Udar na politički establišment: Zašto ovaj put treba vjerovati u uspjeh ‘novih igrača‘

Najavljivati početak urušavanja tradicionalnog hrvatskog političkog establišmenta predvođenog HDZ-om i SDP-om u Hrvatskoj je uvijek nezahvalno, jer su se u prošlosti sve takve najave pokazale promašenima.

Pojavljivali su se tijekom tri desetljeća demokracije razni "novi igrači", "treći putevi" i "korektivni faktori", samo da bi se nakon nekoliko ciklusa ta priča istopila, a biračka podrška vratila tradicionalnim strankama. Zato bi i sinoćnji golemi uspjeh koji je Možemo ostvarilo u Zagrebu, Centar Ivice Puljka u Splitu, lista Davora Štimca te još nekoliko neovisnih igrača u drugim jedinicama lokalne samouprave, lako bilo okarakterizirati kao svojevrsni politički deja-vu s već predvidljivim završetkom.

Ipak, postoji više razloga zbog kojih se može vjerovati da je ovaj put drukčije. Kao prvo, nijedan od sinoćnjih nije nastao osipanjem velikih stranaka, kao što je bio slučaj s velikom većinom nekadašnjih "neovisnih" političkih opcija, poput HDSSB-a, Laburista, ORaH-a ili neke od brojnih iteracija HSLS-a. Činjenica da su nastale kao posljedica dinamika nastalih unutar velikih stranaka već u startu sprečavala je razvoj autentičnog političkog identiteta tih stranaka te konzekventno ograničavala njihov rok trajanja.

Velike stranke mogle su računati da će se birači tih stranaka prije ili kasnije vratiti u svoje matično jato - što bi se na kraju i dogodilo. Čak i kad ti novi igrači ne bi bili stvoreni u procesu diobe velikih stranaka, njihova agenda u znatnoj je mjeri bila obilježena ambicijama reformske suradnje s establišmentom - taj kompleks bio je najbolje vidljiv u dvjema koalicijama Mosta i HDZ-a, a danas ga prema HDZ-u neskriveno gaji i Domovinski pokret.

Ipak, Možemo, Centar, a i nekoliko drugih neovisnih lista s jakim rezultatima na ovim izborima razvile su se egzogeno, bez ikakvog formalnog dodira s tradicionalnim političkim strukturama. Zato su i njihove agende drukčije od one koju su imali njihovi prethodnici, nisu stvorene ideološko-interesnim raskolom u političkom establišmentu, nego kao svojevrsni "grass roots" političke inicijative utemeljene na dosad u hrvatskom političkom prostoru neprisutnim konceptima, poput zelenih politika ili meritokratskog centrizma.

Činjenica da jedan takav pokret preuzima vlast u Zagrebu, drugi bi mogao preuzeti u Splitu, a treći u Rijeci situacije su s kojom se HDZ i SDP još nikad nisu susreli. Taj presedanski udar na politički establišment u tri najveća hrvatska grada dolazi od opcija koje nisu radikalne, nego u znatnom ili dominantnom dijelu svojih politika pripadaju političkom centru te stoga upućuje da se mijenja politički diskurs.

Njihova politička ideologija ne identificira se s temama iz recente hrvatske povijesti, nego u znatnoj mjeri s vizijom i načelima tehnomenadžerskog upravljanja. Dakako, puno teži zadatak tek će biti pred njima - kako te ideale pretvoriti u konkretne rezultate. Ipak, uspiju li, bit će to uspješna test proba za upravljanje na nacionalnoj razini.

A zbog toga i SDP i HDZ imaju razloga za zabrinutost...