U Anušićevu životu najzanimljiviji je detalj onaj koji ne navodi u službenoj biografiji

Ivan Anušić u šest i pol godina prešao je put od načelnika Antunovca, mjesta pokraj Osijeka do ministra obrane Republike Hrvatske. U međuvremenu je odradio jedan i pol mandat na dužnosti župana Osječko-baranjske županije, pri čemu je svih tih šest i pol godina maksimalno iskoristio kako bi na sebe skrenuo pozornost hrvatske javnosti usput se hijerarhijski uspinjući i u HDZ-u, stranci čiji je član postao 2011. godine, nakon što je godinama prije toga bio u HSP-u, a onda jedno vrijeme na lokalnoj razini djelovao kao nezavisni političar.

Zanimljivo je kako se u njegovoj službenoj biografiji na web stranici Osječko-baranjske županije nigdje ne spominje da je bio član HSP-a uz koji se vežu njegovi politički počeci 2005. godine kada je prvi put izabran za načelnika Antunovca, a isti je uspjeh ponovio 2009. godine. No, nakon tih izbora došlo je do njegova razlaza s Antom Đapićem, pri čemu je Anušić nastavio obnašati dužnost načelnika kao nezavisni, a potom je 2013. godine opet pobijedio, ali ovaj put kao kandidat HDZ-a.

Na tim izborima, kao i na onima 2009. godine za njegovu je zamjenicu izabrana Nataša Tramišak, donedavna ministrica regionalnog razvoja i fondova Europske unije, koja je Anušića politički pratila na tom putu, pa i kasnije kada je on izabran za župana. Anušić je 2014. pobijedio i na unutarstranačkim izborima te postao predsjednik Županijskog odbora HDZ-a, a u Sabor je prvi put izabran 2015. godine u osmom sazivu, u vrijeme kada je HDZ-om vladala struja Tomislava Karamarka i Milijana Brkića. Za Anušića se, s obzirom i na njegovu pravašku prošlost, uvijek govorilo da pripada desnom dijelu političkog spektra, ali to nije smetalo Andreju Plenkoviću kada je preuzeo HDZ da s njim nastavi surađivati te da postane njegov potpredsjednik u stranci.

Konačno, čak i da je htio nešto mijenjati pitanje je bi li mu to uspjelo, pogotovo jer u političkom smislu za to nije imao nikakvo opravdanje s obzirom da je Anušić redovito isporučivao odlične izborne rezultate za HDZ kako u Osječko-baranjskoj županiji tako i na parlamentarnim izborima u 4. izbornoj jedinici, pa je tako 2020. godine lista HDZ-a koju je nosio Anušić osvojila osam saborskih mandata.

Kamen smutnje

To je bila i ulaznica da Osječko-baranjska županija dobije ministra u Vladi, a izbor je pao na Tramišak. Ona će, pak, ubrzo postati kamen smutnje između Anušića i Plenkovića. Premijeru se nikako nije sviđalo što je Tramišak odanija svom šefu iz Osijeka, nego li njemu, pa je vrlo brzo krenula priča kako bi ministrica mogla biti smijenjena. Prvi put Plenković ju je želio smijeniti u proljeće 2022. godine, ali se Anušić tome žestoko usprotivio, pa je premijer odustao, no u siječnju ove godine to je presjekao i smijenio Tramišak, iako nikada nije obrazložio koji su to točno bili njezini profesionalni i stručni propusti.

Na kraju je ispalo da ju je smijenio samo zato što mu se nije sviđala. Mnogi su tada očekivali žestoku Anušićevu reakciju, ali je ona izostala. Župan je očigledno procijenio da nije vrijeme za otvoreni sukob s premijerom, s kojim je već nekoliko godina u latentnim prijeporima. Nije tajna da njih dvojica nisu u najboljim odnosima. Štoviše, Anušić se nije libio otvoreno kritizirati unutarstranačku politiku, pa je tako uoči lokalnih izbora 2021. godine upozoravao na osipanje članstva u Vukovarsko-srijemskoj županiji pozivajući ministra Marija Banožića, kojega će sada naslijediti, da se pozabavi stranačkim ogrankom koji vodi i što je izazvalo otvoreni politički sukob između njih dvojice ili kada je u negativnom kontekstu spominjao koaliciju HDZ-a i SDSS-a zbog čega ga je Plenković javno prozvao, kao i nezadovoljstvo operativnom provedbom Projekta Slavonija, Baranja i Srijem...

I nedavno je Anušić kritizirao politiku HDZ-a i premijera u slučaju direktora HEP-a Frane Barbarića, na što mu je Plenković na svoj način odbrusio. Anušić se ove godine, iako potpredsjednik stranke, rijetko pojavljivao na sjednicama Predsjedništva. No, ni Plenković se s druge strane nikada nije usudio krenuti đonom na župana, jer je svjestan kako ovaj ima dobru podršku među desnom i braniteljskom populacijom HDZ-ovih birača.

Kickboksač Anušić

Anušić se, pak, s druge strane, paralelno uhvatio u koštac s projektima na području svoje županije, ne krijući težnju da kroz njezin gospodarski razvoj i uspon dodatno razvija istok Hrvatske.

Tako su na njegovu inicijativu u Osijeku, uz potporu europskog novca, izgrađeni Gospodarski centar i Regionalni distribucijski centar, izlobirao je 400 milijuna kuna vrijednu obnovu Zračne luke Osijek, kao i 250 milijuna eura vrijedan novi KBC Osijek čije se projektiranje priprema...

Također, prvi je u Hrvatskoj, u suradnji s gradovima i općinama, pokrenuo besplatni školski obrok za sve osnovnoškolce u županiji, što je Vlada ove godine prekopirala na cijelu Hrvatsku. Nedavno se zbog požara u Dravi International jako medijski eksponirao tražeći odgovornost vlasnika tvrtke i prozivajući ga za ekološku katastrofu, čije je proglašenje zatražio od Vlade, ali su Banski dvori to izignorirali. Politički oponenti su, pak, za tu katastrofu prozvali baš HDZ i Anušića, smatrajući da nisu poduzeli ništa kako bi se takva situacija izbjegla.

Anušić je dragovoljac Domovinskog rata u koji se uključio kao 17-godišnjak napustivši srednju školu. Bio je pripadnik ZNG-a, 106. i 130. brigade, pripadnik Specijalne policije MUP-a Orao, Vojne policije i 3. Gardijske brigade Hrvatske vojske. Prošao je brojna ratišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, od istočne Slavonije, zatim u kolovozu 1992. godine na dubrovačkom području, u siječnju 1993. godine sudjelovao je u Akciji Maslenica, a u kolovozu iste godine je mjesec dana proveo na području BiH. Sa Specijalnom policijom MUP-a Orao sudjelovao je od 1993. do 1995. godine u akcijama na Velebitu, a s istom postrojbom sudjelovao je i u akciji Bljesak i oslobađanju područja zapadne Slavonije.

Po završetku ratnih operacija na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine završava srednju školu u Osijeku te se upisuje na Kineziološki fakultet u Zagrebu gdje je stekao višu stručnu spremu i titulu stručnog prvostupnika trenerske struke. Vojno je umirovljen 2003. godine, a od 2002. do 2005. godine bio je predsjednik i trener u Kick boxing klubu Antunovac. Kickboxom se i danas rekreativno bavi. S obitelji živi u Antunovcu i otac je četvero djece.