U cijeloj priči o Kacinovu vikendu na Krku postoji i drugi sloj koji nije tako očigledan

Ovog petka novine koje čitate razotkrile su novi živopisni primjer u dugoj kolekciji političarskog licemjerja. Otkrile su da je glasnogovornik slovenske vlade Jelko Kacin ljetovao u svojoj vikendici na Krku samo nekoliko dana prije nego što je priprijetio da će Hrvatsku zbog bujanja kovida uvrstiti na problematičnu listu.

Visoki funkcionar slovenske vlade odvezao se na najbliži hrvatski otok. Proveo je tamo nekoliko ugodnih dana. Uživao je u pripeci i borovini, šetao, kupao se u moru. A kad je stigao kući, zaključio je da je odviše opasno da drugi slovenski građani rade isto što i on. Zaključio je kako nije nipošto preporučljivo da slovenski građani putuju na hrvatski Jadran, osim ako ti slovenski građani nisu njegova obitelj i on sam.

Novine su, naravno, mali proplamsaj Kacinove političke dvoličnosti dočekale s očekivanom zluradosti. Ne postoji ništa što tako razveseli opozicijske medije nego kad vladajući političar jedno propovijeda, a drugo radi, jedna pravila primjenjuje na druge, a druga na sebe.

Nema, također, ničeg što tako razara političke karijere nego takvi činovi građanskog licemjerja. O tom bi, uostalom, Kacin mogao nešto naučiti od savjetnika britanskog premijera Dominica Cummingsa, koji je također zatečen s prstima u pekmezu sličnog političkog licemjerja. Tijekom najtvrđeg “lockdowna” fino se iz Londona odvezao na roditeljsku farmu u Durham, demonstrirajući nešto što tako bratski spaja političare svih meridijana: da smatraju da za njih ne vrijede pravila koja postavljaju ili kane postavljati drugima.

Politička dvoličnost slovenskog političara je, naravno, prvi, najuočljiviji i najbanalniji aspekt “slučaja Krk”. No, u cijeloj priči o Kacinovu hrvatskom turističkom vikendu postoji i drugi sloj koji nije tako očigledan - a mislim da je zanimljiv. A on se sastoji u riječi “vikendica”. Jelko Kacin - naime - nije ljetovao u hotelu ni kampu ni apartmanu. Ljetovao je u obiteljskoj kući koja glasi na njegovu suprugu, a koju je - pretpostavljam - otpočeo zidati još za Jugoslavije. Kacin je jedan od tisuća slovenskih državljana koji na hrvatskoj obali imaju famozne “vikendice”, a tom broju treba pridodati i brojne državljane BiH te - naravno - još kudikamo veći broj hrvatskih kućeposjednika.

U posljednjih petnaestak godina famozne su se “vikendice” činile kao umirući fenomen. Nakon što su se kao društveni fenomen razbuktale u 70-ima, nakon što su u 80-ima dosegle povijesni vrhunac, kuće za odmor domaćih i poludomaćih vlasnika postale su u 21. stoljeću nešto zastarjelo, demodirano i ni po čemu kul. Ako je vjerovati povjesničarima poput Austrijanke Karin Horvat (koja je o tome napisala studiju), “vikendice” su kao fenomen nastale sredinom šezdesetih godina, kad jugoslavenska srednja klasa počinje akumulirati višak vrijednosti i stanovitu štednju. Kako je u to doba socijalizam, s tom štednjom ta srednja klasa nije mogla ni kupovati dionice ni širiti velike biznise.

Stoga je ulaže u nekretnine, koje su vlasnici često sami gradili, dozidavali i sređivali. U njih nije bio uložen samo socijalistički ušteđeni novac. Još i više, u njih je bio uložen drugi vid socijalističkog kapitala: a to je slobodno vrijeme. Ljudi koji su radili do tri imali su duga popodneva da odu u vikendicu ili klet, gdje bi nastavak radnog dana krali poslodavcu (državi) i investirali u vlastite bukoličke vrtove. Same po sebi, te su vikendice bile polutansko-hibridna kultura. Spajale su moderno i predmoderno. Imperativnu kulturnu novotariju koju promovira vladajuća ideologija - da se ljeti ide na more - spajale su s predmodernom žudnjom dojučerašnjih seljaka da imaju svoj vrt, pome, bob, kivije i trešnje. Seoski vrt uz plažu: to je bila mjera i definicija naše kulture.

Ali, u tranziciji se sve promijenilo. S kapitalizmom su stigli dugi radni sati. Jedan dio radnika u kapitalizmu je izgubio vikende (o čemu se, zanimljivo, rijetko govori kad se priča o radu trgovina nedjeljom). S globaliziranjem nekretninskog tržišta, parcele uz more postale su radničkoj klasi nedosežne. Vikendaški areali poput Čiova, Grebaštice, Vira ili Valsabione toliko su se izgradnjom progustili da su postali otjelovljenje urbanističke ružnoće.

Treća i četvrta generacija težaka nije više prema zemlji imala nikakvu nostalgiju, i nikakav im eros nije pobuđivala ideja lijehe s raštikom i blitvom. Vikendica se do početka 2000-ih pretvorila u kulturalnu tamnicu, oličenje lošeg lifestylea. Ideja vikendice bila je skopčana s ljetovanjem uz punicu i svekrvu, ljetom provedenim nad šporetom, s kupanjem u uvijek istoj preizgrađenoj i betonskoj vali, s nedostatkom znatiželje i pustolovine. Vikendica je istovremeno doživjela svoju novčanu mutaciju.

Postala je asset koji se može monetizirati. Jedan je dio unovčen tako što je pretvoren u apartmane, kao turističko ulaganje.

Drugi su vlasnici prodali strancima, a taj je novac nerijetko služio za prvi stan djeci, školarine, studije. Na pamet mi pada ne jedan slučaj gdje su se nekretninom dida, zidanom nakon tri popodne u socijalizmu, plaćale nekretnine unuka u Kanadi, Britaniji ili Zagrebu.

Vikendice su tako išle svom povijesnom zalazu - kulturnom, urbanističkom, ekonomskom. A onda se dogodio nesvakidašnji obrat koji je promijenio mnogo, pa i to. A taj je obrat donio novi faktor - virus.

Pojavio se, naime, COVID-19, a s njim i novi oblici (ne)rizičnog ponašanja. Ono što nakon ljeta 2020. pouzdano znamo jest da ljudi ni u epidemiji ne žele tek tako odustati od dobrih stvari u životu. Unatoč virusu, žele i dalje partijati, žele se zabavljati, slušati muziku, piti i jesti. Ali - naravno - to rade drukčije. A u toj finoj adaptaciji “starog normalnog” vikendici je najednom neočekivano skočio rejting.

Najednom se ispostavilo da je dosta zgodno sjesti u auto u Ljubljani (ili Zagrebu ili Rijeci), dovesti se tim autom do Omišlja (128 minuta, po Michelin Routesu), parkirati taj auto u svoj dvor i proboraviti deset dana u svojoj kući, muvajući se u krugu trgovine i plaže kamo navraća istih tridesetak ljudi. Sve monotone, regresivne, klaustrofobične, neuzbudljive strane zbog kojih su vikendice postale ljudima odbojne najednom su se zbog malog kineskog virusa izvrgnule u - prednost.

I tu počinje paradoks. Vikendice, naime, nisu jedini ne-kul, odbojni i zastarjeli aspekt jadranskog turizma koji se zbog virusa pretvorio u prednost. Može se slobodno reći da su se s kovidom - paradoksalno - sve mane hrvatskog turizma načas pretvorile u prednosti.

Turistički su konzultanti u Hrvatskoj stalno zdvajali što na Jadranu ima previše apartmana, a premalo hotela. Tom su fenomenu (ne bez razloga) pripisivali ekstremnu sezonalnost, građevinski pritisak na obalu, malu dodanu vrijednost, raširenu poreznu evaziju. Ljeta 2020. situacija je takva da su hoteli uglavnom poluprazni, jer se turisti boje klimatizacijskih traktova, hodnika, aula i napučenih plaža. Apartmani, pak, rade kao urica jer ljudi u eri virusa vole imati svoja četiri zida i zaseban ulaz. Ne bez razloga, u Hrvatskoj se kukalo što smo auto-destinacija.

Ideja Jadrana ljeti odviše je često bila skopčana s vrućim limom koji se kuha uz plažu, s redovima čekanja na trajekt i iznurujućim prometnim gužvama. Turistički su “think-tankovi” čeznuli za više avioturista, a ekolozi i staromodni etatisti (poput mene) žudjeli su za zemljom koja bi možda manje ulagala u ceste, a više u metonimiju države: u željeznicu. Virus je - paradoksalno - i tu donio trijumf najprimitivnije “stare normalnosti”.

Aerodromi grcaju u dugovima, šalteri su prazni, aviona se ljudi boje ko grešne duše. Vlakovi su poluprazni. Ali, zato se auto pretvorio u oruđe limene samoizolacije, antivirusnu kapsulu koja vam omogućava da se samoizolirani ispalite iz Stuttgarta ili Wroclawa i nakon deset ili petnaest sati budete na trajektnoj đigi na Braču. Pa sad, paradoksalno, imate situaciju da je turista u srednjoj Dalmaciji 60 posto od lanjskih, ali su gužve na parkinzima i u luci veće nego lani.

Tako funkcionira to turističko “novo normalno”. Od devedesetih naovamo stalno smo se žalili da su tranzicija i monokultura turizma uništili institucije koje su bile moderne, kolektivističke i suštinski javne, a da su na njihovoj razvalini izrasle predmoderne, individualističke i suštinski privatne. Umjesto hotela, cimer fraj. Umjesto proizvodnje, šverc komerc. Umjesto vlaka, auto. Umjesto pruge, cesta. Umjesto zajedničkog prometala, vozikanje sam za sebe.

Umjesto kolektivnog turizma koji kreiraju arhitekti, planeri i konzorciji, točkasti turizam booking.coma. Taj poraz planskog i javnog stvorio je u ovih trideset godina cijelu jednu malu supkulturu modernističke nostalgije. A sad se dogodio bizaran obrat. Virus je sve te regresivne, neplanske, predmoderne i dugoročno destruktivne strane jadranskog razvoja kratkoročno pretvorio u “košer” i poželjne.

A dok se to događa, diljem jadranske obale, od Žaborića do Mimica i od Ugljana do Kacinova Krka, počivaju deseci vikendaških oaza. U njima su tisuće kvadrata žbuke i cementa koje su zidali socijalistički doktori, cjevari, šoferi i činovnici.

Načas su izgledali kao umirući relikt nestajuće kulture. A onda je stigao virus, i - kako pokazuje slučaj Kacin - tu kulturu načas oživio.