U pet godina nijedno dijete iz Hrvatske nije posvojeno u inozemstvu, a čak 154 djece za to ima baš sve pretpostavke

Dado je bio dijete s najduljim stažem u domu za djecu bez roditeljske skrbi u zagrebačkoj Nazorovoj ulici. Došao je u dom ravno iz rodilišta. Majka je umrla na porodu, otac nepoznat. Ostao je tamo gotovo osam godina, dok napokon nije pronašao tatu i mamu u liječniku i domaćici sa sjevera Italije.

Dado je, naime, imao dječju paralizu. Zbog toga mu centar za socijalnu skrb u Hrvatskoj nije uspijevao pronaći posvojitelje.

Te 2011. godine, kad je Dado pronašao obitelj, još je troje djece slične Dadi - djece s ozbiljnijim teškoćama - posvojeno u inozemstvo. Godinu dana prije toga parovi iz inozemstva posvojili su petero djece, a 2009. njih osmero: sve redom djecu koju centri u Hrvatskoj - zbog dobi, etničkog porijekla ili teškoća - nisu uspijevali posvojiti.

Bogatiji parovi

A onda je sve stalo. Tijekom 2012., 2013. i 2014. godine posvojeno je samo po jedno dijete u inozemstvo, a u posljednjih pet godina, potvrdilo nam je Ministarstvo demografije i obitelji, nije okončan ni jedan jedini postupak međunarodnog posvojenja djeteta iz Hrvatske!

- Nenadoknadiva je to šteta za djecu u domovima koja ne odrastaju u obitelji. Činjenica je da su parovi u drugim, bogatijim državama skloniji posvajanju djece s teškoćama, prije svega zato što imaju na raspolaganju svu moguću stručnu i drugu podršku, koju roditelji u Hrvatskoj najčešće nemaju - kaže Diana Topčić-Rosenberg, članica Upravnog odbora udruge za potporu posvojenju Adopta, koja je obnašala dužnost pomoćnice ministrice socijalne politike u mandatu Bernardice Juretić.

Nije sasvim jasno zašto su posvojenja djece od inozemnih parova prvo naglo opala, a onda u potpunosti stala, osobito zato što je u posljednjih pet godina Hrvatska donijela nekoliko iznimno važnih dokumenata koji su trebali jasno definirati, a time i olakšati međunarodna posvojenja.

Prvi i najvažniji od njih je Konvencija o zaštiti djece i suradnji u vezi s međudržavnim posvojenjem, takozvana Haaška konvencija, kojoj je osnovni cilj osigurati da se međunarodna posvojenja provode u najboljem interesu djece, da se uspostavi sustav suradnje među državama potpisnicama kako bi se spriječila prodaja djece pod krinkom posvojenja te kako bi se olakšala međunarodna priznanja posvojenja zasnovanih u skladu s Konvencijom.

Konvencija vrlo jasno propisuje modele suradnje država potpisnica - kojih ima stotinjak, a prije tri godine Hrvatska je donijela i dva iznimno važna Protokola, o domaćem i međunarodnim posvojenjima, koji propisuju korak po korak kako bi trebali postupati centri za socijalnu skrb, a kako Ministarstvo demografije, središnje tijelo za provedbu Haaške konvencije.

Ministarstvo je, prije svega, trebalo uspostaviti suradnju sa središnjim tijelima drugih država. Prema odgovorima Ministarstva, u proteklih pet godina Ministarstvo je kao ovlašteno tijelo takvu suradnju sklopilo s tri države - sa Švedskom, SAD-om i Njemačkom.

Protokoli

- Prema protokolima, Ministarstvo za svako dijete koje nije našlo posvojitelja u Hrvatskoj u periodu od 210 dana treba statističke podatke o njemu uputiti središnjim tijelima drugih država. Na temelju tih podataka tamošnja tijela mogu tražiti posvojitelje. Bilo bi važno znati za koliko je djece dostavljena dokumentacija suradnim tijelima drugih država - kaže Topčić- Rosenberg.

U Ministarstvu odgovaraju da su anonimizirani profili djece dostavljeni ovlaštenim tijelima u Švedskoj i SAD-u, ali do sada nije zaprimljen nijedan zahtjev za posvojenje djeteta s navedene liste. Zašto nisu dostavili podatke i Njemačkoj te zašto nije uspostavljena suradnja s Italijom, državom iz koje je dolazio značajan broj inozemnih posvojitelja, nije naznačeno.

Radi se, kažu u Ministarstvu, o 40 objavljenih profila, a 154 djece ima pretpostavke za posvojenje.

- U skladu s Konvencijom, Ministarstvo je do sada zaprimilo osam zahtjeva za međudržavno posvojenje djeteta iz Republike Hrvatske. Većinu zahtjeva su podnijeli potencijalni posvojitelji hrvatskog podrijetla koji imaju uobičajeno boravište u drugim državama ugovornicama Konvencije, a ne odnose se na posvojenje tzv. teže posvojive djece - kažu u Ministarstvu.

Nevladine udruge

Međutim, kažu sugovornici koje smo kontaktirali, za realizaciju kvalitetnih međunarodnih posvojenja potrebna je mnogo aktivnija uloga Središnjeg tijela: kako saznajemo, neki su zainteresirani parovi iz inozemstva kontaktirali nevladine udruge i domove za djecu ne mogavši dobiti kvalitetnu informaciju u Ministarstvu. Upravo u tom manjku aktivnosti moglo bi ležati potpuno prizemno objašnjenja izostanka međunarodnih posvojenja u proteklih pet godina.

- Prije je to područje u Ministarstvu vodila iskusna i aktivna osoba, koja je prije nekoliko godina otišla u mirovinu. Nakon njezina odlaska nitko u Ministarstvu nije znao odakle bi krenuo, što točno treba raditi. I tako je to polako zamrlo - kaže naš sugovornik iz Ministarstva.