U KOJEM BISTE HRVATSKOM GRADU ŽELJELI ŽIVJETI DA IZ NEKOG RAZLOGA NE ŽIVITE U SVOM GRADU? Devet naših novinara i kolumnista odgovara na ovo pitanje

Jurica Pavičić

Ocvala otmjenost koja mi se sviđa

Split ► Pula

Razlozi zašto želim živjeti u nekom gradu za mene su rudimentarni. Iako nije zgorega živjeti u gradu koji ima kulturni život i intelektualnu scenu, kod mene nekako pobjeđuju bazičnije stvari: priroda, more, tržnica.

Glavni razlog zašto volim živjeti u Splitu i zašto Split ne bih mijenjao je Marjan. Drugi razlog je splitski zeleni Pazar. Treći razlog je vez na mulu 6 u lučici SD Spinut - vez na kojem mi je barka.

Ali, ako već moram birati alternativno mjesto za život u Hrvatskoj, to me stavlja na muke. Argument za Rijeku je lokacija: Rijeka je blizu Zagrebu, Ljubljani i Trstu, ali i dvadeset minuta autom od najljepšeg hrvatskog gorja, što mi je kao planinaru važno.

Ima argumenata i za Šibenik. Kao čovjek s brodicom, zavidim Šibeniku na najljepšem i najdostupnijem arhipelagu od svih jadranskih gradova. Mogu sebe zamisliti kako se svake ljetne subote zavučem barkom u uvalu Magarna ili Stupica. Šibenik je blizu Dinare i kanjona Zrmanje. Ima divan kanjon Sv. Nikole, jedan od najljepših komada novoosvojenog javnog prostora u Hrvatskoj, nastao u eri kad drugdje javni prostori uzmiču. Za razliku od drugih hrvatskih gradova, Šibenik ima prostornu politiku i strateški je razborito vođen. Ima najljepšu ljetnu koncertnu scenu. Volim šibenski humor, koji je skaredan kao i splitski. Sviđa mi se također što je Šibenik razmjerno progresivan grad. To je jedini dalmatinski grad u kojem čak ni HDZ-ovci nisu crni, odurni reakcionari. A opet, Šibenik ima i slabih strana. Ipak je to manji grad, bez sveučilišta, bez stalnog art-kina.

Premda sam se teško namučio odlučiti između Šibenika i Pule, na koncu za dlaku prednost ipak dajem Puli. Kao i Rijeka, i Pula ima povoljnu lokaciju - razmjerno blizu Italiji, Sloveniji i planinama. Ima lijep akvarij Fraškera i Fraškerića koji me kao nautičara privlači. Ima svoju najbolje skrivanu tajnu, Fratarski otok. Od svih većih jadranskih gradova, Pula ima vjerojatno najljepše plaže. Ako Split ima Marjan, a Šibenik Sv. Nikolu, Pula ima Muzil, samo što Puljani nažalost ne znaju da ga imaju jer im je taj veličanstveni poluotok sedamdeset godina uskraćen skandaloznom žicom.

Mislim da je Pula grad koji bi mi pasao i mentalitetno. Odgojila me industrija, pa volim što je Pula u srži tvornički grad. To je grad temeljito impregniran dizalicama i trlišima, grad u kojem se sveprisutni pipci Arsenala i Uljanika protežu od rock scene do radničkih kampova. Pula je grad stvarnog melting pota. To je sigurno jedini grad u Hrvatskoj u kojem na istom katu u Rojcu mogu suobitavati pankeri, lezbijke, Hvidra i nogometni navijači, a da se ne pomlate, nego surađuju i dogovorno koriste prostor.

Pula ima vrline Istre - toleranciju, liberalnost, hedonizam. A opet, nema onaj težački, zatvoreni, tvrdokorni, račundžijski mentalitet koji ruralnu Istru zna činiti nesimpatičnom i teškom. Čak i mane Pule su mi prihvatljive. Pula nije šećerlema ni bombonijera. Infrastrukturno je jezivo zapuštena i derutna. Po sadržaju dućana, izgledu lokala i urbanoj opremi Split za nju izgleda kao Pariz. Ali, u toj dekadentnoj oljuštenosti ima neke ocvale otmjenosti koja mi se uvijek sviđala.

Barbara Ban

Kad je život bio jednostavan

Pula ► Zagreb

Da ne živim u Puli, živjela bih u Zagrebu. Doduše, Istra mi je i dalje broj jedan mjesto za život i teško da bih se odselila u neki drugi hrvatski grad ili mjesto jer mi se ovdje pruža sve za kvalitetan i ispunjen život. Na pamet mi ne pada niti da se selim u inozemstvo.

Ali da se baš moram odseliti, to bi definitivno bila hrvatska metropola. Možda očekivano, jer velik broj Istrana bira baš Zagreb za svoj drugi dom, ali zapravo u mom slučaju to bi bio logičan odabir. Prije svega tu sam provela studentske dane i s tim sam se gradom zaživjela. Jednostavno neko mjesto zavoliš iako je sasvim drugačije od tvoga rodnog grada. A ja sam ga u tih pet godina studija uistinu zavoljela. Na neki način postao je moj drugi dom. I dan-danas, kada se bližim Zagrebu, ponese me neka nostalgija za tim danima kada je nekako sve bilo jednostavnije i jedino što me je zanimalo bilo je položiti ispit i družiti se s prijateljima.

​No, nije samo to. Tu sam stekla cjeloživotna prijateljstva koja me i danas vežu za taj grad. I dan-danas tu živi dobar dio mojih najboljih prijatelja s kojima sam dijelila i dobro i loše za vrijeme studentskih dana. Kavica na Cvjetnom trgu jedan je od rituala koji se s prijateljima u Zagrebu ne propušta.

​Ako bih stavila na stranu svu tu romantiku i nostalgiju koja me vuče u doba mladosti i vremena koja su ipak bila nešto bezbrižnija, i dalje mi se Zagreb nameće kao izbor. Smatram da je taj grad uistinu ugodan za život, iako ni tamo nije sve savršeno, kao što nije niti u jednom hrvatskom gradu. No, nitko ne može reći da nema bezbroj poslovnih mogućnosti koje svatko može iskoristiti, ovisno o svojoj kreativnosti, upornosti i radu. Te su mogućnosti u manjim gradovima, pa tako i Puli, ipak sužene. Osim toga, za razliku od istarske obale koja vrvi životom ljeti, Zagreb to nudi i onda kada u malim primorskim mjestima nema doslovce ničega - kada su izlozi puni papira, kada popodne nema nikoga na ulici, kada su u zimskim mjesecima trgovine i kafići zatvoreni zbog godišnjih odmora.

​Zimi naprosto primorje obuzme neka svojevrsna depresija koja nestaje tek dolaskom Uskrsa, kada ponovno počinju pripreme za sezonu. I onda opet počinje to ljetno ludilo koje zna nekada biti zabavno, a zapravo je nama koji živimo na obali u većini slučajeva pomalo i zamorno. Dok drugi uživaju u ljetovanjima, mi u većini slučajeva moramo šljakati. Jednostavno nema ravnoteže. Totalno obrnuta priča od Zagreba.

Luka Benčić

Glazba me vodi “gore”

Rijeka ► Zagreb

Da ne živim u Rijeci živio bih u Zagrebu. Svijestan sam da je to vjerojatno opće mjesto, ali svi drugi gradovi i općine koje sam s vremena na vrijeme zamišljao kao idealne lokacije za život, u ovom trenutku, za mene ne bi funkcionirali kao trajna baza. Isto tako, svijestan sam da mnoge gradove i općine nisam uopće ili nisam dovoljno dobro upoznao.

Volim Gorsko kotar, preciznije Skrad, odakle je moj djed, i lijepo mi je boraviti tamo, ali samo povremeno i u vremenski ograničenim periodima. Isto tako, volim i neka mjesta na obali i otocima, u kojima se mogu zamisliti par mjeseci godišnje, ali ne duže od toga. To su naselja koja, u ovom trenutku moga života, spadaju u kategoriju „kada budem stariji“.

Puno je ljudi iz moje generacije iz Rijeke otišlo studirati i raditi u Zagreb. To je grad uz koji je vezana moja profesionalna novinarska karijera, budući da već 18 godina radim za zagrebačku tvrtku. U Zagreb sam, još kao student, odlazio na koncerte koje se nije moglo vidjeti nigdje drugdje u Hrvatskoj, čak ni u Sloveniji. Kako se bavim i glazbom, uz Zagreb je vezan i taj dio moje karijere. U tom sam gradu tijekom dva desetljeća stekao puno prijatelja. Zagreb, u puno većoj mjeri nego Rijeka, nudi one sadržaje koji su meni bitni. „Gore“ je konstantna i raznovrsna ponuda koncerata, klubova, kafića, restorana, trgovina i po tom pitanju, Zagreb je u rangu nekih europskih metropola.

S druge strane, ne vjerujem da ću ikada živjeti u Zagrebu. S godinama, moja potreba za ranije navedenim sadržajima postaje sve manja. Imao sam nekoliko prilika da odem raditi „gore“, ali svaki puta sam se, bez predugog razmišljanja, odlučio ostati u Rijeci, koju volim, u kojoj je moja obitelj i prijatelji, koja mi odgovara i po mentalitetu i po prevladavajućem svjetonazoru. Puno je mana Zagreba, od magle, prometnih gužvi, velikih udaljenosti do gradske vlasti zbog koje bih, poznavajući sebe, konstantno bio ogorčen na svoje sugrađane što je uporno biraju. Znam da mnogima to nije bitno, ali to je problem koji bih imao i s nekim drugim hrvatskim gradovima koji su mi se, onako na prvu i površno, svidjeli.

Činjenicu da je Zagreb jedini grad u Hrvatskoj u kojem su koncentrirani svi sadržaji, sve gospodarske domene i sve vrste poslova i praktički cijela domaća gospodarska aktivnost smatram poraznom. To je plod tri desetljeća duge pogrešne politike centralizacije koja uništava hrvatske gradove, općine i cijele regije. Pišem ovaj tekst nakon koncerta u Njemačkoj, u gradiću od osam tisuća ljudi za koji sam prvi puta čuo, ali imaju klub u kojem nekoliko puta tjedno nastupaju bendovi iz cijelog svijeta. Prije samo dva desetljeća, takvih je klubova bilo i u hrvatskim gradićima slične veličine, ali cijela je infrastruktura uništena što centralizacijom što bjesomučnim podavanjem gradova i općina turizmu. Kada ne bi bilo tako, kada bi ova država, po pitanju decentraliziranosti, bila sličnija barem Sloveniji, da ne govorimo o Njemačkoj, Zagreb sigurno ne bi bio moja alternativa Rijeci.

Željko Ivanjek

Tragovi ranih želja i stare uspomene

Zagreb ► Pula

Kada čovjek ostari, sanja premalo. U retrospektivi, čini mi se da nisam nikada želio živjeti u drugom gradu osim u rodnom Zagrebu.

A nije tako. U mlađim, bahatim danima, dok sam više putovao, smislio sam jednu idealnu kombinaciju. Onako kako ju je opisao pjesnik Ivan Slamnig: pretpostavio sam inozemnu travu onoj na Zrinjevcu.

Pa sam, tako, zamišljao raditi u Rimu, a živjeti u Beču. Ipak, nisam prihvatio posao na RAI-ju, vratio sam se doma. Zahvaljujući poslu na televiziji, tada Televiziji Zagreb, dosta sam putovao. Vidio sam ono što ne bih bez snimanja dokumentarnih filmova. Službenička obitelj svodila je putovanja na ljetovanja.

Posjetio sam nenastanjene zaljeve na Krku i na Braču, spustio se sa Sv. Jure u Dalmatinsku zagoru. Posvuda je postojao neki dobar prizor koji još uvijek pamtim, i rado bih mu se vraćao. Tada sam ta druga mjesta zamišljao kao mjesta odmora i uživanja u prirodi.

Vezao sam se, silom posla i prilika, za Pulu, još od 1980., kada sam otišao na pregled terena da bih snimao film o Joyceu u Puli 1904./1905. Kupio sam si pulover ispleten u Sirogojnu, prespavao u hotelima na rtu - “Istra” je netom bila otvorena.

I poslije sam svraćao u taj grad. Posao me tjerao na povratak. A onda sam zbrojio dva i dva. Postao sam dovoljno star da mi ljudi postanu važniji od prizora oko njih. U Puli su odjednom živjeli neki meni bliski ljudi. Još od studentskih dana rado sam se družio s pjesnikom i novinarom Budimirom Žižovićem. U taj grad preselio se urednik mojih knjiga, Nenad Popović. Upoznao me s knjižarom u Kandlerovoj, s Elmom Cvekom.

Otvoreni gradovi za mene su oni u kojima sam imao neke bliske znance, od Rima do Pule. A Pula mi je, vjerojatno, draža od Splita zato što ima šire ulice, pa ostavlja malo više prostora privatnosti. Kada ispitam sjećanja, u Puli postoji ponešto od moje mladenačke kombinacije. Ponešto od drevnoga Rima, pa ponešto od rasijane Austro-Ugarske.

Onaj “Kafe zrcala”, u kojem je sjedio Irac James Joyce, izgledao mi je kao bečka kavana, barem na fotografiji. Arena, pak, odgovara Koloseju iz Rima, ili iz tuniskog El Djema. Tragovi ranih želja vuku se po starim uspomenama. Da ne spominjem - more.

Još prije nekoliko godina sanjario sam o tome da se preselim u Pulu, štoviše počeo sam o tome govoriti, najviše samom sebi. Slagao sam nekakve planove, pa birao imaginarna mjesta na Novoj Verudeli. Ali, prebrzo sam shvatio da su to samo puke tlapnje. Čini mi se da sam, birajući neka druga mjesta za svakodnevicu, opet izabrao Zagreb.

Edi Jurković

Nije moguće pobjeći od samoga sebe

Rijeka ► Trećić

Bio je ponedjeljak, Zagreb je bio uobičajeno maglovit, a koordinacijski sastanak tek što nije počeo. „Jao, da znaš, bila sam za vikend u Opatiji, divno smo se proveli“, povjerila mi se kolegica i dodala kako jedva čeka mirovinu da kupi apartman i preseli se u Opatiju. Zamislio sam se nad tom jednostavnom kalkulacijom i gotovo fizički osjetio kako mi rastu magareća uha. Zaboga, pa ja sam se u to vrijeme iz Opatije u kojoj sam živio desetak godina bio preselio u Zagreb. Očito u krivom smjeru, bar po mjerilima kolega.

Gdje živjeti, pitanje je koje ne brine većinu stanovnika 6756 naselja u Hrvatskoj, jer najčešće žive tamo gdje mogu, čvrsto zakucani za svoju nekretninu, nespremni i često u nemogućnosti promijeniti mjesto boravka. Horizontalna mobilnost nikada nije zaživjela u korijenima isprepletenoj Hrvatskoj.

Mene je ipak s vremena na vrijeme proganjalo pitanje gdje želim boraviti pa sam se u pola stoljeća života selio desetak puta, najčešće na relacijama Rijeka – Opatija – Zagreb. Lakonski bi bilo odgovoriti da sam selio zbog posla, dubokoumno da sam se dosađivao, a možda je istina da sam bježao ili mi je naprosto povremeno trebala promjena.

Potrebu za izmještanjem lako je zadovoljiti kraćim odmorima kakve sam godinama realizirao na relaciji Opatija – Komiža, uz čuđenje kontinentalaca što se s mora izmještam na more. Pokojni bard hrvatskog novinarstva Zoran Franičević dobro je razumio što sam radio jer je i sam iz Komiže odlazio ljetovati na – Biševo. Pisac Senko Karuza živio je na prvom katu kuće u Komiži koju je kvasilo more, a da se pokušao ubiti skokom s prozora – ne bi uspio - pao bi na žalo i skotrljao se u plićak. On je još teže podnosio komišku „vrevu“ i bježao u Malu Travnu, skrovitu uvalu bez stalnih stanovnika.

Jasno je iz ovih primjera da bih kao odgovor na pitanje „gdje bih želio živjeti“ odabrao neki hrvatski Trećić, najmanju zamislivu urbanu cjelinu na udaljenom jadranskom otoku. Jasno, pod uvjetom da na njemu ima inteligentnog života, jer naselja ne čine puste kamene kuće nego živi ljudi.

Ne krijem da sam jedan od zaljubljenika u eskapističku komediju „Mediterraneo“ talijanskog redatelja Gabrielea Salvatoresa, koji je svoj memento „Mediteranu kakav je nekada bio“ posvetio svima koji bježe, koji se iz raznih razloga ne osjećaju ugodno u sredinama gdje žive.

Nažalost znamo, trajni bijeg, primjerice na otok, u stvarnosti nije moguć, jer – nije moguće pobjeći od samoga sebe. Utoliko ni odgovor na koji sam prvoloptaški pomislio kada sam počeo pisati tekst, da bih rado živio na Cresu, ne odgovara istini.

Uostalom, samo pitanje ionako je jeftina zamka koja navodi na pogrešan trag, a svi moji pravi tragovi vode me u Rijeku. Naravno da nigdje drugdje ne bih želio živjeti. Samo Rijeka.

Andrea Topić

Idealan omjer ribe i ljudi

Split ► Komiža

Kad ovo kažem, gotovo bez iznimke čujem “e, lako ti je ljeti, ali što ćeš kad dođe zima?”. Tu odmah vidim da nemam puno zajedničkog sa sugovornikom. Jer baš ti hladni mjeseci razlog su zašto bih se preselila na udaljeni Vis.

Omjer ribe i ljudi je idealan. Kad sam zadnji put bila tamo, promatrala sam raže i male morske pse kako slobodno plivaju u plićaku. To što komiške koćarice izlove, a i ono što se s mula u sumrak da uhvatiti, dovoljno je da se ne pitate kad se dućan otvara. Klima je povoljna pa možete s lakoćom održavati vrt, a vugava, vrsta bijelog vina koja jedino raste na Visu, savršeno se sljubljuje s tim jelovnikom.

Zamislite: budite se, kišne kapi utrkuju se na prozoru, iza njih nazirete kaiće i koćarice kako se ljuljaju u luci. Toplinu prizoru daju narančasta svjetla ulične rasvjete, čujete žamor cokavskog narječja rijetkih mještana na putu do vjerojatno jedinog otvorenog kafića. Odlazite u kuhinju, skuhate čaj od tamošnje kupine, u tu šalicu iscijedite pravi viški limun, onaj grbavi, ne onaj iz trgovine kojem kora nije za jelo. I dok upijate boje i mirise, konačno dobivate inspiraciju da napišete roman ili odigrate partiju omiljene računalne igre. Turizam je i ovdje unaprijedio internet, pa mi ništa od modernog svijeta ne bi nedostajalo.

Ljeta su lakša nego, primjerice, u Makarskoj. Jest da je otok razvikan, ali čak i snimanje filma “Mamma Mia” nije ga uspjelo pretrpati turistima. S njima za ljetnih mjeseci dolazi dašak moderne kuhinje u tamošnje restorane i povremeni partiji u skrivenim uvalama, a plaže su takve da i u špici sezone možete naći mjesta. Dosta gostiju stiže jahtama i jedrilicama, opet, Komiža privlači drugačiju publiku od Splita ili Zadra.

Prema viđenom, rekla bih da je to jedini priobalni grad gdje beton i želja za brzom zaradom nisu satrali prirodu. Dva su razloga za to. Prvi je vojna izolacija otoka koja je trajala do 1992. godine, do kada je strancima bilo zabranjeno tamo boraviti. Drugi razlog jest taj što je teško do Komiže dovući građevinski materijal. Upravo to otvara mogućnost da će i u budućnosti ostati netaknuta. Dobro, neki se jesu stvarno potrudili pa sagradili pokoju urbanu vilu, ali zbilja su rijetke i udaljene od mora.

U mom hipotetskom životu na otoku, problematična bi mi bila samo prometna povezanost, a pritom mislim da bi mi svi aerodromi bili daleko. Budući da na ozbiljnija putovanja idem samo par puta godišnje, mislim da bih se lako prilagodila trajektu Petar Hektorović i njegovom kapetanu mačku Lučkome. Autobus za Komižu vozi, ako se ne varam, već pola sata nakon njihova pristajanja u viški porat. Meni je Komiža idealna.

Nikola Patković

Rat mi je otkrio grad i ljude

Osijek ► Poreč

Veliki gradovi nikada mi nisu bili privlačni za život. Volim ih posjetiti, zaći u njihove skrivene kutke, otkriti nešto novo, razmijeniti s njima darove, a onda se lijepo pozdraviti i vratiti se svome Osijeku. Koji mi je taman po mjeri. Dovoljno velik i urban za sve što mi treba, a opet dovoljno malen da sve to mogu proći na biciklu, čak i pješice. Premda - nevjerojatno, ali istinito - u Osijeku zapravo nikada nisam realno živio. Odrastao sam u Čepinu, obiteljski se skrasio u Višnjevcu (koji je istina administrativno dio Osijeka), ali Osijek sam oduvijek smatrao svojim gradom i otkada sam prvi put samostalno kročio na istočnu tribinu Gradskog vrta osjetio sam se Osječaninom i taj me osjećaj do danas nije napustio niti bih ja napustio njega. Ovdje sam završio školu, fakultet, osječke ulice moje su ulice već pune 32 godine. Ipak, kada me je urednik suočio s pitanjem gdje bih živio da ne živim ovdje, odgovor je u hipu bljesnuo – Poreč! Super mi je Rijeka i njezina urbana scena, sviđa mi se i Pula... Ali, taj divni mali grad na zapadu Istre osvojio me na prvi pogled i u prvom kontaktu iako nam okolnosti baš i nisu išle na ruku. Ili je to možda bilo upravo zbog okolnosti.

Te 1991. dogodio nam se rat, a meni se dogodio Poreč. Sasvim slučajno i potpuno neočekivano. Bila je zima. Prosinac. Doba godine u kojem se nije baš lako zaljubiti u gradove na obali. Dakle, sasvim slučajno našao sam se u sastavu Škole NK Osijek koja je tamo izmjestila svoje djelovanje. Igrao sam i ja nogomet, ali ne na toj razini i bio bi grijeh reći da mi je po nogometnoj kvaliteti tamo bilo mjesto, no trener Zlatko Stanković i ostatak ekipe od kojih sam većinu dečki poznavao prihvatio me kao da sam njihov oduvijek. Jednako tako prihvatili su me i u tamošnjoj srednjoj školi. Svi. Nove razredne kolege, nastavnici..., osoblje hotela Dijamant. I što je najvažnije, niti jednog trenutka nisam osjetio da to čine iz nekog sažaljenja. Ne. Svi su bili jednostavno iskreni. Bili su ljudi. Dakle, kada kažem da sam se zaljubio u Poreč, zapravo kažem da sam se zaljubio u njegove ljude. Nije taj prvi susret dugo trajao. Nekih mjesec i pol dana, do moje punoljetnosti i odluke da se vratim kući, premda su me svi odgovarali od toga, jer sam se vraćao u ratnu zonu. Nisam popustio. I nije mi žao.

Vraćao sam se Poreču još nekoliko puta. Prvi put već 1993. u vrijeme kada sam se tražio, pa sam i fakultet stavio na čekanje. Taj put bilo je ljeto i potrajalo je tri mjeseca u prodaji Mini-fini krofnica malobrojnim turistima na ski-liftu u Plavoj laguni i na gradskoj rivi. To ljeto samo je učvrstilo moje mišljenje o gradu i ljudima, koja će se kasnije iznova potvrđivati. Nezaboravan je jedan ‘divlji’ odlazak na ljetovanje s ekipom. „Idemo u Poreč bez rezervacije apartmana. Naći ćemo nešto na crno, na kolodvoru, na pijaci...“, odlučila je većina, a ja sam se u sebi smijao, jer sam slutio što nas čeka. Ne trebam posebno isticati kako su nas te 2000. Porečani u kafićima, na pijaci, na ulici... blijedo gledali na upit o smještaju ‘na crno’. „Nema toga ovdje. Morate ići u agenciju.“ Taj divni grad normalnih, vrijednih, poštenih ljudi, ali i grad mogućnosti. Barem sam ga ja takvim doživio i premda se nismo jako, jako dugo vidjeli, vjerujem da je takav i ostao. Treba li čovjeku više?

Nenad Polimac

Gusto i dugačko arhitektonsko tkanje

Zagreb ► Rijeka

Iz godine u godinu Zagreb mi se sve manje sviđa. Kao da se sužava, ulice koje su nekad bila pune dućana, pogotovo obrtničkih, polako se prazne, a životom pršti samo dio od Trga Burze pa do Britanskog trga, i to samo na glavnoj ulici (Jurišićeva, Ilica). Zađete li u neku od sporednih, dočekat će vas izlozi oblijepljeni plakatima, najbolji znak da je prostor napušten i da čeka novog vlasnika. Treba li vam nešto za stan, morate potegnuti do nekog trgovačkog centra, a ti zbilja nisu blizu.

Da biram neki drugi grad, bez razmišljanja bih se odlučio za Rijeku. Tamo samo prvi put otišao na more, koje me baš nije impresioniralo, pa sam uživao kad bi padala kiša, jer sam mogao satima listati komplete Plavog vjesnika, uredno složenih na stolu naše gazdarice. Najbolje sam grad upoznao kad sam tamo “služio” vojsku, nakon desetarske obuke u Klani (pola sata vožnje autobusom iznad Rijeke) završio sam u velikoj kasarni na Trsatu, u Domu za kulturu, gdje je režim bio nevjerojatno liberalan. Samo biste preskočili plot i već biste se našli “u slobodi”: odlazio bih u kino, kad bih imao novca, ručao sam u hotelu Continental na Sušaku (tada je to bilo elitno mjesto, danas više ne) i obilazio manje poznate dijelove grada. Nikad nisam naletio na vojnu policiju.

U Rijeci sam otad često boravio i uvijek mi se sviđala ta precizna arhitektura nekadašnje vojne luke. Za razliku od gradova koji su obično imali jednu ili dvije glavne ulice, Rijeka je bila gusto i dugačko arhitektonsko tkanje, pošteno bi se nahodali ako biste htjeli doći s jednog na drugi kraj grada. Što je najbolje, reklo bi se da sve prestaje nakon što biste stigli do sušačkog kanala koji je nekad dijelio talijanski dio od onoga koji je pripadao Kraljevini SHS, ali ništa od toga.

Ovog tjedna bio sam u kafiću nasuprot Hrvatskog kulturnog doma s one strane Suška i doznao njegovu neobičnu povijest. Projektirao ga je Josip Pičman i prijavio na natječaj raspisan 1934., za njega je to bilo nesretno razdoblje jer se malo toga realiziralo po njegovim nacrtima, pa se u veljači 1936. bacio s petog kata zgrade u Ilici 17, bilo je to navečer, a nije znao da mu je to jutro Gradski financijski odbor Sušaka ipak odobrio projekt. Završio ga je i dosta izmijenio Alfred Albini, ali tek nakon 11 godina. Zgrada dosta izdiže kraj koji bi mi u Zagrebu nazvali “zapećak”. Uzgred, Pičan je projektirao i hotel Continental u kojem sam nekad tako volio boraviti.

Rijeka mi se sviđa ne samo zato što je postala jedna od europskih prijestolnica kulture, nego i stoga što je neopisivo živahna, krcata najrazličitijim sadržajima (jedini prigovor - previše je dućana s odjećom i obućom, ali tako je svagdje). Ukratko, grad u kojem vam ne može biti dosadno.

Mario Pušić

Peć u kojoj nije gorjelo 50 godina

Duga Resa ► Lučica

Izmaglica je zastala u orahovim krošnjama, pa se i ne vidi koliko ga je ogoljela jesen. Nikad tiši smiraj u Poštarevu dvorištu te 24. listopadske večeri 1972. godine. Krave se rasprodalo još u proljeće za dobru cijenu, slaninu su pregnali u svinjac kuma Jose da je prihrani do “dvadeset i devetog” kada će kolinje, a kokoši se poklalo kroz godinu za ručkove majstorima na novoj kući. Cucak napukli glineni lonac već dijeli s Garom od strica Jure, pa nema po što ni dolaziti. Obje mačke su mlade i imaju se vremena snaći.

Limenim lončićem domaćin je zagrabio vode s potoka iz kante koja je stajala u ambaru između jedine dvije prostorije stare hrastove hiže. Držeći ga u lijevoj, desnom je dohvatio žerač i njime izmaknuo poklopac na tabli šparheta. Zalio je tako preostale dvije žeravke iako su i same već bile izgubile boju. Zatvorio je staklenu stijenu na praznom kredencu, a sa stola uzeo kutiju Yorka i šibice, pa krenuo ka vratima. Jedan za drugim okrenuo je sva tri elmina prekidača ulijevo, ugasivši tako i žarulje.

Iskoračio je preko praga, povukao k sebi kvaku, pa u prohrđalu bravu zabio ključ na privjesku na kojemu je pisalo PTT.

Krenuo je brzim korakom, hvatajući autobus za Dugu Resu, gdje ga u novoj katnici čekaju žena i djeca. Nakon 20 koraka ne bi vidio ništa, taman da se i osvrtao. U Lučicu se s brda spustila noć, a iz ne je dobro utabanom stazom odlazila silueta sa slabim svjetlom baterijske lampe u jednoj i nevidljivim žarom cigarete u drugoj ruci.

Poštar se nanosio pisama u životu u gradiću na Mrežnici, a s njima i dobrih vijesti, pa ga zavolješe ljudi, a i on je zavolio njih. Kada je duboku kožnu torbu punu njihovih penzija prebacio preko ramena, pa sjeo na crnoga “Roga” izdaleka bi mu širili ruke dobrodošlice. Iz svakoga bunta na ruku bi mu se vratila barem jedna ona stara crvena stotka. Nijedna mu nije ostala u džepu, gotovo matematički točno bile bi raspoređene u dvije birtije, onoj u “Šangaju” i drugoj na kolodovoru. Svjedočile su mi davno stare konobarice da su od njega i Ive, koji je pokrivao II. rajon, dobivale najviše.

Poštara više nema, a nema mu ni žene koja ga je dočekivala i ispraćala gotovo 60 punih godina, pa i djeca njihova postadoše djedovi, a unuci roditelji. Ostala je Poštareva drvena kuća, isti tirkizni kredenac i peć u kojoj nije gorjelo 50 godina još su tamo, a polja i šume isto tako netaknute. Lagani sjeverac i danas šum slapa s Korane ispod sivih stijena s jedne i visokih grabova s druge strane korita, nosi ravno u dvorište.

Izračunao sam da sam dosad obišao ili barem prošao kroz 102 hrvatska grada, znači da mi je preostalo još 26 kako bih bio do kraja siguran da Dugu Resu ne želim mijenjati ni za jedan od njih. Ali... otišao sam u to selo, Lučicu, ispred stare kuće pokojnoga Poštara. Sjeverac mi je dotaknuo obraze i došumio mi šum s koranskoga slapa. Tišina je nadglasala seosku svakodnevicu, a mir je ušao u tijelo čovjeka u bijegu pred gradom i ljudima. U staroj peći moga djeda, istina, nema vatre. Zato ću sljedeći put ponijeti šibice.