U NJEMAČKOJ OSTAVLJENI NA CJEDILU 'Nas 13 bacili su u neku derutnu zgradu s metalnim krevetima, a novca nigdje'

Agonija hrvatskih brodograđevnih radnika nastavlja se na sjeveru Njemačke u brodogradilištu Meyer, u Papenburgu. Nakon nedavne neugodne situacije u kojoj se našla riječka tvrtka Vrhovine, kada im poslodavac, njemačka tvrtka Dirks-Industrieservice GmbH, nije ispatio zarađenih 400.000 eura, zbog čega su iz brodogradilišta Meyer bili prisiljeni povući svojih 40 radnika, novinski napisi i odvjetnici proteklih dana uspjeli su privoljeti Dirks da ispoštuje sklopljeni ugovor s riječkom tvrkom. To nam je i potvrdio inženjer Eduard Jalžabetić iz tvrtke Vrhovine, zahvalivši Slobodnoj Dalmaciji i Jutarnjem listu koji su pisali o problemu. Tekstovi, koji su bili prevedeni na njemački jezik, predstavljali su poprilično neugodno svjedočanstvo za njemačke poslodavce. I dok se jedna afera prevarenih hrvatskih radnika iz Rijeke tek smirila, druga je preko noći izbila, piše Slobodna Dalmacija .

Tvrtka Dirks našla je nove žrtve među hrvatskim radnicima koji su prije dva mjeseca stigli, najvećim dijelom iz Splita i Trogira. Nisu im, naime, isplatili dogovorene satnice pa su neki za dva mjeseca dobili tek 800, odnosno 900 eura, navodno akontacije. Neki su odmah napustili sjever Njemačke i otputovali kući u Hrvatsku, a neki, kako doznajemo, dalje u potrazi za poslom u Stuttgart i Švedsku.

Mateo Barić iz Kaštela jedan je od prevarenih radnika i više je nego ogorčen na njemačku tvrtku Dirks koja se nije pridržavala potpisanog ugovora, te ostavila na cjedilu naše radnike bez obećane plaće.

- Što da vam kažem? Jednostavno, bili smo prisiljeni otići iz Brodotrogira. Za mene koji izdržavam obitelj plaća od 5500 kuna, koju smo dobivali u brodogradilištu, nije dovoljna, a ukazala nam se šansa za rad u Njemačkoj. Za sve ti je kriv izvjesni nekadašnji milicioner iz Slavonskog Broda, koji je u međuvremenu u Papenburgu postao neki biznismen i agent tvrtke Dirks-Industriesesvice GmbH.

On nam je obećao ozbiljno radno mjesto i daleko veću satnicu, tako da bi za 205 radnih sati trebali dobiti 2500 eura, plus i besplatan stan. No, kad smo stigli, situacija je iz dana u dan sve više izmicala kontroli i obećanja su se pokazala lažnima. Nakon prvog mjeseca, vidjeli smo da ništa ne štima i da se ne poštuje dogovor.

Za dvadesetak odrađenih dana u rujnu dobili smo svega 150 eura. Tada smo bili sigurni da se radi o laži i prijevari. Naši su se radnici malo uzvrpoljili, a onda nam je naš posrednik, bivši milicioner, isplatio svima po još 200 eura akontacije.

Bez obzira na to i daljnja obećanja, desetak ljudi je najavilo odlazak pa im je poslodavac odlučio dati još 500 eura akontacije, a to je značilo i sveukupna plaća za dva mjeseca, koja je kada se sve izračuna, iznosila 850 eura, a kod nekih i maksimalno 1000 eura. A da ne govorim da su neki bili zakinuti i za radni tjedan prilikom prijave koji su, praktično, odradili, a nije im plaćen. To je zaista smiješno kako su nas izradili i iskoristili u tvrtki Dirks, a sve zahvaljujući našem čovjeku, posredniku koji nas je u Hrvatskoj vrbovao...

Pričao nam je kao da je sve med i mlijeko, a kad ono sramota. Mi isključivo smatramo odgovornim njega, jer druge iz tvrtke Dirks-Industrieservice GmbH i ne poznajemo - priča Mateo, koji je ogorčen i na uvjete stanovanja.

- Nas trinaestero bacili su u neku derutnu zgradu. Metalni vojnički kreveti i nered na svakom koraku činili su nepodnošljive životne uvjete u okolici Papenburga. Nije nas, doduše, bilo briga za neki luksuz, jer željeli smo odraditi naših 205 sati mjesečno i zaraditi 2500 eura, kao što nam je i bilo obećano. Svi smo došli iz prijeke potrebe. Konkretno ja imam dvije kćerke studentice, a jednoj od 25 godina otkazuju bubrezi, pa se borimo i s njezinom bolešću koja zahtijeva posebnu skrb i dodatna financijska sredstva.

Nakon svega ovoga, nemam pojma kako ću dalje. Uglavnom, otkazao sam posao Dirksu i slavonskobrodskom milicioneru i sada idem mjesec-dva u Švedsku gdje su mi prijatelji pronašli neki posao, pa ću vidjeti kako će biti. Za razliku od riječke tvrtke Vrhovine koja se uspjela izboriti za isplatu bar 60 posto dugovanja, ne vjerujem da će nama išta više isplatiti, jer ne možemo se mi s njima ganjati po sudu. Tko ima novaca i vremena za tako nešto u ovom trenutku? Inače, prije sam u Njemačkoj radio više od deset godina za hrvatske tvrtke i nikad nisam imao ovakvih problema - ogorčen je Mateo. Svjesta je da je za njega pronalazak posla težak jer ima 55 godina.

- Nitko i ne pita za iskustvo, a ja ga imam više od 30 godina – kaže Mateo.

U ništa boljoj sitauciji nije ni varilac Roberto Kovačić iz Trogira, koji je prevaren po istoj šemi.

- Napustili smo poslove najvećim dijelom u Brodosplitu i Brodotrogiru, te otišli za boljom ponudom. Nismo gledali ni šta su ugovori bili bez pečata. Naš posrednik nam je rekao da ćemo imati dječji dodatak i osiguran fond sati, a na kraju ni toga nije bilo.

Dao nam je neke akontacije, u dvije, tri rate, primjerice meni 950 za otprilike dva mjeseca rada. Znali smo raditi dva dana, pa onda pauza i tko te što pita šta ležiš u Njemačkoj. A on nas je kljukao samo s nekom mižernom akontacijom. Mene je privuklo to da mi je uvatiti pet do deset godina njemačke mirovine, a kad ono nismo bili ni adekvatno prijavljeni.

Za tako niske satnice od par eura nismo niti trebali dolaziti ovdje u Njemačku jer skoro takve satnice smo imali i u Hrvatskoj. Obećao nam je neto satnicu 9,5 eura, a onda se to strmoglavilo. Nakon par tjedana morali smo i sami plaćati troškove stana i putovanja do posla jer smo od brodogradilišta bili udaljeni i dvadesetak kilometara.

Uvjeti stanovanja bili su jako nehigijenski, bez grijanja. Bivši slavonskobrodski milicioner, kako se volio predstavljati naš agent, dovodio nas je pred svršen čin. To više nije bilo podnošljivo. Većina naših ljudi je ovih dana otišla iz Dirksa i brodogradilišta Meyer u Papenburgu. Šta će, jadni ljudi, dolje dali otaz, a ovdje prošli katastrofalno i tko će sada one starije više zaposliti - rezigniran je Kovačić, koji se nakratko skrasio kod obitelji u Stuttgartu i koji će još pokušati pronaći posao na njemačkom tržištu, jer varioci su ovdje traženo zanimanje.

Dirks, Papenburg i slavonskobrodskog pandura, kažu ovi prevareni radnici, neće zaboraviti. Želja im je samo da i drugi ne nasjednu na njegovu priču o dobrom poslu u Njemačkoj, piše Slobodna Dalmacija.