U SDP-u bjesni rat, a HDZ-u na sljedećim izborima prijeti skretanje u desno

Ako su stranke važne za demokraciju, što je s demokracijom u samim političkim strankama? Kako bi svom članstvu, a i građanima pokazale da su zaista demokratske, hrvatske stanke u zadnjih desetak godina uvode pravilo prema kojem predsjednika stranke biraju svi stranački članovi po načelu jedan član - jedan glas.

Prvi je za tim modelom izbora stranačkog šefa u Hrvatskoj posegnuo SDP. Po dolasku na čelo stranke, Zoran Milanović je potaknuo statutarne promjene kojima se nalaže da stranačkog šefa biraju svi članovi SDP-a tajnim glasanjem. SDP je već treći put predsjednika izabrao po tome načelu - Milanovića kao jedinog kandidata 2012., zatim ponovo njega 2016. (protukandidat mu je u drugom krugu bio Zlatko Komadina) i naposljetku potkraj 2016. aktualnog predsjednika Davora Bernardića koji je u drugom krugu pobijedio protukandidata Ranka Ostojića. U međuvremenu je SDP isto načelo proširio i na izbor svojih stranačkih tijela pa su ovog proljeća svi članovi SDP-ovih županijskih organizacija i Grada Zagreba mogli birati vodstva organizacija.

I HDZ je pokleknuo pod trendom “unutarstranačke demokratizacije” pa je u travnju 2016. po načelu jedan član - jedan glas prvi put izabrao svog predsjednika. Jedini kandidat bio je Tomislav Karamarko koji je prema tvrdnjama HDZ-a osvojio 99,2 posto glasova (oko 90.000 članova HDZ-a), a samo tri mjeseca poslije stranka je po istom načelu za predsjednika HDZ-a podjednakim brojem glasova izabrala Andreja Plenkovića koji kao ni Karamarko nije imao protukandidata. Novi stranački statut koji je HDZ usvojio ove godine omogućava da se na sljedećim unutarstranačkim izborima po načelu jedan član - jedan glas osim predsjednika izabere i zamjenika predsjednika HDZ-a te četiri potpredsjednika.

Tri temeljna pokazatelja

Docent sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Goran Čular u čijem su istraživačkom fokusu političke stranke ističe da se politolozi zadnjih petnaestak godina dosta bave proučavanjem fenomena unutarstranačke demokracije. Ona se, ističe, definira kao sudjelovanje što većeg broja članova neke stranke u bitnim odlukama koje ona donosi. Unutarstranačku demokraciju, objašnjava Čular, politolozi mjere prema tri temeljna pokazatelja: po tome u kojoj mjeri je široko stranačko članstvo uključeno u izbor stranačkog vodstva, po tome u kojoj su mjeri članovi stranke uključeni u postupak selekcije kandidata za izbore, te u donošenje političkog programa.

- Problem s političkim strankama u Hrvatskoj je što one pitanje unutarstranačke demokracije uglavnom vezuju uz izbor stranačkog presjednika po načelu jedan član jedan glas, a da pritom nemaju nikakve slične pomake u postupcima selekcije kandidata čija će se imena naći na izbornim listama. Formiranje izbornih lista bez obzira na formalna stranačka statutarna rješenja u praksi još ostaje pod presudnim utjecajem stranačkog šefa i uske stranačke vrhuške - ističe Čular. Jedini inkluzivan izbor kandidata za neke nacionalne izbore u Hrvatskoj dogodio se, podsjeća Čular, u samoj jednoj stranci, SDP-u, i to na temelju “ad, hoc” odluke stranačkog vodstva prema kojoj su svi stranački članovi dobili priliku da se izjasne o tome koga žele za kandidata za predsjednika države, Ivu Josipovića ili Ljubu Jurčića. - Poseban je problem - naglašava Čular - što se u našim strankama pitanje unutarstranačke demokracije vrlo rijetko vezuje uz postojanje otvorenog unutarstranačkog dijaloga, uz pravo članova da slobodno izražavanju mišljenja i raspravljaju o važnim unutarstranačkim pitanjima. Stranke u Hrvatskoj još uvijek discipliniraju svoje članstvo izbacivanjem iz članstva onih koji se usude javno kritizirati poteze stranačkog lidera - ističe ovaj politolog.

I doista, primjera koji pokazuju da domaće političke stranke, premda se zaklinju u slobodu govora, spremno iz svojih redova izbacuju ili suspendiraju članove koji se usude javno kritizirati poteze stranačkog šefa ne manjka. HDZ je, podsjetimo, 2013. pod Karamarkovim vodstvom iz HDZ-a ekspresno izbacio prethodnu stranačku predsjednicu Jadranku Kosor. Pod njezinim vodstvom HDZ je 2010. iz svojih redova izbacio nekoć neprikosnovenog stranačkog šefa Ivu Sanadera. Milanovićev SDP je 2013. iz stranačkih redova isključio jednog od “stranačkih patrijarha” Slavka Linića, a prije toga bez članske je iskaznice ostala i najglasnija kritičarka Milanovićeve politike, Aleksandra Kolarić. Glavni odbor SDP-a u kojem aktualni stranački šef Davor Bernardić ima većinu, u ožujku ove godine iz stranačkog je članstva izbrisao Miranda Mrsića, a na prošlomjesečnoj sjednici Glavnog odbora sa svih su stranačkih dužnosti suspendirana četvorica Bernardićevih najglasnijih kritičara, istaknutih SDP-ovaca - Peđa Grbin, Siniša Hajdaš Dončić, Mihael Zmajlović i Vedran Babić. Plenkovićev HDZ je proljetos s funkcije međunarodnog tajnika HDZ-a smijenio Davora Ivu Stiera nakon što se ovaj na stranačkoj konvenciji, neposredno nakon afere hot-mail, usudio kritizirati klijentelizam u HDZ-u i neuvijeno se ponudio za novog stranačkog lidera. Sve se to događalo u razdoblju u kojem dvije glavne političke stranke izmjenama stranačkih statuta kojima se uvodi izbor stranačkog vodstva po načelu jedan član - jedan glas nastoje uvjeriti i članstvo i javnost kako se iznutra intenzivno demokratiziraju.

- Sama činjenica da je neka stranka uvela izbor predsjednika i stranačkog vodstva po načelu jedan član jedan glas ne govori ništa o unutarstranačkoj demokraciji, ako nema drugih unutarstranačkih demokratskih mehanizama, ističe Čular. On sam, kaže, nije pobornik toga načela jer je iz politološke literature poznato da ono jača dominaciju stranačkog vođe pogotovo u odnosu na srednji stranački ešalon koji čine lokalni stranački vođe. U Hrvatskoj, ističe, nema ni ozbiljnih istraživanja koja bi pokazala u kojoj je mjeri stranačko članstvo doista zainteresirano za uvođenje inovacija u izbor vodstva. Ona provedena u Danskoj i skandinavskim zemljama, ističe Čular, pokazala su da je tamošnje stranačko članstvo vrlo podvojeno oko toga. Inkluzivnost, tj. uključivanje širokog članstva u izbor stranačkog vodstva u proces selekcije kandidata za izborne liste, ističe Čular, otvara i neke rizike.

Ono jača moć u pravilu nezainteresiranog ili poluzainteresiranog stranačkog članstva koje tek površno sudjeluje u radu stranke. Također otvara i mogućnosti za razne oblike manipulacije brojem stranačkih članova koji imaju pravo glasa na unutarstranačkim izborima, što se, podsjeća, pokazalo i nedavnim unutarstranačkim izborima za vodstva županijskih organizacija SDP-a. U slučaju HDZ-a, podsjeća Čular, 2016. HDZ-ovo članstvo je u razmaku od svega četiri mjeseca za lidera izabralo Tomislava Karamarka, a zatim Andreja Plenkovića. - Zanimljivo je - ističe - da su u samo četiri mjeseca isti birači za predsjednike stranke izabrali dvije osobe sasvim različitog političkog profila. To nam govori da taj oblik ‘unutarstranačke demokracije’ uopće ne mora biti stvar autonomnog promišljanja svakog člana, već puka potvrda onoga što vodstvo stanke u određenom trenutku želi - kaže Čular.

A, kakva su iskustva političkih stanaka u drugim državama kad je u pitanju izbor stranačkih vodstava po načelu jedan član - jedan glas?

Dvije najveće njemačke stranke CDU/CSU i SPD, ističe Čular, nisu eksperimentirale s načelom jedan član - jedan glas već svoje vodstvo biraju na stranačkim konvencijama. Podsjeća, međutim, da je vodstvo SPD-a prije stupanja u koaliciju s CDU-om organiziralo unutarstranački referendum o tom pitanju i većina članova se izjasnila za ulazak u koaliciju. - U Hrvatskoj od 2000. do danas - podsjeća - imamo koalicijske vlade, ali ni jedna stranka nikada nije pitala svoje članstvo o tome što misli o ulasku u koaliciju. Ni stranke u skandinavskim zemljama nisu uvele inovacije u izbor stranačkog vodstva. U Francuskoj su tu inovaciju uveli socijaldemokrati, a pravo na sudjelovanje u izboru stranačkoga lidera proširili su čak i na one koji nisu članovi stranke, pod uvjetom da u stranačku blagajnu uplate oko dva eura i potpišu izjavu da podržavaju socijaldemokratske vrijednosti. Model izbora stranačkog vodstva po načelu jedan član - jedan glas zaživio je, ističe Čular, u anglosaksonskim državama. U Velikoj Britaniji su ga osamdesetih godina prošlog stoljeća prvi uveli Liberalni demokrati, slijedili su ih laburisti, a u devedesetima i konzervativci. Po istom modelu svoja vodstva biraju stranke na Novom Zelandu i u Kanadi. Na Islandu čak i nečlanovi stranaka mogu sudjelovati u procesu selekcije kandidata za stranačke izborne liste.

Razina političke kulture

Politolozi, međutim, ističu da pokušaji radikalnije unutarnje demokratizacije političkih stranaka ne uspijevaju uvijek i uveliko ovise o širem političkom i društvenom kontekstu - o razini političke kulture i konfliktima kojima je neko društvo opterećeno. U tom smislu vrlo je opominjuće izraelsko iskustvo. Tijekom devedesetih dvije ključne izraelske stranke Likud i Laburisti radikalno su demokratizirale izbor kandidata za opće izbore kao i za izbor stranačkog vodstva. Čak su 1992. uvele i izravan izbor premijera i taj model ponovile na izborima 1996., zatim 1999. te 2001. Desetljeće dug eksperiment, međutim, u izraelskom je slučaju donio učinke suprotne od željenih - parlamentarni klubovi Likuda i Laburista raslojili su se u frakcije koje stranke više nisu mogle kontrolirati.

Unutarnje jedinstvo tih stranaka drastično je oslabjelo i one više nisu bile kadre provoditi svoje stranačke politike. U procesu predizbora kandidata za stranačke liste dominirali su pojedinci koji su imali više novca i veći utjecaj na medije pa su gurali svoje kandidate koji su kasnije u parlamentu zastupali partikularne interese svojih sponzora, a ne politiku stranke. Izrael je naposljetku odustao od ovog eksperimenta i vratio se starim rješenjima, a tadašnji izraelski premijer Ariel Šaron je 2005. napravio radikalan korak - napustio Likud i drastično oslabio tu stranku desnog centra te s pristašama osnovao novu stranku, Kadimu, u kojoj je većinu ovlasti skoncentrirao u rukama stranačkog šefa.

Vođe su umjereniji

Može li izraelsko iskustvo biti opominjuće i za hrvatske stranke koje eksperimentiraju s načinom izbora stranačkog vodstva, pitamo Čulara. “Izraelsko društvo je vrlo konfliktno i to ne samo na relaciji Židovi - Palestinci već i na relaciji političkog života unutar židovskih stranaka gdje postoji snažan konflikt između sekularnih stranaka i onih konzervativnih. Bez obzira na međusobne razlike izraelskog i hrvatskog društva, postoji možda manja sličnost jer vidimo da se i u SDP-u pojavljuje konflikt stranačkog vodstva okupljenog oko Bernardića i parlamentarne frakcije SDP-a. - Ne bih se čudio - kaže Čular - da i u slučaju naših stranaka ta prva iskustva malih otvaranja prema unutarnjoj demokratizaciji budu potpuno negativna.

Pitanje je kamo će izbor predsjednika, zamjenika i četvorice potpredsjednika po načelu jedan član - jedna glas odvesti HDZ. Sva naša iskustva sugeriraju da bi buduće vodstvo HDZ-a izabrano na taj način moglo tu stranku odvesti udesno. Svi znamo da je većina dosadašnjih predsjednika te stranke, uključujući i Tuđmana, svjetonazorski i ideološki bila umjerenija od svoga članstva, ističem - ne od birača, nego od članstva. Karamarko je bio prvi lider te stranke koji je njezino vodstvo ideološki i svjetonazorski dovesti na poziciju njezina članstva i vidjeli smo što je to prouzročilo - kazao je Čular.

Taj politolog ističe da se u zadnjih 10 -15 godina tradicionalne mainstream stranke odlučuju na veće iskorake u unutarstranačkoj demokratizaciji nadajući se da će ih to spasiti od gubitka podrške birača. To ih, međutim, nije spasilo od gubitka podrške i sve većeg bijega birača prema protestnim populističkim strankama koje su se pobunile protiv establišmenta. To, ističe Čular, samo govori da birače nije previše briga je li neka stranka iznutra demokratski ustrojena ili ne. - Oni sve više biraju nove populističke, protestne stranke koje ideološki nerijetko spadaju i u radikalnu desnicu i imaju vrlo autoritativne metode odlučivanja. Dovoljno se - ističe - sjetiti primjera Geerta Wildersa iz Nizozemske čija desničarska stranka nema drugih članova osim njega. Otvoreno je rekao - što će mi članovi, ja sam dovoljan, ali to mu svejedno nije smetalo da prije sedam godina postane dio vladajuće koalicije.

A da biračima nije bitna unutarstranačka demokracija, pokazuje i uspjeh protestnih stanaka u Hrvatskoj, Živog zida i Mosta. Donedavni član saborskog kluba Mosta Marko Vučetić u nedavnom intervjuu u Globusu objašnjavao je kako unutar Mosta sve odluke donosi najuža stranačka vrhuška.