ŽIV ILI MRTAV

Udbina tajna operacija: Likvidirajte Pavelića

Pukovnik Đuro Milić žacnuo se kad je zatekao napuštenu Matačićevu garderobu i k tome, otvorenih vrata. Nehajno okačeni crni sako fraka na vješalici u kutu, preko lijevoga ramena bijela razvezana leptirica i natopljeni ručnik na podu, bili su neočekivani dekor koji nije slutio na dobro.

Izgubivši kompas, lunjao je pet minuta malahitnim hodnicima dok je pronašao kapetana Zvonka Okolišanova zvanog Lala, vođu ekipe osiguranja južnoga krila Gledališča i potporučnika Stanislava Perkovca, prerušenoga u konobara:

“Gdje je Matačić?” - zaurlao je, ne pozdravivši ih i zaprijetio im očima.

“Pobjegao je kad sam mu prenio da mi je drug kapetan rekao da drug Matačić ne može na koktel!” - ponovno se oglasio potporučnik Perkovac.

Usporedni pojmovi: strašan, strašniji, najstrašniji bili bi previše nježni i lepršavi kad bi se netko latio pera u nakani da opiše izraz pukovnikova lica. Izgledao je opasan poput ranjena vepra. Kapetan Zvonko Okolišanov podigao je ruke s bokova i nemoćnički ih širio.

No, pronikao je kakva mu obrana jedino može spasiti kožu od nadolazeće elementarne nepogode koja stiže s razornim tajfunom nazvanim prema pukovniku Đuri Miliću.

“Druže pukovniče, meni je drug major Jovica Jakovljević, iz osiguranja druga Bakarića, rekao da mu je drug Mile Odrljin, šef kabineta druga Bakarića, rekao da drug dirigent Matačić ne smije biti na koktelu na kojem je drug Tito zato što je bio osuđen na gubitak građanskih prava. I ja sam zato drugu potporučniku rekao kad me došao pitati, neka prenese drugu dirigentu Matačiću da ne može na koktel!” - uspio je kojekako iztrtati rastrzani i jadno sročeni alibi kapetan Okolišanov.

Pukovniku se razbistrilo.

Shvatio je s koje su strane zapuhali ubitačni vjetrovi koji su, mimo Titove volje, otpuhali s koktela maestra Lovru Matačića.

“Tražite ga. I više se nemojte oslanjati na svoje glave, nego na noge! I kad ga nađete, dovedite mi ga. Jedino ga meni dovedite! Je li jasno? I bez priče! A sada, gubite se!” - otpravio je kapetana i potporučnika kao učitelj koji je potjerao iz razreda đake zato što nisu napisali domaću zadaću.

Hitro su se udaljili kao da su iskočili iz zapaljene brvnare. Pukovnik se sjetio da maestra, čim ga njegovi rastrčali ljudi nisu pronašli po hodnicima, može zateći u toaletu. Možda mu je pozlilo kad je čuo da je neželjen.

Bio je u pravu.

Ugledao ga je oborene glave, brade utonule u široke dlanove, podbočena laktovima na mramorni stalak do umivaonice i podbuhla od plača.

Pukovnik je, slovo po slovo, ljeporjeko puštajući krilate riječi, smirivao zgrčenoga maestra. I brzo ga razoglavio i uvjerio da su obojica žrtve najgluplje zabune na planetu. Kako je, do vraga, nepoželjan kad je predsjednik poželio da ga neizostavljivo upozna i čestita mu na sjajnoj izvedbi.

Podragane taštine, naglo preporođeni maestro, obrisao je suze i istoga časka duboko u srcu zakopao maloprijašnju žalostivu epizodu koja se, s Milićevom blagotvornom pojavom, pretvorila u igrokaz s veselim prologom. Čak je naslutio da mu završna slika obećava i veseliji epilog.

Dok je mijenjao košulju, dotjerivao se i lickao za sudbinski susret s maršalom na koktelu u teatarskome foajeu, maestro je poneseno zafućkao i potom mumlajući zapjevušio ariju Werthera iz prvoga čina. Pukovnik je pomislio kako je gdjekad potreban majušni korak da se iz nesreće uskoči u vlak za sreću.

Krepko Titovo rukovanje s Lovrom Matačićem i čestitke, kojima su se pridružili njegovi prvi suradnici Milovan Đilas, Edvard Kardelj, Moša Pijade, Aleksandar Ranković, Boris Kidrič, Ivan Gošnjak, Franc Leskošek i Ivan Krajačić. Za njima su gorljivo pohrlili ostali, koji su se dotle motali u njihovoj blizini i odvažili se pristupiti vodećem otkravljenu krugu. Uznemireni hrvatski čelnici Vladimir Bakarić, Anka Berus, Jakov Blažević, Vicko Krstulović, Marin Cetinić i Miloš Žanko iz nevelike udaljenosti pratili su nevjerojatan prizor. Samo što ne iskoče iz kože. Ne mogu se načuditi fantomskome prikazanju koje im se odigrava pred nosovima: Tito i Matačić! Gotovo jednako bi se zapanjili da su ugledali Tita i Pavelića u srdačnome, živom razgovoru!

Hrvati neupadljivo bojkotiraju prokazana zemljaka, domobranskoga dirigenta.

Poslije nekoliko konvencionalnih rečenica Tito se obratio maestru:

“Recite mi, mogu li štogod učiniti za vas, druže Matačiću?”

“Možete, možete, jako puno možete učiniti, gospodine...” - kao da je očekivao upravo taj maršalov prijedlog i zato je maestro hitrokrilo poput lastavice i uskočki odvažno zaigrao na sve ili ništa. Strahovanja su mu okopnjela i iz razvezane kese izbacio je na zelenu čohu kockarskoga stola skrivenu, dugo žuđenu želju: “Učinite mi da dobijem pasoš!” - grunuo je kao ispaljeni metak.

I dok su Krajačić i Milić maestrove neuviđavne krivovjerničke riječi dočekali kao tresak cjepanicom u tjeme, hladnokrvni maršal nije trepnuo. Oni koji ga pobliže znaju osjećaju da je ipak bio zatečen:

“Zašto nemate pasoš, bogamu?” - izvježbanim pokretom ugurao je cigaretu u filigranski izrezbarenu muštiklu od višnjeva drveta.

“Ne znam!” - maestro podigne ramena i uvukavši jaki vrat sastavi ih s lotarovskom glavom. “Ali, eto - nemam ga!” - nasmiješio se nesigurno.

“Hmmmm” - progunđao je meko u bradu Tito prepoznatljivim zagorskim izgovorom. “Bar to se, kako da kažem, dade lako riješiti” - i okrenuo se Krajačiću: “Daj, Stevo, bogati, čim prije sredi taj pasoš drugu Matačiću!”

Stevo složno zakima i napol zaklopi lijevo oko. A to je nepogrješiv znak da se predsjednik Savezne vlade i Saveza komunista Jugoslavije dalje ne mora brinuti o svome obećanju.

* * *

Alžir, četvrtak, 31. prosinca 1953.

“Bonjour, monsieur Milic, vous avez un appel telephonique de Zagreb...”

Nedugo poslije sedam sati u apartmanu 302 na trećem katu moderno preuređenoga hotela Suisse, u glavnome gradu Alžira, s pogledom na Alžirski zaljev i luku, nemilosrdni reski i panični zvon, a potom koloraturni glasić telefonistice prenuli su Đuru Milića, vođu puta Dinama, i prekinuli ga da dosanja započeti san. A još bi spavao. No, toga posljednjeg jutra u godini, pozivom iz Zagreba preko Pariza, presjekao ga je Stevo:

“Tko rano rani ili je pekar ili Stevo Krajačić!” - prekorio ga je Šiljo.

Stevo Krajačić mu se ovlaš ispričao što ga nije mogao pozvati prije kao što su se dogovorili uoči polaska. No nije jer je do sinoć bio u lovu.

“Nemoj me pitati s kime sam lovio kad znaš...” - tajnovito je isturio riječ iz usta. Šiljo je, mada ga je još lomio drijemež, otprve pogodio da je zagonetna osoba X maršal Tito. Stevo mu je kazao da je jako radoznao i zato od njega želi potanko saznati što se važno zbilo u prvih pet dana Dinamove sjevernoafričke turneje: “Ne štedi moje vrijeme i telefonske impulse službe, amigo!”

Sve je pod kontrolom, baćo. Tutto mettere in ordine! Svi su mi na broju. Numerus clausus. I sve ih držim na oku. Nije bilo ni najmanjega neugodna iskoraka. Poslušni su kao bubice. Nećeš mi vjerovati, ali počeo sam uživati u novoj dužnosti nogometaške dadilje...” - sada je već sabranije govorio netom rasanjeni Šiljo.

“Onda pričaj natenane, viejo tio... Ovdje su se novine uvelike raspisale o veličanstvenim pobjedama Dinama, pa sam tako i ja upoznat s rezultatima... Ali volio bih, companero, da mi više kažeš o onome ostalom...” - poticao ga je Stevo.

“Razumijem, druže generale!” - ugodljivo mu se narugao Šiljo i krenuo od Kulina bana, najprije oponašajući ukalupljene fraze sportskih izvjestitelja: “Gostovanje je počelo više negoli lijepo, laganim utakmicama sa slabašnim lokalnim momčadima. Kao što znaš, najprije je pukla dvoznamenkasta pobjeda nad laičkim bezveznjacima u Constanzi od 13:0... A zatim samo 2:0 sa Sportingom u Sidi Bel Abesu, prije četiri dana. I njemu su dečki, da su htjeli i malo više uprli na preuskome pješčanom terenu, mogli profesorski pretrpati mrežu. Ali onaj fini, uglađeni i blagi čovjek, menedžer Agid, prije polaska na igralište, u hotelu samo što nije kleknuo pred trenera Oskara Jazbinšeka. Molio ga je i svitlao da Dinamo treba poštedjeti nadobudne mladce iz Sidi Bel Abesa, koji, kako je duhovito rekao Agid, vole nogomet, ali nogomet ne voli njih... Nakon utakmice udobrovoljeni Agid duboko je zavukao ruku u džep i svakoga od oduševljenih nogometaša nagradio s po dvadeset dolara. Oskarovoj ženi kupio je u suku vrijedan prsten, a nas iz vodstva, svečano pozvao da večeras u Alžiru, na silvestrovsku noć, na dočeku strusimo nekoliko butelja francuskoga prvoklasnog vina u Orient baru...”

Šiljo je pripalio novu cigaretu i nakon što je lagano otpuhnuo tri-četiri kolutova dima, nastavio je svoju bizarnu alžirsku ispovijest:

“A sada, čuj ovo, baćo... Agid je poslije Chateau Margauxa izvukao iz rukava još jednu jaku kartu. Važan kao paša, naglasio je da u noćnome klubu, Orientu, u koji nas je pozvao na novogodišnje piće, svira odlična banda mađarskih Cigana. Priznao mi je da je strahovito slab na cigansku glazbu. Zamisli što me frajer pitao... past ćeš na rit od čuda: - Volite li i vi, monsieur, a to pitam i ostalu gospodu iz vodstva, slušati Cigane? - i na to me upitno i važno ogledavao. Kažem ti, gleda jedino u mene, kad sam već, htio ne htio, ovdje morao postati čovjek za vezu s njime...”

Stevo je ponovno zauzdao besjedu o Šiljinim nezatajenim ciganskim slabostima. A nije mu se zaklapao telefon i kad je Šiljo bio izdimio i četvrtu ljutu francusku cigaretu Gitane:

“Imaš li mi kazati još nešto što bi mi bilo zanimljivo?”

“Ako te zanimaju emigranti, još nam se nijedan nije približio. Ma daleko je Alžir, baćo, ovo je ipak sjeverna Afrika... A menadžeri će, najvjerojatnije, dohrliti sutra na našu novogodišnju utakmicu s prvakom Francuske Reimsom, koji je i pobjednik Latinskoga kupa. Reims je, to pretpostavljam znaš, među najboljim svjetskim momčadima. Odsjeli su u ovome hotelu. Zvijezda do zvijezde. Lede nam se kosti od njih: Kopa, Glowatzky, Marche, Jonquet i Šveđanin Lundquist, koga su lani kupili za veliki novac... Platili su mu stravičnih trideset tisuća dolara...”

“Ta njihova imena ništa mi ne kazuju i zato mi baš ništa ne znače” - neznalački uvjerljivo rekne Stevo.

Na kraju su izmijenili uloge tako da je pukovnik Šiljo ispitao generala Stevu o novostima u Zagrebu. General ga je zapanjio kad mu je prvi put otkako se poznaju ispričao i najnoviji vic koji je upravo prokolao:

“Prezervativ je tužen sudu zbog silovanja. Sudac ga pita zašto je to učinio, a prezervativ mu plačno kaže: Nisam kriv, druže suče, navukli su me fakini!”

U baru Orient odabranu je družinu sultanski dočekao trsnati vlasnik i odveo ih do najveće lože, gdje je već bio postavljen stol za sedam osoba, nakrcan bogatom ponudom grickalica. Vino se hladilo u srebrnim posudama.

Šiljo survan u plišanu fotelju puši, pijucka prvorazredni Chateau Margaux i uz mistični plam svijeća jedini razgovara na francuskome s Alžircima Agidom i Abdulah pašom. Ostala četvorica zagrebačkih gostiju, ovdje neiskazanih jezičnih vrlina, međusobno na hrvatskome sočno i zadivljeno opisuju izgled dvanaest eksplozivnih dugonogih i visokih golišavih francuskih plesačica s ružičastim peruškama koketno podignutih iznad stražnjica, a koje su prije Alžira, kako ih je bombastično najavio konferansje, godinu dana bile zvijezde spektakla u pariškome najglasovitijem kabareu Moulin rouge. Tri Evina obilježja, dva vrlo isturena ispod brade, s lijeve i desne strane grudnoga koša, i ono donje u sredini tijela, između nogu - pokrivena su im oskudnim blještavim svilenim krpicama u obliku hobotnica iskrivljenih krakova.

Agid ne može dočekati trenutak kad će se na podiju napokon pojaviti njegovi omiljeli Les Gitanes de Budapest koje očekuje željno i s nestrpljenjem.

U predahu između točaka brkati šef sale u jarkocrvenome dvorednom sakou sa zlatnim dugmićima, i on kao i Abdulah paša pokriven fesom uz podanički naklon, nakon što je pogledom zamolio Agidovo dopuštenje, okrene se Šilji i upita ga medena glasa:

“Pretpostavljam da gospodin govori francuski, n’ est - ce pas...”

“Izvolite!” - potvrdno klimne Šiljo.

Upravo vas trebam. Jer bi vas i vaše prijatelje izvjesna gospoda voljela počastiti šampanjcem” - reče šef sale rastvorivši vinsku kartu ispisanu na biblijskome papiru: “Izaberite, koji vam je naugod: Taittinger, Brut, Dom Perignon, Blanc de blanc...”.

Šiljo prekine krasnorječivoga šefa sale usred nizanja naziva nenadmašenih svjetskih prvaka među šampanjcima, stoljetnih galskih simbola, zaštitnih znakova na najvećoj cijeni, ponosa vinorodne i blagorodne Francuske:

“Tko su izvjesna gospoda koja nas žele počastiti? I kojim povodom?” - odmjerio ga je policijski sumnjičavo.

“Počastila bi vas gospoda iz Les Gitanes de Budapest!” - dublje negoli maloprije naklonio se šef sale i širokim pokretom ceremonijalno pokazao prema zamračenu podiju.

Petorka s glazbalima, kojima je snježnobijela odjeća izrazitije isticala tamnu put, mahnula je sedmorki u loži. Šiljo im još nije mogao nazrijeti lica: “Rekli su mi da su presretni i uzbuđeni što su vas nenadano ugledali. Jer vi ste, gospodine, njihov spasitelj... Upravo su vas tako nazvali - spasitelj. Sauveur!” - naglašeno je pojačao posljednju riječ šef sale, ne skidajući pogleda sa Šilje. Otklizio je meko prislonivši dva prsta desne ruke uz rub fesa, nalik francuskome vojničkom pozdravu.

Banda iz Les Gitanes de Budapest odložila je glazbala i ubrzana koraka krenula prema loži. Kad su se primakli na pola puta, Šiljo je nepogrešivo otprve prepoznao četvoricu deronjskih muzikanata iz svoje začudno skalupljene robijaške kapele u Staroj Gradiški. O njoj su godinama brujala, a i danas bruje zagrebačka noćarska brbljala kao o najluđoj pukovnikovoj dosjetki.

Šiljo se podigao i pošao ususret glazbenicima. Dok ih još nije stigao pitati: otkud oni ovdje, na kraj svijeta, u Alžiru - četvorica poznanika iz logora sručila su se i oborila na nj kao srušena kula od domina. Gostima koji su ih gledali bili su na časak nalik slavnome kipu trojanskoga svećenika Laokoonta i njegovih sinova dok se sklupčani, očajnički pokušavaju osloboditi zagrljaja dviju otrovnih morskih zmija. Nepoznati, peti svirač, stajao je po strani kao nezvani promatrač. Ili kao krunski svjedok susreta najrođenijih i najmilijih koje je, poslije mnogo godina, sveti slučaj ponovno sretno spojio:

“Dobrotvore! Spasitelju!” - klicali su raznježeno, ljubeći mu ruke i ne ispuštajući ih.

“Kad ste pobjegli, gospodine?” - pitao ga je obzirno prvi primaš i oblizao tanki brk.

“Nisam pobjegao. Još radim tamo gdje sam i onda radio...” - ozareno odgovori Šiljo i objasni mu u kojoj je priči i što ga je dovelo u Alžir.

Potom su se svi svirači - bez pitanja je li slobodno i mogu li - ugurali u ložu.

U očima monsieur Agida, alžirskoga obožavatelja ciganske glazbe, ugled vođe puta Dinama, jedinoga od petorice Zagrepčana s kojim se bez poteškoća sporazumijevao na francuskome, poskočio je do svemira. Na Šiljin mig majstori iz Les Gitanes de Budapest svirali su i pjevali Agidu što god je zaželio i koliko god je poželio. A Agid je želio mnogo i raspušteno im je punio džepove najvećim plahtastim franačkim novčanicama.

Nisu osjetili kad su pozdravili prvo svanuće u 1954. Novo ljeto u Orientu počelo je u mađarskoj boji. Iako nije uzmanjkalo zagorskih, dalmatinskih, makedonskih, ruskih, međimurskih, bosanskih, vranjanskih, talijanskih i slavonskih setova, u čast gos'n Milića.

Dinamo je tog dana pred 15.000 gledatelja senzacionalno potukao visoko favorizirani Reims, koji je predvodio ponajbolji europski nogometaš Raymond Kopa zvani Napoleon, i za koji je igralo sedam francuskih reprezentativaca, uz jednoga švedskog pride, s 3:2.

Ne zna se tko se više razveselio toj jedino u snovima očekivanoj pobjedi. Jesu li to bili svi igrači odreda, sa strijelcima: Vladimirom Čončom, Željkom Čajkovskim i Lukom Lipošinovićem u najzapaženijim ulogama, trener Oskar Jazbinšek, menedžer Agid ili pak petorica vođa puta na čelu s pukovnikom Đurom Milićem.

Najglasnije su likovali deronjski glazbenici iz Les Gitanes de Budapest, koji su, unatoč posvemašnoj nogometnoj nepismenosti toliko ustrajno urlali da su nadjačavali drukere francuskoga prvaka.

* * *

Zagreb, nedjelja, 17. lipnja 1956.

Nitko od petorice djelatnika službe koje je potpredsjednik Sabora Hrvatske Ivan Krajačić Stevo pozvao da toga proljetnog vedrog neradnog jutra u pola devet dođu na vrlo važan radni sastanak u njegov ured na Markovu trgu nije mogao dokučiti povod zbog koga ih je okupio. Nije im znala kazati ni bogato popunjena Stevina tajnica, koja ih je telefonski obavijestila u petak kasno navečer:

“Naglasio je kako u slučaju izostanka neće prihvatiti nikakvu ispriku” - ponovila im je šefov odlučni nalog da se moraju neizostavno pojaviti.

Pukovnik Đuro Milić Šiljo pitao se što je navelo Stevu da u ovo probrano, visoko i iskusno policijsko društvo, nevidovno uključi i njegova mladoga suradnika, Petra Raka, kojeg je upravo predstavio preostaloj velikoj trojici: Veljku Drakuliću, Daliboru Jakaši Maljčiku i Srećku Šimurini. Sumnjičavo su ga odmjerili.

Mimo običaja diverzantski točni Stevo Krajačić zakasnio je osam minuta. Svalio se u fotelju i počeo:

“Oprostite, amigos, što ste me čekali, ali upravo sam treći put razgovarao s New Yorkom, s Lekom Lončarom, koji je tamo generalni konzul. Danas je trebao biti s nama... No zbog prekjučer iskrsloga delikatnog, uznemirujućeg konspirativnog zadatka, koji ne smije biti odgođen - a on je zadužen da ga nadgleda - ostao je u Americi. Unatoč tome što bi nam Lekino znanje bilo neophodno i dragocjeno za posao o kojem ćemo se upravo dogovoriti... Na žalost, ne možemo ga udvojiti da istodobno bude i ovdje u Zagrebu i u New Yorku...” - kazivao je okupljenima dok su svi hučno puhali u šalice guste zapjenušane turske kave koja se vrelo dimila i zamamno zamirisala. Zagonetni Krajačić je zatim u njima jače potpalio kaotičnu znatiželju: “Ne bih volio da nas ometaju i stoga ćemo se, čim popijemo kavicu, odvesti na Jabukovac i osamiti se u našoj vili. Telefoni će, dašto, biti isključeni...”

“Bit ćemo, znači, izopćeni od svijeta, kao kardinali koji su u Sikstinskoj kapeli 1939. izabrali papu Pija XII. Pa će tako i pred nama, baš kao što je i pred njima, glavni vatikanski meštar papinskih liturgijskih obreda - a to ćeš u našem slučaju biti ti, druže Stevo - zapovjediti prije početka glasanja: Extra omnes! Svi van osim nas! Hoćemo li i mi, kao i kardinali, ostati osamljeni i zaključani, con clave, pod ključem, sve dok ne izaberemo papu i to oglasimo puštajući bijeli dim?” - mudrolijao je Šiljo.

“Ti se, amigo, razbacuješ latinskim... Jesi li, možebitno, učio u sjemeništu za svećenika?” - rugao mu se ispod brka Stevo.

“Nikad to nećeš saznati, baćo!” - nasmijao se bezglasno Šiljo i pozvao Petra Raka da ga odveze na Jabukovac.

Vozeći službeni mercedes, Šiljo je sažeto upoznao Petra tko je opravdano odsutni Budimir Lončar Leko:

“Leko je za konzula u New York otišao s mjesta šefa zadarske OZN-e. On je iz Preka, kod Zadra. Dvadeset četvrto godište. Sada mu je, dakle, trideset druga. U partizanima je od 1942., od svoje osamnaeste. U borbi je postao policajac i izrastao u sjajnoga profesionalca. Radeći u službi pročuo se prije sedam godina, kad je 1949., s još dvojicom naših, u Rimu oteo ustaškoga policajca Dragu Jileka...”

Vilu na Jabukovcu, koju su zvali Zabranjenim gradom, služba je koristila za povjerljive sastanke. U nju su vezanih očiju, da ne znaju kamo ih dovode, dovlačili važnije zarobljene neprijatelje, koje su izvan zidina zatvora, u luksuzno namještenim sobama, u pravilu daleko lakše navodili da brže popuste i propjevaju. U žargonu, ta vrela otkrivenih tajni zovu jezicima.

Za strance - koje su pokušavali zavrbovati kao stalne špijune ili samo za jednokratnu upotrebu - u vili su upriličivane raspusne zabave s obiljem jela i pića i s podatnim zavodljivim ljepoticama kao slasnim desertom. Zagrebački policajci najvišega stupnja, pogdjekad bi ulijetali u poročnu napast da se ušuljaju u vilu s nekom tajnom ženskom. No su pazili su da se prečesto ne upuštaju u švalerske akrobacije da ih podčinjeni ne otkriju na nedjelu, zamjere im što zlorabe službeni položaj i jalno ih ogovaraju da koriste privilegij time što na Jabukovcu na državni račun nude rajske jabuke grijeha prolaznim zemaljskim Evama. Šiljo je, osebujno opisujući vilu, jednom dobacio domalo pozlijeđenome Stevi da joj je predsoblje namješteno poput otmjenoga francuskog kupleraja. Ali ga je potom utješio, dodavši kako je i u takvome kiču interijer stilski ludo privlačan.

Šestorka odabranih - a od njih je tada jedino Krajačić bio upoznat s radnim nazivom teme o kojoj će raspredati - posjedala je oko stola s dvanaest stolaca. Da ga bolje čuju, šef je zasjeo na čelno mjesto. Lagano je popio pola čaše mineralne vode i najprije izrekao nekoliko riječi o najmlađem uzvaniku, Petru Raku:

Naš Petar je sin vrle ljudine Estebana Raka, s kojim sam se pobratio u Španjolskoj. Nepredobivi komunist od čelika. I najodvažniji guerreador koga sam sreo na tamošnjim ratištima... Zavjetovali smo se jedan drugome da ćemo poslati sinove, on meni svoga iz Valparaisa u Zagreb ako komunisti zavladaju u Jugoslaviji, a ja njemu svoga iz Zagreba u Valparaiso budu li komunisti pobijedili u Čileu. Čim smo obnovili u ratu puklu vezu, Esteban mi je poručio da nije zaboravio španjolsko obećanje... Zato njegov Petar sada kod nas studira pravo i teše zanat u odjelu kod druga Šilje. Drugovima Maljčiku, Veljku i Srećku, koji to ne znaju, reći ću da je mladi kolega Petar Rak bio jedan od najboljih čileanskih sportskih strijelaca iz pištolja, omladinski i seniorski prvak, dvaput je sudjelovao na prvenstvu Južne Amerike, a prije dolaska k nama našao se u najužem izboru za prošle Olimpijske igre u Helsinkiju 1952. I zašto vam ne kazati da smo u pojedinim akcijama u inozemstvu efikasno iskoristili Petrovo pouzdano, nepogrešivo umijeće pistollerosa...”

Poslije Stevine bodre besjede okupljena petorka oštroumno je naslijepo nazrela u kojem će smjeru poteći još neizvjesna jutarnja rasprava. A Petar je od nerazgovjetna frajera (“Iz koje li su škrape, da mi je znati, Stevo i Šiljo izvukli toga fakinski nasmiješenoga i namirisana bumbara žigolovski začešljanih i briljantinom poškropljenih poput katrana tamnih lasi?”), u Maljčikovim, Veljkovim i Srećkovim očima, prešno izrastao u Wilhelma Tella našega doba, viteza bez mane i straha (“Vidi ti njega, čileanskoga dotepenca, majku mu milu...”).

Na nišanu službe naći će se, znači, netko od krunskih državnih neprijatelja. Počinje hajka na skalp trofejnoga kapitalca, s vrha najprioritetnije A liste. Ali na čiji?

U pretumbavanjima filmskom brzinom smjenjuju se lica mogućih kandidata za odstrel i razvlače se njihova titlovana imena. Koga je UDB-a označila da mu je dosukalo do ždrijela? Je li to Maks Luburić? Da nije Branko Jelić? Možda Andrija Artuković? Ili pak Dido Kvaternik? Ivo Herenčić? Branko Benzon? Danijel Crljen? Rafael Boban? Edo Bulat? Vilim Cecelja? Pavao Tijan? Ivan Šarić? Vinko Nikolić? Džaferbeg Kulenović? Jozo Dumandžić? Ivo Korsky? Vladko Maček? Jakov Džal? Krunoslav Draganović? Srećko Rover? Lovro Sušić? Ivo Rojnica? Vjekoslav Vrančić? Dinko Šakić? Mate Frković? Dušan Žanko? Ivan Oršanić?

A što ako je to...

Stevo Krajačić je resko presjekao nedorečena vrludanja:

“Drugovi, kako se više ne biste dosađivali, neću duljiti nego prelazim na stvar. Krenut ćemo s našom dosad najvažnijom operacijom. Nazovimo je: Operacija Pavelić!” - podigao je neprilagođene naočale zatamnjenih stakala slabijih dioptrija, koje su mu pale na nos, prignuo se i žmirnuo ispod obrva. Zbog dramatskoga efekta nekoliko časaka je zaledio slovo. Kako je i predvidio, uzbudljiva obznana o lovu na poglavnika odjeknula je snažnije od topovske paljbe: “Sada znate. Meta nam je Ante Pavelić. Živ ili mrtav!” - najizravnije je zaključio svoj šokantni one man show.

Drakulić, Jakaša, Šimurina i Milić nagonski su se osvrnuli prema Petru Raku, koji je na spomen Ante Pavelića uzdrhtao i preznojio se kao da su ga istukli užarenom šipkom po tabanima.

Presjekao ga je naglo nahrupjeli napad treme.

Otkako su lucidno shvatili čija će ruka presuditi poglavniku, četvorica policajaca prestala su stuhati po besputnim mislima. Odgonetnuli su rješenje pitalice koja ih je dotle progonila: kako i zašto je mlađani doseljenik iz Čilea, na Stevin poziv, mimo hijerarhijskih pravila naprasno uskočio u njihov najuži elitni zabran.

Petru se pričinilo da ga stariji drugovi sada promatraju s divljenjem, ali i s primjesom straha, kao suigrači strijelca kojega je trener upravo odredio da u posljednjoj minuti puca presudni jedanaesterac. I o čijoj pribranosti ovisi hoće li njihova momčad osvojiti naslov nogometnoga prvaka.

Stevo Krajačić nije gubio vrijeme:

“Po našim spoznajama, Ante Pavelić je u Buenos Airesu, gdje živi s obitelji. Podijelio je nekoliko intervjua, a osim za argentinske, govorio je čak i za neke vrlo poznate talijanske i francuske listove, pa i za američku agenciju United Press. Više se ne skriva, vozi se gradskim prijevozom i povremeno zasjedne u kafeteriju u kojoj se okupljaju njegovi sljedbenici. Vodi građevinsku firmu. Prekjučer, 15. travnja, prvi put je javno istupio i govorio poslije bijega iz Hrvatske, na skupu u Buenos Airesu, u povodu petnaeste godišnjice uspostave NDH, a u organizaciji društva Hrvatski domobran. Dotle se obraćao jedino snimljenim porukama. No sada je Pavelić nenadano osvanuo, kako nam je javio naš obavještajac usidren među ustaše, u živo, ispred više stotina osoba. Ovoga mjeseca osnovao je Hrvatski oslobodilački pokret ili skraćeno HOP”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 18:19