Urličić o ispadanju Mije, tajnim lobiranjima i geopolitici na Eurosongu, ali i o Plenkoviću: ‘On je vrlo zgodan muškarac!‘

„Vjerovala sam da će se Hrvatska napokon plasirati u finale Eurosonga što nam je u zadnjih deset godina samo dvaput uspjelo. Loša kob. Nastup Mije Dimšić je bio odličan, pun ležernosti i samopouzdanja. Mia je to odradila na najvišoj razini i u toj konkurenciji je zaslužila ući u finale. Ali imali smo peh. Mi uvijek imamo nekakav peh, a ovaj je put bio taj da je bilo dosta balada i puno ženskih vokala i ona se u toj kombinaciji pomalo izgubila i nije prošla”, komentira u Briefingu bivša šefica hrvatske eurovizijske delegacije Ksenija Urličić u čije je vrijeme Hrvatska postizala najveće uspjehe na tom glazbenom natjecanju.

Problem je, smatra, što na Doru više ne dolaze zvijezde. Smatra da na Euroviziju treba poslati prokušanog izvođača s velikim iskustvom. A Dori, dodaje, nedostaju i veliki autori, ali i veliki izvođači koji se očito boje rizika da će doživjeti Mijinu sudbinu i ne ući u finale.

„Možda bi bilo dobro da ljudi koji sada rade na Dori izaberu divove naše zabavne glazbe poput Rusa, Tutića i Huljića i da naruče pjesmu za Doru. Da se autore animira. Postoji način. Ja bih investirala i mislim da bi to bila dobra investicija”, kaže Urličić i priznaje da je ljudi s HTV-a oko toga ne traže savjete što nije ni običaj jer kod nas ne postoji mentorstvo, što je šteta.

„Savjete ne dajem dok me netko ne traži. Ne želim se nametati. No, od mojih pohoda na Euroviziju je prošlo dosta vremena i možda me je vrijeme pomalo pregazilo. Da sam ja šefica delegacije, možda bih Miju pokazala na pozornici kao mladu, jedva punoljetnu djevojku, odjenula bih je kao djevojčicu s koledža. To bi bilo rušenje klišeja, a takvi potezi su dobrodošli jer privlače pozornost pa i bodove. To je ono što je Srbija napravila s pjesmom 'In corpore sano'. Konstrakta pjeva na svom jeziku, pjesma joj nije osobito kvalitetna, ali je refren pjevan i uvjerena sam de će ona proći u finale”, ističe Urličić dodajući kako geopolitički odnosi znatno utječu na glasanje na Eurosongu što se najbolje vidi po povezanosti skandinavskih zemalja koja je Hrvatsku 1999., kada je Doris Dragović u Izraelu pjevala Mariju Magdalenu, koštala pobjede. Balkanski lobi je, dodaje, puno slabiji jer smo međusobno jalni.

„Ispali smo žrtve male zavjere skandinavskih zemalja koje su nam imputirale grešku i htjele nas diskvalificirati. Već je poznata moja priča o tome kako nam je izraelska gatara došla i najavila da ćemo sutra biti pobjednici. Bili smo užasno uzbuđeni. I onda - šok! Uglavnom su nas maknuli i dobili smo četvrto mjesto, hvala Bogu. I to je bio uspjeh s obzirom na ono što su nam pripremali. Mislim da smo trebali pobijediti i da je to nama ukradena pobjeda. Da smo 2000. godine doveli Euroviziju u Zagreb, to bi za mene bila životna jedna pobjeda. Kruna moje karijere jer sam 2000. zadnji put vodila delegaciju i onda otišla u mirovinu”, prisjeća se Urličić kojoj bi bilo drago da ove godine pobjedi Ukrajina iako je pjesma nije oduševila.

„Treba svijetu i poludjelim ruskim carevima pokazati da je cijela Europa uz tu napaćenu Ukrajinu”, tvrdi Urličić i otkriva kako je na Eurosongu lobiranje legitimno i ima cilj usmjeriti fokus drugih na svoju pjesmu, a za to treba postati blizak sa šefovima drugih delegacija. Bez obzira na to što glasa publika, ona tvrdi, da se broj bodova koje pojedine zemlje dodjeljuju drugima, uvijek može kontrolirati.

„Jedan od mojih najvećih uspjeha je bio plasman na Euroviziju kada je Hrvatska prvi put kao samostalna zemlja nastupila s pjesmom 'Don't ever cry'. Uspjela sam nas nekako progurati što je bilo jako teško jer su Slovenci i Bosanci već ušli i bio je upitan ulazak još jedne zemlje iz bivše Jugoslavije. Bilo je tu svakakvih poteza, svakakvih manevara. Tadašnji generalni direktor HRT-a Tonči Vrdoljak, koji nije bio oduševljen time što sam ja šefica zabavnog programa, mi je došao, zagrlio me, poljubio i ta je fotografija izašla u svim novinama. Kapitulirao je i više se nije bunio”, priča nam Urličić i priznaje da je u to vrijeme bila jako bliska politici jer je ona bila apsolutno u skladu sa svim njezinim uvjerenjima, pripadnosti, njezinim bratom koji joj je uvijek bio uzor i njezinim ocem koji ju je tako odgajao.

„Dakle, ja sam od samog početka, a i prije početka HDZ-a, bila apsolutni hadezeovac. Vodila sam niz HDZ-ovih kampanja po BiH. Imala sam otvoren put u politiku, ali sam se malo bojala jer sam se našla u poslu koji sam radila. I danas je HDZ nezamjenjiv. Mislim da Plenković sjajno vodi ovu hrvatsku državu. A on bi trebao biti HDZ. Ja osobno njemu ne vidim zamjenu. On je jedan elokventan, mudar, staložen čovjek. I osim toga vrlo je naočit, a to nije nebitno. Znate, on je vrlo zgodan muškarac. Kada se on negdje pojavi sigurno je drugačije nego kada dođe neki neugledan čovjek”, zaključuje Ksenija Urličić.