 350 osoba od čega su 50 trebali biti najviši dužnosnici bivše države.

Poseban dio bunkera bio je predviđen za Tita što se da opaziti po tračku luksuza uključujući i danas savršeno očuvane svilene tapete u njegovoj radnoj sobi.

Njegovim su odajama u subotu prošetali Stipe Mesić, bivši hrvatski predsjednik koji je bio i član posljednjeg saziva Predsjedništva SFRJ, Raif Dizdarević koji je član jugoslavenskog državnog vrha bio prije njega kao i prvi predsjednik Slovenije i prijeratni čelnik slovenske organizacije Saveza komunista Milan Kučan. Oni su u Konjic došli su na poziv organizatora History Festa kako bi sudjelovali u panelu o kraju bivše države.

Upravo je Kučan bio taj koji je upozorio kako Europska unija danas sliči na bivšu SFRJ jer ima brojne probleme na koje ne nalazi prave odgovore, a oni su eskalirali kada su zaboravljena načela na kojima je Unija utemeljena - potrebi da se više nikada ne dopusti rat na europskom kontinentu.

"Mora se odgovoriti na pitanje koji su temeljni interesi koji nas okupljaju oko EU. To je pitanje ravnopravnosti i funkcionalnosti. Ne može biti nadglasavanja država, no o nekim se interesima mora odlučivati većinom", kazao je Kučan upozoravajući kako populisti poput Viktora Orbana, Marine Le Pen i Mattea Salvinija zapravo samo rade u interesu Rusije i administracije Donalda Trumpa kojima nije u interesu jaka Europa.

Nekadašnji je slovenski predsjednik ovim riječima zapravo zaključio raspravu pod nazivom "30 godina nakon bunkera" koju je moderirao sveučilišni profesor iz Zagreba Dejan Jović koji je konstatirao kako pad Berlinskog zida jedino Balkanu nije donio ništa pozitivno.

"1989. godina kao da ovaj prostor uopće nije dotaknula kao druge Europljane", konstatirao je Jović postavljajući sugovornicima pitanje smatraju li se oni odgovornima za sve što se zbilo potkraj 80-ih i početkom 90-ih godina.

"Nije se moglo učiniti više", tvrdi danas Dizdarević, a s njim je suglasan i Mesić, ali kaže kako on jednostavno nije bio u prilici nikome nametnuti svoje mišljenje iako je odmah po imenovanju za člana Predsjedništva SFRJ upozorio kako će biti i zadnji predsjednik tog tijela ako ne dođe do političkog dogovora.

Kučan je kazao kako se on osjeća odgovornim jer nije uspio druge uvjeriti argumentima da je Jugoslaviji došao kraj i da se treba dogovoriti o mirnom razlazu.

"Odgovoran sam i za dvije velike greške koje je napravila Slovenija: za 'izbrisane državljane' i za 'Ljubljansku banku'", bio je iskren Kučan pojašnjavajući kako su problemi koji su u samostalnoj Sloveniji nastali rezultat ocjene da u bivšoj zajedničkoj državi ništa nije valjalo. To je pojasnio "iracionalnim naglašavanjem nacionalnog elementa" upozoravajući kako je takvo ponašanje uvijek štetno.

Vraćajući se u razdoblje od prije tri desetljeća Mesić je kazao kako je u Predsjedništvo SFRJ otišao sa zadaćom da se postigne dogovor o rješenju krize, no tamo nije našao sugovornike.

Podsjetio je kako je jedan od prijedloga bio uspostava konfederacije šest država na razdoblje od tri do pet godina.

Ponovio je svoju raniju tvrdnju kako je ključni problem nastao kada su pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i predsjednik Srbije Slobodan Milošević u četiri oka u Karađorđevu dogovorili razgraničenje i to na štetu BiH.

"Tuđman se iz Karađorđeva vratio sav ozaren i kazao kako je sve dogovoreno", kazao je Mesić u Konjicu ponavljajući tvrdnju da je Milošević Tuđmanu nudio banovinske granice iz 1939. te Kladušu, Cazin i Bihać za koje je kazao da mu ne trebaju jer je to "turska krajina".

Mesić je kazao i kako je Tuđmana tada upozorio da BiH odnosno Alija Izetbegović na to sigurno neće mirno gledati na što mu je pokojni hrvatski predsjendik uzvratio kako "Alija nema što reći ako se hrvatske i srpske škare slože".

Mesić ipak nema dvojbe kako je koncept velike Srbije bio u pozadini svega što je radio i drugima nudio Milošević.

"Milošević nije želio nikakvu Jugoslaviju. Ni federativnu ni konfederativnu. On je varao svijet. Bio je uverljivi prevarant", zaključio je Mesić.

Dizdarević je pak podsjetio kako je SFRJ već ključnu 1989. pratično dočekala u kaosu s inflacijom od 350 posto, bez vlade i bez proračuna, a Milošević je kroz svoju "antibirokratsku revoluciju" brutalno smijenio rukovodstvo Crne Gore. U takvom okruženju, potvrdio je Dizdarević, postojala je spremnost u tadašnjem državnom vrhu da se kao krajnjom mjerom posegne za uvođenjem izvanrednog stanja.

"Bili smo u mučnom raspoloženju. Pred našim se očima rušila Jugoslavija, a mi smo bili nemoćni", kazao je Dizdarević.

Odmah nakon toga Milošević je izvršio pritisak ne bi li smijenio Stipu Šuvara s mjesta predsjednika Centralnog komiteta SKJ, a Dizdarević kaže kako je srbijanski čelnik već tada pokušao provesti puč i preuzeti nadzor nad svim bitnim procesima.

Ključni problem, ističe danas Dizdarević, je to što nije bilo hrabrosti da se račun za krizno stanje izravno adresira na Miloševićeva i spriječi rušenje načela na kojima je jedino mogla opstati jugoslavenska federacija.

Kučan je kazao kako je Slovenija kao braniteljica ustava iz 1974. godine željela ponuditi razuman mehanizam rješavanja sukoba u bivšoj Jugoslaviji, no u tome nije uspjela, prije svega zbog uloge u državi koju je tada imala JNA koja je željela centraliziranu državu na temelju memoranduma SANU.

Četrnaesti kongres SKJ Kučan i danas vidi kao ključni događaj koji je označio kraj SFRJ, a odaje priznanje tadašnjem čelniku hrvatskih komunista Ivici Račanu jer je podupro odluku Slovenaca o napuštanju tog skupa kojim je želio dominirati Milošević.

"To je bila naznaka da je došao kraj zemlje koja se zvala SFRJ", kazao je Kučan.

Kazao je kako je Slovenija imala na raspolaganju tek 30 dana da spriječi masovnu vojnu intervenciju protiv njezina osamostaljenja, a donekle joj je pomoglo to što ni vrh JNA nije bio jedinstven jer se, primjerice, general Veljko Kadijević kolebao što učiniti.

Komentirajući ulogu Ante Markovića, posljednjeg predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFRJ, Kučan je kazao kako se njega i u Sloveniji doživljavalo kao dobar izbor, no njegovo je imenovanje zakasnilo godinu ili dvije.

"Možda smo ipak podcijenili da je Marković bio Hrvat iz BiH", kazao je Kučan.

29. studenog 1990. Kučan je, kako tvrdi, Tuđmanu i Markoviću predložio koncept mirnog izlaska Slovenije iz SFRJ, a Markoviću je predložio da od međunarodne zajednice zatraži intervenciju kako bi se spriječio oružani sukob unutar zemlje. Marković je to 1990. godine odbio uz obrazloženje kako se mora pridržavati važećeg ustava države čiji je premijer bio.