U PLOMINU SE KORISTI 'KRVAVI UGLJEN'? Istarski aktivisti: 'Razotkrili smo kobni lanac ugljena...'

Nedavno je Zelena Istra pribavila dokaze koji su potvrdili da se Hrvatsku uvozi tzv. „krvavi ugljen“ iz regije Cesar u Kolumbiji. "Krvavi", zato što se u Cesaru žrtve okrutnog paravojnog nasilja, koje su povezali i s rudarskim korporacijama, broje u desecima tisuća, priopćuju iz pulske udruge Zelena Istra.

- Kako bi otkrila informacije o porijeklu ugljena te negativnim društvenim i okolišnim aspektima eksploatacije ugljena koji se već niz godina koristi u TE Plomin, Zelena Istra je koncem srpnja provela terensko istraživanje u Kolumbiji, u regijama Cesar i Magdalena. Nažalost, i tamo žive zajednice koje s Hrvatskom povezuje "kobni lanac ugljena", navodi Dunja Mickov iz te udruge.

Dodaje da je istraživanje ostvareno uz podršku katalonske organizacije Observatorio de la Deuda en la Globalización te kolumbijske Tierre Digne te da se nastavlja na dosadašnji rad Zelene Istre tijekom kojeg je otkriveno da u Plominu izgara ugljen iz La Guajire, gdje je eksploatacija ugljena jedan od glavnih uzročnika nestašice vode i velike humanitarne krize, prisilnih raseljenja te općeg siromaštva i gladi.

- Dobar život izgubile su, poput afro-kolumbijskih i starosjedilačkih naroda iz Guajire, i lokalne zajednice Boquerón te Don Jaca. Zajednica Boqueron se nalazi na izvorištu "krvavog ugljena", u blizini mjesta La Jagua de Ibirico u regiji Cesar. Okružena je s čak sedam rudnika ugljena u vlasništvu korporacija Drummond, Prodeco i Murray Energy Corporation. Ugljen iz Cesara putuje željeznicom do grada Cienaga u regiji Magdalena gdje se nalaze luke, odnosno Drummondovi i Prodecovi dokovi za ukrcaj ugljena u velike teretne brodove. Tamo obitava zajednica Don Jaca. Obje zajednice nemaju mogućnosti za normalan život zbog intenzivnog rudarenja i međunarodne trgovine ugljenom, pojašnjava Mickov.

Reakcija HEP grupe na članak 'U Plominu se koristi 'krvavi ugljen'?'

Ističe da su njihove vodne resurse iscrpile, prisvojile i zagadile rudarske korporacije.

- Njihova zemlja, zrak i more zatrovani su teškim metalima, kemikalijama i ugljenom prašinom. Mnogi pate od respiratornih, kožnih i očnih oboljenja. Pripadnici ovih zajednica nekoć su bili mali poljoprivrednici. Bavili su se i lovom, ribolovom. Danas više nemaju od čega živjeti. U njihove zajednice lokalna samouprava ne ulaže. Zbog toga oko 1700 žena, djece, starijih osoba i muškaraca nema čak ni pristup pitkoj vodi ili odvodnji, što je temeljno ljudsko pravo.

Nemaju ni posao jer korporacije u najvećoj mjeri zapošljavaju radnike iz drugih dijelova Kolumbije. Globalnu trgovinu ugljenom zajednice zato vide kroz prizmu bolesti, nezaposlenosti, gladi i bijede. Stanovnici Boquerona morat će se odlukom vlade odseliti jer su njihovi životi zbog zagađenja zraka ugroženi. Odluku vlade trebaju provesti korporacije koje su ionako zaslužne za probleme u Boqueronu. Stoga ne čudi što proces preseljenja nije uspješan iako traje već sedam godina, navodi ova aktivistkinja.

U njihovim je istraživanjima vidljivo da je nizozemska organizacija Pax povezala u izvještaju "Mračna strana ugljena" tvrtke Drummond i Prodeco s financiranjem paravojnih zločina koji su 1996.-2006. rezultirali s 3100 ubijenih, 240 nestalih te 59000 prisilno raseljenih osoba u regiji Cesar.

Navodi da brodovi puni "krvavog ugljena" iz Cienage u najvećoj mjeri putuju prema europskim lukama, gdje se nalaze njegovi kupci, poput hrvatskog HEP-a.

- Naime, Hrvatska je u periodu 2004.-2017. iz Kolumbije uvezla najviše ugljena upravo iz Cesara, od tvrtke Drummond nešto više od milijun i pol tona, te gotovo 900 tisuća tona od tvrtke Prodeco. Ove su tvrtke ujedno i najvažniji izvoznici kolumbijskog ugljena. Razvoj Kolumbije kao rudarske zemlje očito je doprinio uništenju okoliša i života ljudi diljem Kolumbije.

Unatoč tome, kolumbijska vlada odredila je više od 17 posto kolumbijskog teritorija, što iznosi oko 22 milijuna hektara, kao područje za rudarske koncesije. Stoga je izvjesno očekivati da će u Kolumbiji u budućnosti biti i više zajednica pogođenih negativnim posljedicama prekomjerne eksploatacije ugljena i ostalih prirodnih resursa. U ovakvim okolnostima nameće se zaključak da se zagađenje okoliša, prisilna raseljenja i osiromašenje lokalnih zajednica te uništenje starosjedilačkih kultura ne smije događati "u ime razvoja".

Ovo je shvatio i talijanski energetski div, Enel koji je, nakon vlastite istrage o utjecajima rudarenja i stanju ljudskih prava u regiji Cesar, prestao do daljnjeg poslovati s tvrtkama Drummond i Prodeco. Nadamo se da će i HEP uskoro učiniti isto, zaključuje Mickov.