Kći predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, Katarina Kitarović, treća je učenica koja je uspjela upisati Harvard nakon što je maturirala u International Baccalaureate programu koji je u zagrebačkoj XV. gimnaziji od jeseni 1991. godine završilo oko 850 učenika. Od kojih su samo dvije djevojke - jedna 1999., druga 2009. godine - uspjele ući među jedan posto “maturanata” s najvećim postignutim brojem bodova na svijetu u IB programu. Jedna je od njih je ostala studirati u Hrvatskoj, druga je, otkriva nam ravnateljica XV. gimnazije Ljiljana Crnković, otišla na poznato američko sveučilište.
“Studirale su medicinu i arhitekturu i nisu bile iz Zagreba”, dodaje ravnateljica Crnković, koja nije željela poimence komentirati učenike, ali pristala je na razgovor o samom programu. Jer nakon što je predsjednica Grabar-Kitarović javno najavila da će njezina kći, koja je pohađala IB program u XV. gimnaziji, školovanje nastaviti na Harvardu, mnogi su se zapitali o kakvom je programu riječ te pohađaju li ga samo djeca imućnih i moćnih ili je to program za darovite klince. U IB program išla je, primjerice, i kći bivšeg premijera Tihomira Oreškovića. Ali i djeca drugih veleposlanika, poduzetnika, pa i političara.
Ravnateljica Crnković negira da međunarodni program u njihovoj školi pohađaju samo djeca bogatih.
“International Baccalaureate program u XV. gimnaziji nije program za bogate, nego za sposobne koji si ga mogu priuštiti”, pojašnjava ravnateljica Crnković dok prolazimo hodnikom “M” (oznaka za međunarodni) u kojem su se smjestile učionice za polaznike IB programa. Iako nacionalni i međunarodni program dijele istu zgradu te imaju neke zajedničke profesore, učenici se, govori mi Grgur Dujmović, polaznik trećeg razreda u IB programu, uglavnom drže odvojeno.
Borba s predrasudama
“Na upisu sam upao i u IB, i u nacionalni program, ali izabrao sam IB jer kasnije želim u inozemstvu studirati informatiku. U IB programu sviđa mi se ta fokusiranost. Ali ono što mi se nikako ne sviđa su predrasude drugih učenika spram nas, a i općenito ljudi spram škole koja se plaća”, priča i dodaje:
“Učenici koje ‘miočani’ smatraju ‘standardnim IB-jevcima’ postoje i u nacionalnom programu, ali se na njih ne gleda kao na takve”.
Učionice za IB su, objašnjava ravnateljica Crnković, uglavnom malo manje jer program pohađa manji broj učenika, kojih u razredu bude oko 25. Škola je vidno održavana, a ravnateljica govori da se dio novca koji prikupe od školarina za pohađanje tog programa, godišnje oko tri do četiri milijuna kuna, ulaže upravo u infrastrukturu škole. U XV. gimnaziji su, naime, s izvođenjem međunarodnog programa zvanog International Baccalaureate počeli još u jesen 1991. godine. Taj program temelji se velikim dijelom na anglosaksonskom stilu obrazovanja, a u svojoj biti je bio osmišljen upravo za djecu veleposlanika i diplomata, kako bi ona, kad se njihovi roditelji sele, mogla bilo gdje u svijetu pratiti isti program. U XV. gimnaziji prvu generaciju od 29 učenika u treći razred upisali su te 1991. godine.
“S njima smo izveli prvu IB maturu u ljeto 1993. godine. Bilo je to prvi put da jedna škola iz Hrvatske izvodi međunarodnu, vanjski vrednovanu maturu. Državnu maturu smo, podsjećam, uveli gotovo 20 godina kasnije”, prisjeća se ravnateljica Crnković, koja je inače po struci pedagog, a u gimnaziji je od 1984. godine. Prije uvođenja tog programa u zagrebačku XV. gimnaziju uvele su ga dvije ugledne gimnazije u Sloveniji: Gimnazija Bežigrad iz Ljubljane i II. gimnazija Maribor.
“Nastavnici su se prije uvođenja programa pripremali dvije godine, a škola je prošla kroz postupak licenciranja od strane IB organizacije, najveće i najuspješnije međunarodne organizacije u području obrazovanja sa sjedištem u Ženevi. Licencu i dalje obnavljamo svakih pet godina”, objašnjava ravnateljica Crnković.
Upravo s tim sjedištem u Ženevi susrela se u svojedobno i majka jednog od nekadašnjih polaznika IB programa.
“U žalbenom postupku kada dođe do nečega što učeniku ne odgovara, on i njegovi roditelji traže način žalbe na neku odluku, a službeno dobiju uputu da se mogu obratiti za arbitražu Gospodarskoj i industrijskoj komori u Ženevi, odnosno Chambre de commerce, d’industrie et des services de Genève”, govori majka jednog od bivših polaznika programa, koja je željela ostati anonimna. Ona smatra da je pozitivna strana tog programa kvaliteta sadržaja te sustav kriterija za ocjenjivanje.
Manje činjenica
“Profesori koji predaju u IB programu često idu na treninge i na izobrazbe u inozemstvo i vrlo dobro su obučeni”, govori majka čiji je sin također kasnije s diplomom IB programa imao, primjerice, problema prilikom upisa na Medicinski fakultet u Zagrebu.
“Moj sin je tijekom polaganja mature saznao da ga nitko od profesora ili pedagoška ekipa iz IB-ja uopće nisu upozorili koje predmete mora imati na višoj razini da bi mogao upisati medicinu unutar našeg sveučilišnog sustava”, opisuje nam vlastito iskustvo ista majka.
Ravnateljica Crnković kaže da joj dosad nije poznato da je neki njihov učenik imao problema s upisom na Medicinski fakultet u Hrvatskoj, jedino ističe da su za upis potrebni biologija, kemija i fizika, dok polaznici IB programa u trećem i četvrtom razredu biraju samo dva predmeta iz područja prirodnih znanosti.
“Dakle taj treći predmet učenik bi trebao sam svladati”, kaže ravnateljica Crnković. Ona objašnjava da je međunarodni program za nekih 20 posto rasterećeniji od nacionalnog programa.
“Manje je činjeničnog materijala koji studenti moraju zapamtiti, a više se radi na praktičnom dijelu, odnosno na takozvanom produktivnom znanju”, govori ravnateljica. Suglasnost za uvođenje međunarodnog programa škola je dobila u prosincu 1990. godine od tadašnjeg Ministarstva prosvjete i kulture. Na uvođenje tog programa ih je, prisjeća se ravnateljica Crnković, “u to vrijeme otvaranja Hrvatske prema svijetu potaknulo Ministarstvo vanjskih poslova”.
Njima su se tada javljale obitelji koje su se željele vratiti u Hrvatsku, ali nisu imale školu koju bi mogla pohađati njihova djeca do tada obrazovana u drugim obrazovnim sustavima na engleskom jeziku, kao što nije bilo niti škole koju bi mogla pohađati djeca stranih državljana.
“Postojala je tada samo Američka internacionalna škola koja je u to vrijeme imala samo osam razreda osnovne škole. Škola je bila motivirana i željom za usavršavanjem nastavnika sa svrhom usvajanja novih znanja”, ističe ravnateljica Crnković.
Od te 1993. godine do danas program se, nastavlja, razvijao, a od 1995. godine uveli su i Middle Years program za prve i druge razrede.
“Tek tada smo kompletirali gimnazijsko obrazovanje u trajanju od četiri godine po međunarodnom programu na engleskom jeziku. Ipak, ne izvode se svi predmeti na engleskom jeziku, učenici uče vlastiti materinji jezik, što je za naše učenike hrvatski, a za strane njihov materinji jezik. Naši učenici uče i nacionalnu povijest i geografiju na hrvatskom jeziku”, govori. U međunarodnu organizaciju se, dodaje, uključila i Osnovna škola Matije Gupca i II. gimnazija Varaždin.
“Program je u našoj gimnaziji dosad pohađalo oko 850 učenika, od čega malo više od 85 posto učenika iz Hrvatske, a oko 15 posto iz drugih država Europe i svijeta. Međunarodnu maturu svake godine položi oko 40 učenika i prolaznost nije 100 posto. Matura je vrlo zahtjevna i opširna jer učenik polaže šest ili sedam predmeta, od čega obavezno tri na višoj razini, a preostala tri ili četiri na standardnoj razini”, kaže ravnateljica Crnković. Prije same mature u IB organizaciju na vanjsko vrednovanje šalju se i sami radovi učenika iz svakog predmeta koje oni uče. Uz ispite vanjski se vrednuje i završni rad od 4000 riječi te esej iz teorije spoznaje, kao i učenikove izvannastavne aktivnosti.
Učenici ostaju u zemlji
“Matura se polaže u svibnju i svaki predmet ima dva, a predmeti na višoj razini i tri testa. Traje tri tjedna i odvija se isti dan i u isto vrijeme u svim zemljama iste vremenske zone. Učenik položi IB maturu kada postigne dovoljan broj bodova i ocjene, koje ne samo da ne smiju biti negativne nego moraju zadovoljiti i druge kriterije, na primjer ne smije imati tri ocjene dovoljan ili četiri ocjene dobar. Najveći broj bodova u svijetu postiže oko jedan posto pristupnika, a od naših učenika to su postigle samo dvije djevojke, jedna 1999., druga 2009. Jedna je ostala studirati u Hrvatskoj, druga je otišla na poznato američko sveučilište, studirale su medicinu i arhitekturu i nisu bile iz Zagreba”, otkriva ravnateljica Crnković.
Ljiljana Crnković
Nakon položene mature, kaže, učenici uglavnom nastavljaju školovanje na fakultetima u Hrvatskoj, ali i u svijetu. Program je, tvrdi, cijenjen na stranim sveučilištima, a naročito na sveučilištima u SAD-u koji učenicima s visokim ocjenama u predmetima na višoj razini dodjeljuju dodatne bodove (poput naših ECTS bodova) odmah kod upisa.
“Prema našem praćenju više od polovice učenika, malo više od 60 posto upiše fakultete u Hrvatskoj, a preostali u inozemstvu, i to na svim stranama svijeta. Posljednjih nekoliko godina povećao se interes za nastavkom školovanja na fakultetima u Velikoj Britaniji i Nizozemskoj, i čini nam se da su one preuzele vodstvo. Studiraju različita područja, od ekonomije, preko tehničkih znanosti, umjetnosti, do medicine. Izuzetno je popularan među našim studentima University of Amsterdam, gdje izabiru kombinaciju predmeta ekonomija, pravo i psihologija, koji je program za buduće menadžere. Mislim da bi se na tom fakultetu mogao osnovati klub hrvatskih studenata”, ističe ravnateljica Crnković. Tijekom 26 godina provođenja IB mature, priča, učenici su se upisivali i na druga poznata svjetska sveučilišta kao što su Stanford, Yale, London School of Economics, sveučilište Bocconi i drugih.
Kako do manje školarine
“Naš bivši maturant danas je dekan jednog od poznatih američkih sveučilišta. Ima i onih koji su na poznatim svjetskim sveučilištima stekli doktorate znanosti, postali su uspješni poslovni ljudi, znanstvenici, istraživači, liječnici, pravnici, sveučilišni profesori, umjetnici. To su najbolji od najboljih, to su najuspješniji. Postoji, dakako, i drugi kraj spektra, postoje učenici koji nisu mogli zadovoljiti visoke kriterije programa i nisu stekli IB maturu”, govori ravnateljica Crnković.
U susjednim državama IB programi također se izvode - i to u Sloveniji u pet škola, od čega su četiri državne i jedna privatna, u BiH u tri škole, od čega su dvije državne i jedna privatna, a u Srbiji u četiri škole, od čega su jedna državna i tri privatne. U Hrvatskoj se program izvodi u četiri škole, od čega su tri državne i jedna privatna (American International School of Zagreb).
U svim državnim školama međunarodni program se, govori ravnateljica Crnković, financira iz državnog proračuna.
“Početna ideja je bila da se školarina uopće ne naplaćuje i da program bude namijenjen samo izvrsnim učenicima izabranima po određenim kriterijima. Ekonomska situacija se ipak u zemlji mijenjala i to nije bilo održivo, uvedene su školarine u iznosima od 23 tisuće kuna za hrvatske državljane i 46 tisuća kuna za strane državljane. Školarina može biti i manja od 23 tisuće kuna, odnosno 46 tisuća kuna, ako učenik ima izvrstan uspjeh i podnese molbu za umanjenje plaćanja školarine, o čemu odluku donosi školski odbor”, objašnjava ravnateljica Crnković. Riječ je skupom programu, tvrdi, koji traži redovita plaćanja same licence i drugih davanja IB organizaciji, potom visoki standard opremljenosti škole, a posebno prirodoslovnih, visoku osposobljenost nastavnika na međunarodnim seminarima kojima moraju redovito prisustvovati, što je jedan od uvjeta za obnavljanje licence.
“Škola plaća licencu, odnosno godišnju članarinu IB organizaciji za izvođenje IB MYP programa u iznosu od 50,8 tisuća kuna te za IBDP u iznosu od 59,4 tisuće kuna, a iznos članarine se mijenja u odnosu na tečaj eura u kojima nam stižu računi i cjenik IB organizacije. Uz godišnju članarinu od oko 110 tisuća kuna škola plaća i završne ispite, odnosno IB maturu, u iznosu od oko 250 tisuća kuna, ovisno o broju učenika i broju ispita kao i cjeniku IB organizacije koji se svake godine malo mijenja. Uz to škola plaća druga vanjska ispitivanja poput vanjskog vrednovanja učeničkih projekata u drugom razredu i slično.
Također plaćamo i udžbenike, koji se kupuju u inozemstvu i u prosjeku koštaju 80 eura po primjerku. Uz to plaćamo sav nastavni materijal koji se koristi za izvođenje programa. Škola plaća svu izvanučioničku nastavu učenika, što uključuje izlete, terensku nastavu i višednevne ekskurzije (osim maturalne ekskurzije), odlaske u kazališta, na koncerte i izložbe.
Potom stručno usavršavanje nastavnika za izvođenje programa. Isto tako koristimo sredstva za adekvatno opremanje prostora za izvođenje programa. Nadalje plaćamo vanjske suradnike, najčešće nastavnike materinjeg jezika koji nije hrvatski. Također se ta sredstva koriste i za isplatu dodatka na plaće radnika koji sudjeluju u izvođenju programa. Profesori primaju, primjerice, dodatak od 10 do 30 posto, ovisno o broju sati, kao i ostali djelatnici škole. Godišnje se od školarina prikupi ukupno oko tri do četiri milijuna kuna”, nabraja troškove ravnateljica Crnković.